Moglo bi se i tako reći da je u javnosti vojvođanskih Mađara postignut pun konsenzus po pitanju neprihvatljivosti zakona o restituciji kojim se inauguriše princip kolektivne odgovornosti. Pokazalo se da je u ovoj zajednici i te kako živ nagon jedinstva, kao što je bio živ i u slučaju dvojnog državljanstva – samo što je nedopustivo da se ta okolnost koristi u borbi za vlast. Moglo bi se i tako reći, u tom kontekstu, da zapravo borba za vlast, gruba borba (neprestana) za „duge mandate”, za funkcije – ponajviše narušava to jedinstvo. To što je Ištvan Pastor, predsednik Saveza vojvođanskih Mađara, u svom otvorenom pismu predsedniku Republike Borisu Tadiću ovo pitanje tematizovao pred ukupnom srpskom javnošću, za svaku je pohvalu. Ne vidim bolji put od iznošenja spornih pitanja pre svega pred lice srpske javnosti – a ne pogađati se iza kulisa, čak ni ako bi to ponekad donosilo varljive, prividne rezultate. Treba se otvoreno suočiti sa svima s kojima smo se našli u sporu, i kad branimo svoja prava, i kad predočavamo svoje vrednosi. Niko ne može da se bori i da se izbori za svoja prava i da promoviše svoje vrednosti baškareći se u toplom zapećku. Iz zapećka se može samo mešetariti, spletkariti, podmetati i čangrizati. A to je zanat „tajnih savetnika”. Posle svega vidim samo jedan izlaz: da Boris Tadić vrati pred parlament dotični zakon. Istovremeno, mislim da je veoma važno da se konačno oglasi i Nacionalni savet Mađara, jer je inauguracija kolektivne krivice jednako s agresijom na identitet. Nota bene: dotični zakon je skupštini predstavio potpredsednik Vlade, Božidar Đelić, pa je i prirodno što je pažnja javnosti, ali i kritike, usmerene prema njemu. Ne treba zaboraviti da je stručne argumente za reorganizaciju Mađar Soa formulisao isti taj Đelić: svojevremeno je „reorganizacija” te medijske kuće izvedena na osnovu – veoma skupih! – istraživanja i procena njegove konsalting-firme. Tada su se na Đelića pozivali, pa je verovatno zbog toga izbor i pao na njega, kao nekog ko želi sve najbolje ovdašnjim Mađarima. Neki su u to javno posumnjali, pa su i dobili svoje. Kako se najveći dobrotvor pretvorio u najvećeg dušmanina? I tada sam mislio da su mere, koje je Đelić preporučio, marginalizovale manjinsku štampu, to mislim i danas. Mađar So treba preseliti u Suboticu – tako je govorio Božidar Đelić, autor zakona o restituciji. Nisam ni tada delio njegovo mišljenje – ne delim ga ni sada. I to zbog toga što je ovaj zakon morao biti mnogo pažljivije formulisan. Manjinski političari su s punim pravom protestovali, ali su debelo kasnili. Naime, pre toga je trebalo raščistiti karakter retorzija iz 1944/1945. godine. Nije na građanima da preko sudova traže rehabilitaciju očeva i dedova, da obijaju pragove i da plaćaju advokate (već oni koji imaju za to para), nego je dužnost države da rehabilituje nedužne žrtve, država mora da preispita sudske akte, i da donese pravične odluke u svim onim slučajevima u kojima sudski postupak nije bio regularan i presuda doneta bez valjanih dokaza. U tom slučaju bi se zakon odnosio samo na ratne zločince, a ne i na one koji su silom zakona mobilisani ili koji su lažno optuženi. Ta razlika mi je poznata iz istorije moje porodice. S obzirom na to da sam rođen u jeku mobilizacije, mog oca nisu 1941. odveli u vojsku, ali da sam rođen nekoliko godina kasnije, sad bi mog oca nazvali kolaborantom, i da smo uz to imali i nekoliko jutara zemlje (koje nismo imali), država bi mene kažnjavala. Kao odojče sam spasio očev život.

