Prvi put sam pročitao Klanicu pet 1972, tri godine nakon što je objavljena i tri godine prije nego sam i sam objavio svoj prvi roman. Imao sam tada 25 godina. Te 1972. godine polako smo se približavali Pariskom mirovnom sporazumu kojim se trebao završiti rat u Vijetnamu, mada će se konačno američko ponižavajuće povlačenje – kada su helikopteri evakuisali ljude s krova američke ambasade u Sajgonu – desiti tek tri godine kasnije, u vrijeme u kojem je na marginama istorije sitnim slovima zabilježeno da sam i sâm postao objavljivani pisac.
Pomenuo sam Vijetnam, mada je Klanica pet knjiga o Drugom svjetskom ratu, zato što je prisustvo Vijetnama u njoj evidentno, a osjećanja ljudi u vezi s Vijetnamom povezana su sa ogromnim uspjehom romana. Osam godina ranije, 1961, Joseph Heller objavio je svoj roman Kvaka 22, a predsjednik John F. Kennedy započeo je eskalaciju američkog miješanja u vijetnamski konflikt. Kvaka 22, kao i Klanica pet, bio je roman o Drugom svjetskom ratu koji je zaokupio maštu čitalaca koji su tada intenzivno razmišljali o jednom drugom ratu. Tih dana živio sam u Engleskoj koja svoje vojnike nije slala u Indokinu, ali je njena vlada podržavala američke ratne akcije, pa sam dok sam studirao, a i kasnije, i ja bio uključen u sve to, razmišljanjem i protestima protiv rata. Kvaku 22 nisam čitao 1961. godine, jer sam imao samo 14 godina. Zapravo sam pročitao obje knjige, Klanicu 5 i Kvaku 22 iste godine, deceniju kasnije, i obje su knjige skupa ostavile snažan uticaj na moj mladi um.
Dok ih nisam pročitao nisam znao da antiratni romani mogu biti i smiješni i ozbiljni u isto vrijeme. Kvaka 22 je otkačena, urnebesno smiješna. Ona vidi rat kao ludilo, a želju da se on izbjegne jedinim razumnim stajalištem. Pripovjedački ton romana je farsa suvog distanciranog humora. Klanica pet je drugačija. U njoj ima isto toliko komedije koliko i u bilo čemu drugom na što je Kurt Vonnegut stavio svoj potpis, ali Klanica ne vidi rat kao farsičan. Ona ga vidi kao tragediju, tako ogromnu, da smo možda u stanju suočiti se s njom samo ako preko nje stavimo masku komedije. Vonnegut je komičar s tužnim licem. Ako je (Joseph) Heller – Charlie Chaplin, onde je Vonnegut – Buster Keaton. Njegov je glas ispunjen melanholičnim tonovima, to je glas čovjeka koji je prisustvovao ogromnom užasu i preživio ga da bi ispričao priču o njemu. Ove dvije knjige, međutim, imaju jednu zajedničku liniju: obje su slike svijeta koji je izgubio razum, u kojem se djeca šalju da obavljaju posao umjesto odraslih, i na tom poslu umiru.
Kao ratni zarobljenik, u 22. godini života, što je tri godine manje nego koliko sam ja imao kad sam čitao njegovu priču, Vonnegut se nalazio u divnom Drezdenu, zatvoren s ostalim Amerikancima u Schlachthof-Fünf, gdje su prije rata klane svinje, i zbog toga bio slučajni svjedok jedne od najvećih ljudskih klanica u istoriji, bombardovanju Drezdena u februaru 1945, koje je sravnilo cijeli grad i ubilo gotovo sve njegove stanovnike.
Tako to biva.
Nisam bio svjestan, dok nisam ponovo pročitao Klanicu pet, da se čuvena fraza „Tako to biva“ (So it goes) koristi samo kao komentar nečije smrti. Ponekad fraza iz romana ili pozorišnog komada ili filma može zaokupiti imaginaciju toliko jako – čak i ako je pogrešno navedena – da ona napušta stranice knjige, odvaja se od teksta u kojem je pisana i počinje da živi svoj vlastiti, nezavisan život. „Navrati ponekad“ (Come up and see me sometime), i „Sviraj to opet Sem“ (Play it again, Sam) su fraze takve vrste, upotrebljavane u novim, pogrešnim kontekstima. Nešto slično dogodilo se i frazi „Tako to biva“ (negdje kod nas prevođeno i kao „Šta da se radi“). Problem s tim je što onda originalni kontekst biva izgubljen. Pretpostavljam da je mnogim ljudima koji nisu čitali Vonneguta ova fraza poznata, ali oni, kao i mnogi od onih koji su čitali Vonneguta, misle o njoj kao o nekoj vrsti rezigniranog komentara o životu. Život rijetko ide tamo gdje smo namjerili i „tako to biva / šta da se radi“ postalo je jedan od načina na koji verbalno sliježemo ramenima prihvatajući ono što život postavlja pred nas. Ali to nije svrha ove rečenice u Klanici pet. So it goes nije način prihvatanja života, već više način na koji se suočavamo sa smrću. Ona se pojavljuje u tekstu gotovo svaki put kad neko umire, i samo onda kad se zaziva smrt.
