Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Dug je i komplikovan put mađarsko-srpskih političkih i kulturnih veza, koji je ovih julskih dana dobio svoju potvrdu u vidu groteskne skulpture Janoša Hunjadija (1387-1456), odnosno Sibinjanin Janka, i to u Zemunu gde je on pre 563 godine okončao svoju političku i vojničku karijeru, kao žrtva epidemije kuge. Ovo spomen-obeležje otkrili su predsednici Mađarske i Srbije, Janoš Ader i Aleksandar Vučić. Tom prilikom, oba predsednika su održala prigodne govore, s tim da je Ader bio posvećen krstu i zvonu kao simbolima odbrane hrišćanske Evrope od Turaka, dok je Vučić prilagodio trenutku svoju evro-mantru, koja je podrazumevala privredni rast, evropske ideje, sve bolje partnerske odnose sa Mađarskom (sa 12. na 5. mesto), a naposletku i zajednički san, koji je pronašao u liku i delu Sibinjanin Janka. Vučić je tom prilikom u epskoj gradaciji naveo nekoliko stvari koje taj drevni politički san čine zajedničkim: 1) zajednička politika Srbije i Mađarske; 2) borba za zajedničke vrednosti; 3) borba za Srbiju i Mađarsku, odnosno za 4) interese srpskog i mađarskog naroda. Reklo bi se da u ovoj Vučićevoj retoričkoj figuri nešto ne štima, i to ne samo u jezičkom, već i u političkom smislu.

Prvi kulturološki trag političkih odnosa između Janoša Hunjadija i srbijanskih srednjovekovnih vlastelina pronađen je u jednoj bugarštici, starijoj narodnoj pesmi dugog stiha, koja je u kasnu jesen 1497. zabeležena nedaleko od Barija. Radi se zapravo o fragmentu pesme koji nam posreduje epsku sliku ropstva Sibinjanin Janka u smederevskoj tamnici despota Đurđa Brankovića. U tom istorijskom trenutku politički snovi ugarskih i srpskih vlastelina bili su dijametralno suprotni. Naime, ova bugarštica prilično verodostojno beleži te pozicije: Hunjadi je nastojao da se sa hrišćanskom vojskom odupre Otomanskoj imperiji dok je despot Đurađ Branković, koga su hronike toga doba zapamtile kao nevernog i prevrtljivog, pokušavao da balansira između Ugarske i Otomana. Pritom, pružio je podršku sultanu Mehmedu II, pa je i narodni pevač bio naklonjeniji utamničenom junaku, kog je prepoznavao kao nekog sebi bliskog. Međutim, uprkos insistiranju dvojice predsednika danas, ono što je Hunjadi predstavljao u XV veku, kako za Mađare tako i za Srbe, ne može imati istu simboličku dimenziju pola milenijuma kasnije, čak ni na „predziđu“ Evropske unije.

Rešenost Mađarske vlade da u liku Janoša Hunjadija danas pronađe simboličku reprezentaciju sopstvenih političkih intencija ne predstavlja ništa drugo do rezultat jednog regresivnog političkog procesa koji se već dugo valja u planovima Višegradske grupe. To se pre svega odnosi na antimigracionu politiku, čiju bi demarkacionu liniju danas trebalo da označe istorijski tragovi davnih Hunjadijevih ratovanja protiv Otomanske imperije. Nema sumnje da je u svesti lidera Višegradske grupe jedan takav granični kamen i Beograd, koji bi prihvatanjem simbolički preoznačenog spomenika trebalo da prigrli isti „višegradski set vrednosti“ koji dolazi s njim. To Vučiću i njegovoj SNS uopšte ne bi teško palo i oni bi svakako oberučke prihvatili sve što dolazi iz tog smera samo kada bi rast BDP-a mogao da prati predsednikove projekcije. Ovako je predsednik Srbije primoran da balansira između njemu bliskih ideja nacionalne, hrišćanske i konzervativne Evrope, s jedne, i katastrofalnog privrednog rasta s druge strane, koji se održava samo preko sve tanje briselske politike oko Kosova. To je ujedno i slika Buridanovog magarca između podjednako udaljenih plastova sena, s tim da ih u Vučićevom slučaju ima više od dva.

Ovu situaciju potkrepljuje i spomenička politika u Beogradu poslednjih godina, koju karakteriše konflikt različitih kulturoloških i političkih direkcija, od Ilijeva, preko Žabajeva, Romanova, Gagarina, izmeštenog Dimitrija Tucovića, projektovanog monumentalnog Stefana Nemanje, do Janoša Hunjadija i Đinđićeve „Strele“. Svaki spomenik projektuje skup vrednosti, nešto nalik na simbolički fluks, koji prolazniku sugeriše u kom smeru se kreće jedno društvo. To je danas nemoguće shvatiti prolaskom kroz Beograd. Neodoljiv je utisak jednog duboko rastrojenog društva, pritisnutog lažima o prošlosti i još većim lažima o budućnosti. Između tih „uporišta“ vodi se politika bagatelne rasprodaje privrednih i prirodnih resursa i prihvatanja svih agendi koje obećavaju političko preživljavanje. U početku je to za Vučića bila evropska, odnosno Đinđićeva agenda, zatim agenda kancelarke Merkel, nakon čega je usledio Orban; na kraju bi se mogao očekivati Putin, čime bi se zatvorio Vučićev radikalsko-naprednjački krug.

Istorija srpsko-mađarskih političkih odnosa je složena i duga, ali ako bi se u današnjem trenutku trebalo opredeliti za politički kapital neke istorijske figure koja bi integrisala ovaj region u evropskom smislu, to bi pre svih mogao biti Imre Nađ (Imre Nagy, 1896-1958), lider Mađarske revolucije iz 1956, koji je nakon sloma revolucije potražio utočište u Ambasadi Jugoslavije u Budimpešti. Jugoslovensko rukovodstvo je, međutim, brzo izručilo mađarske revolucionare sovjetima, a sam Imre Nađ je doportovan u Rumuniju, dugo mučen i na kraju pogubljen. Njegova politička ostavština tiče se pre svega sveobuhvatnog društvenog pokreta za demokratizaciju društva, sa izrazitim antidiktatorskim tendencijama i kulturološkim antisovjetskim aspiracijama. Zvanična Budimpešta je u jednom takvom spomeniku mogla da pronađe bolji simbolički kurs od srednjovekovnih vojevanja protiv Turaka, dok je Beograd mogao da nađe iskupljenje za političke greške iz prošlosti i potvrdi put demokratske reforme sistema. No tako nešto danas nije prihvatljivo ni u samoj Mađarskoj, budući da je poznati spomenik Imreu Nađu izmešten krajem prošle godine. Najavljeno je da će na njegovo mesto, ispred parlamenta, biti postavljena replika spomenika iz vremena Mikloša Hortija, koji je bio podignut u znak sećanja na žrtve kratkotrajne Mađarske Sovjetske Republike iz 1919. Spomenici se šetaju a politika radikalizuje i to ne samo u ozračju Višegradske grupe. Ona je nukleus jedne Evrope u koju je Vučić odavno zagledan.

Peščanik.net, 30.07.2019.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)