Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ovaj cvetak izrekao je ministar za informisanje Boris B(r)atina, onaj isti koji je pre mesec dana izjavio kako policija ima pravo da bije i da ubije studente. Prof. dr i filozof tom prilikom nije izrekao samo to, već i mnogo drugog, isto tako slikovitog i još i više besmislenog. Ništa što bi bilo vredno pažnje i komentarisanja. No B(r)atina je jedinstven u vladi i u javnosti po tome što je jedini za kojeg je diktator javno priznao da je ministar napravio grešku: reč je o novinarskom pitanju koje se odnosilo na ministrovu izjavu o mogućnom ubijanju studenata. Mesec dana je prošlo, ministru se ništa nije desilo. Nije otpušten, nije suspendovan, nije ukoren i opomenut, nije čak ni kritikovan. B(r)atinaški ministar nastavio je, neukaljanog ugleda u svih 95% medija u državi koji su pod kontrolom diktatora, da javno govori kako mu je drago i po svojoj duši. Nije nestao iz medija, nije mu radno mesto premešteno u mišju rupu – apsolutno ništa. Teško je naći bolji dokaz o potpunoj nekažnjivosti vlasti i o laži koju je diktator posredno dostavio javnosti. Dao je naime utisak da je saglasan sa osudom izjave ministra, i javnost je razumela da će se ministru nešto desiti. Značenje je jasno – jedno govorim, drugo radim. Nema veće laži od te.

Sa tim iskustvom, zaista nema problema sa lažima oko isplaćivanja sredstava EU i oko primedaba Venecijanske komisije. Komični detalj oko učestvovanja autora reforme sudstva u mrdosudstvo u telu koje treba da odgovori komisiji nije ravan neranjivosti ministra informacija, ali je u istoj kategoriji. EU zaista ne zahteva nikakve mere, samo će sačekati sa isplatom dok se ne ispune određeni uslovi. Venecijanska komisija, u ovome slučaju sa skoro identičnim zahtevima, traži pravni okvir istih uslova. Posao bi bio lak kada se ne bi lagalo, ali Mrdić je garancija da se hoće. U poređenju sa laganjem parlamentarne koalicije i vlade, laganje medija je samo pitoresknije, bar prvih nekoliko minuta. Zato kampanje oko priznavanja netačne vesti ili sa porodičnim stablom, kojima se danima sluđuje izmučena publika uz učešće uobičajenog buljuka anal-litičara, čine medveđu uslugu mudrom vođi: ona najveća laž postaje potpuno vidljiva.

Zašto je uopšte potrebno spominjati različite tehnike laganja i hijerarhiju laži? Zbog toga što verujem da se upravo u tome krije ona granica koju ne prepoznajemo, a koja dovodi do nezaustavljive želje za promenom, do gadljive zasićenosti i mere nepodnošljivosti koja se više ne može trpeti. Na to me je navelo javno žaljenje što je ljudstvo relativno zadovoljno materijalnom i socijalnom situacijom, pa nije sklono promenama. Kao, kad bi ljudi bili bedniji, lakše bi se bunili. Primeri iz istorije novijih padova diktatura ne pokazuju ništa slično. U Portugalu i Španiji pomogla je biologija, pošto je dosegnut izvestan nivo blagostanja, u Grčkoj je hunta ostvarila neku vrstu zadovoljstva nižeg srednjeg staleža, dok je čitava kulturna i tehnička elita napustila zemlju. No pukovnici su napravili ključnu grešku, iz sentimentalnosti, jer su i sami bili iz nižih slojeva: omogućili su siromašnima iz sela i gradova upis na fakultete, dotada rezervisane samo za bogatije. Deca su došla, pročitala knjige, naučila i digla revoluciju. Opštem raspoloženju protiv diktature ništa nisu pomogli novi putevi, razvoj turizma i slično. Taj primer potvrđuje da je studentska populacija ključna – bila je važna i u portugalskom i u španskom slučaju. No okidač je još uvek teško otkriti i tačno opredeliti. On se izvesno krije u kombinaciji kulture otpora, učenja, dobrog povezivanja ljudi i mišljenja, i nekog preterivanja diktature, koje možemo izjednačiti sa hibrisom u antičkoj grčkoj tragediji. Što je laži više i što su češće u najtežoj kategoriji, to je mogućnost otkrivanja okidača veća. Zato detektor laži treba da je stalno uključen.

Peščanik.net, 06.05.2026.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Akad. Dr prof. kao članica-osnivačica državne Akademije nauka za trajni razvoj Slovenije, AZTRS, u Ljubljani. Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022); Kje smo? Ljubljanski steganogram (2024); Hetera in filozof, studija (2024). Romani su joj objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017, nagrade Društva sociologa Slovenije za ne-sociologa 2023, nagrade Druga prikazna, Skopje, 2025.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)