Lakše, laganije

Obilazim Istru uzduž i popreko. U primorskim gradićima sve je manje turista. Oni koji ostaju još nekoliko dana, ili čitavih nedelju dana, da bi još malo uživali u miholjskom letu, više se ne muvaju tako živo na rivi. Pokreti su im usporeni, sve češće zastajkuju i zure u sve silovitije talase. Talasi zapljuskuju obalu, kao da donose poruku daleke kosmičke smrti. Meštani su takođe utihnuli, ne nude više tako bučno svoju robu, pognutih glava drežde na obali, oni ne zure toliko u more, već – rekao bih – tragaju za sobom. Počinje period duge samoće i velikih nedoumica.

O stidu

Na sajtu autonomija.info gledam fotografiju na kojoj se dobro vidi kako je prefarban, na tabli na ulazu u Novi Sad, mađarski naziv grada. Na mene to deluje naročito bolno, jer sam upravo pred svoj odlazak na Istru pisao kako Novi Sad želi da 2020. godine bude kulturna prestonica Evrope i da bi u tom slučaju trebalo hitno postaviti što veći broj višejezičnih tabli, putokaza. I ne samo to, nego da se instalira i višejezična ikonografija grada. Bio sam već na putu kad sam obavešten da je i to – konačno! – urađeno. Ali tek što je postavljena tabla na ulazu u Novi Sad iz pravca Temerina, poslovično nepoznati počinioci su prefarbali višejezičnu tablu sa nazivom grada Novog Sada na mađarskom jeziku, odnosno premazali naziv Újvidék. Baš zbog toga smatram važnim da zabeležim da, obilazeći Istru, nisam naišao ni na jednu precrtanu tablu sa nazivom mesta na hrvatskom i italijanskom jeziku. Ni na jednu! Na obodima grada svakodnevno prolazi više hiljada stranaca i oni sve to vide rođenim očima. I ta novosadska sramota se ne može sakriti, fotografija je, evo, i na internetu. Jednom treba jasno reći da ne vređa samo drugu naciju već sramoti i bruka sopstveni narod onaj ko se drzne na ovakav varvarski čin. A nacija, kojoj je stalo do svoje časti, ne može prema ovakvim pojavama da ostane ravnodušna, nego će da izopšti one koje joj nanose sramotu.

Koalicija ispod žita

Demolirane su prostorije mađarskog kulturnog centra Petefi Šandor u Novom Sadu, a u Subotici su porazbijeni prozori na zgradi Hrvatskog nacionalnog vijeća. Prisećam se rečenice Karla Krausa. Podvrgavajući nepoštednoj kritici pojavne oblike austrijske gluposti, na jednom mestu, povodom jedne nepojamne bedastoće, primećuje da čak i on ostaje bez reči. Ova rečenica mi ja pala na pamet povodom poslednjih temerinskih obračuna. Prelistavam drugi tom mojih dnevničkih zabeleški Ispisivanje vremena, u međuvremenu. Sve učestalija su bila prebijanja Mađara po Vojvodini. Nisam mogao da shvatim, zašto o tome ćute i manjinski političari. Više puta sam postavio pitanje, zašto ćuti Nacionalni savet Mađara. Sve se to dešavalo 2004. godine. Dokle će još ovo da traje? Jednom treba uvideti da nije dovoljno protestovati s ad hoc saopštenjima protiv ovakvih pojava, već treba doneti nove zakone, treba preispitati udžbenike i otvoreno pozvati na odgovornost političku elitu. Uveren sam da se prilikom uspostavljanja koalicionih odnosa nakon sledećih izbora moraju imati u vidu i ovi aspekti, i da treba u tom smislu sklopiti i objaviti koalicione ugovore sa većinskim partnerima. Dakle, ne sklapati koalicione dogovore ispod žita da bismo potom, sedeći u vlasti, demonstrirali svoju zaprepašćenost.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 08.10.2011.

Peščanik.net, 11.10.2011.