Postoji više načina da se brzinski opipa puls nekog grada i nasluti njegova atmosfera, ali dva se nekako posebno ističu: razgovor sa taksistima i razgledanje grafita na zidovima. Te dvije aktivnosti se, naravno, mogu i prožimati, kao proza i poezija, recimo. Razgovor s taksistima otkriva prozaične detalje, one od kojih se uostalom ljudski život uglavnom i sastoji; grafiti, međutim, naročito ako su dobri i pamtljivi, liče na stihove otkrivajući nam istovremeno i duh mjesta i duh vremena.

Vjerovatno najčuveniji sarajevski grafit svih vremena, a možda i jedan od najčuvenijih svjetskih grafita s kraja dvadesetog vijeka, jeste onaj sa zgrade glavne gradske pošte, nastao početkom devedesetih, u sami osvit rata. Priča je u Sarajevu dobila obrise legende, ali se preko književnosti, memoarskih zapisa i naučnih radova proširila na cijeli svijet. U to predratno doba užarene atmosfere, neko je na zidu glavne sarajevske pošte, dakle, napisao “Ovo je Srbija!”. Bilo je to, naime, kad su u skoro cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, nacionalisti, fudbalski navijači i ostali huligani vodili slične simboličke ratove što su bili uvertira u pravi rat. Tipičan odgovor na takav grafit bio bi, naravno, “Ovo je Bosna!” ili eventualno “Ovo je Hrvatska!”. Ipak, neki je duhoviti Sarajlija, koji je ostao anoniman, no čijem je činu osigurana barem lokalna besmrtnost, ispod grafita “Ovo je Srbija!” na zidu glavne sarajevske pošte, napisao “Ovo je pošta, budalo!”. Zaslužila je ta mala subverzija poštenu analizu, onakvu kakvu je Freud imao običaj posvetiti dobrim dosjetkama. U najkraćem, taj je grafit podrivao nacionalističku logiku, koja je u to vrijeme već bila zavladala cijelim jugoslovenskim dijelom Balkana. Umjesto insistiranja na etničkoj denominaciji upravo svega: od rijeka do kompanija, taj je grafit insistirao na davanju pravih imena stvarima. To je u to doba bio jedan od primjetnijih aktova intelektualnog otpora. Uostalom, nije li neko kazao da je zadatak intelektualca u modernom svijetu analogan zadatku Adama u raju, odnosno da se sastoji od davanja pravih imena stvarima? U stvarnosti je, međutim, grafit bio uzaludan, Upravo je glavna sarajevska pošta bila jedna od prvih zgrada koje su granatama spaljene i uništene…

Ne znam ima li danas na zidovima obnovljene pošte grafita, ali čisto sumnjam, a i ne da mi se da provjeravam. Grafiti na takvim zgradama, sjedištima velikih kompanija, u najstrožijem centru grada, često su uvod u vanredno stanje. Ipak, nije da ni danas u Sarajevu nema grafita koji, skoro kao stihovi, perfektno sažimaju duh vremena i duh mjesta. Meni najdraži današnji sarajevski grafit prekrasno je lociran: relativno je blizu centra, uz samu Svrzinu kuću, jednu od posjećenijih turističkih atrakcija, a opet je skoro nevidljiv, osim iskusnom oku. U neprometnoj je uličici, nisko na zidu, a sadržajem je na prvi pogled banalan i sasvim običan. Grafit, dakle, glasi: “Kafa s mlekom i čaša vode.”

Vodio sam nekidan neke poznanike do Svrzine kuće i pokazao im grafit koji je meni lično zanimljiviji od muzeja koji su pošli vidjeti pa sam, eto, bio na neki način prisiljen pojasniti i njima i samom sebi šta mi se zapravo toliko sviđa u tom grafitu. Nije tu najvažnija ta blago zajebantska ekavica, ali nije ni posve nebitna. U pisanju grafita kao i SMS poruka, uostalom, ekavica zbilja jeste, kako bi rekao Meša Selimović, ekonomičnija. Ima u tom “mleku” usred starog dijela Sarajeva hvalevrijedne nebrige za jezičko (i ne samo jezičko) čistunstvo. Ali nije to, kažem, najvažnije. Kafa s ml(ij)ekom i čaša vode – najčešća je moguća narudžba u vječno punim sarajevskim kafićima. Ako postoji simbol prostora između Istanbula i Beča, njegov najmanji mogući zajednički sadržilac, to nisu veliki događaji iz zajedničke historije, to su sitnice iz svakodnevnog života, iznad svih ova kafa s mlijekom i čaša vode. I ključni dio grafita je drugi, ključna je čaša vode. Kafa s mlijekom ili bez mlijeka, duža ili kraća, kapućino ili šta već, to je narudžba kakva postoji svugdje u svijetu. Uz kafu će neko poručiti koka-kolu, neko sok od narandže ili kakvog drugog voća, neko bočicu kisele vode ili negazirane, odnosno šta mu je već po ukusu. Flaširana voda se, kao i kafa, plaća, s tim što je najčešće skuplja od kafe, kao i od piva uostalom, što reče cijenjeni kolega Dežulović. Famozna čaša vode, međutim, vode natočene iz česme, vode iz javnog vodovoda koja je ljepša i pitkija od čuvenih brendiranih svjetskih flaširanih voda, simbol je ovog dijela svijeta, prostora između Istanbula i Beča čiji je centar taman negdje oko Sarajeva. Čaša vode se ne plaća i ona podriva logiku radikalno trgovačke civilizacije na način na koji je grafit na pošti podrivao logiku nacionalizma, kao što i hedonizam cjelodnevnog ispijanja kafa podriva “rad, rad i samo rad” ideologiju koja izvire iz protestantske etike i duha kapitalizma.

I dok Evropska unija, taj bizarni ekonomsko-politički kongolomerat koji ni sam ne zna šta je, a u čijem okrilju se ovdje vidi jedini spas od ovdašnjih tako anahronih etničko-religijskih društvenih podjela, muku muči sa Grčkom, svojom najstarijom balkanskom članicom, dok proklinje prerano primanje u članstvo Bugarske i Rumunije, dok obećava članstvo Hrvatskoj koja se već dvije decenije ubi da dokaže sebi i drugima kako ne pripada Balkanu, ta “kafa s mlekom i čaša vode” djeluje mi skoro kao lozinka nekog neformalnog pokreta otpora. Nije ta šifra bez vraga; uostalom, možda se i na famozno pitanje gdje su granice Balkana, može odgovoriti opisno: one omeđuju komad svijeta gdje se kafa pije s čašom vode! Ne može taj Balkan spram Evrope povući danas ikakvo oružje, ali može ostati vjeran samom sebi i prestati interiorizirati krivicu koju mu Evropa nameće, može, hoću reći, bez zazora i grižnje savjesti ispijati svoju kafu s mlijekom i čašu vode. Ne može mnogo, ali nešto ipak može. Malo li je?

Oslobođenje, 04.07.2011.

Peščanik.net, 04.07.2011.