Ova fraza je takođe duboko ironijska. Ispod očigledne rezigniranosti je tuga za koju se ne mogu pronaći prave riječi. Ona provejava kroz cijelu priču, i navodi na to da roman u mnogim slučajevima bude pogrešno shvaćen. Ja ovdje ne tvrdim da je Klanica pet loše tretirana. Ona je, naprotiv, toplo primljena kod čitalaca, prodaja je išla kao luda, Modern Library proglasila ju je 18. na listi stotinu najboljih romana na engleskom jeziku u 20. vijeku, a našla se i na sličnoj listi u Time magazinu. Međutim, bilo je i onih koji su je optuživali za grijeh kvijetizma, za rezignirano prihvaćanje, čak i, prema Anthonyju Burgessu, za opravdavanje najgorih stvari na svijetu. Jedan od razloga za to je fraza „Tako to biva“ i jasno mi je iz ovih kritika da je britanski pisac Julian Barnes bio u pravu kada je u svojoj knjizi „Istorija svijeta u 10 i po poglavlja“ napisao da se „ironija može definisati kao zbir propuštenih životnih šansi“.
Kurt Vonnegut je duboko ironičan pisac koji se ponekad čita izvan tog ključa. Pogrešno tumačenje ide dalje od „Tako to biva“ i ima dosta veze sa stanovnicima planete Tralfamadore. Ja sam, kao što ste mogli pretpostaviti, veliki obožavatelj Tralfamadorijanaca, koji likom podsjećaju na gumene otpušivače klozetskih šolja, počevši od Saloa, njihovog izaslanika-mehaničara, koji se, u ranijem Vonnegutovom romanu, Sirene sa Titana, nasukao na Saturnov mjesec Titan. Tamo je trebao zamijeniti dio na svom svemirskom brodu. I tu sada dolazi klasična Vonnegutova tema o slobodnoj volji, opisana u maniru naučno-fantastičnih stripova. U Sirenima sa Titana saznajemo da je ljudska istorija manipulisana od strane Tralfamadorijanaca kako bi ubijedili pripadnike ljudske rase da izgrade građevine koje će služiti kao poruke za Saloa. Tako su Stonehenge i Kineski zid neke od poruka sa Tralfamadorea. Stonehenge znači: „Rezervne dijelove vam šaljemo što je najbrže moguće“. Kineski zid: „Budite strpljivi. Nismo zaboravili na vas“. Zidine Kremlja govore: „Bićete na putu prije nego što mislite“. A palata Lige naroda u Ženevi poručuje: „Spakujte stvari i budite spremni da krenete u najkraćem roku“.
Tralfamadorijanci, saznajemo to u Klanici pet, imaju percepciju vremena drugačiju od naše. Oni vide prošlost, sadašnjost i budućnost kako postoje simultano i zauvijek, i jednostavno su tu, fiksirani u beskraju. Kada se glavni junak romana, Billy Pilgrim, koji je kidnapovan i odveden na Tralfamadore, odlijepi od vremena i počne da doživljava hronologiju na način na koji to čine Tralfamadorijanci, on shvata zašto njegovi tamničari koncept slobodne volje nalaze komičnim.
Čini se očiglednim, barem ovom čitaocu, da je ovdje na djelu jedan nestašan i ironijski pristup, da nema razloga da pretpostavimo da je odbacivanje koncepta slobodne volje od strane vanzemaljaca koji podsjećaju na gumene otpušivače toaleta, odbacivanje koje je prigrlio onaj koji ih je stvorio. Savršeno je moguće, možda čak i jedino razumno, čitati čitavo tralfamadoriajnsko iskustvo Billya Pilgrima kao fantastičan, traumatski poremećaj izazvan njegovim ratnim doživljajima – kao nestvaran. Vonnegut ostavlja to pitanje otvorenim, kao svaki dobar pisac. Ta otvorenost je prostor u kojem je čitaocu dopušteno da dođe do vlastitog zaključka.
Čitati Vonneguta znači znati da ga je tema preispitivanja koncepta slobodne volje uvijek iznova privlačila, šta bi to moglo biti i kako bi to moglo funkcionisati ili ne funkcionisati, te da je prilazio toj temi iz više različitih uglova. Mnoga njegova razmatranja predstavljena su u obliku radova njegovog izmišljenog alter ega, Kilgora Trouta.
Volim Kilgorea Trouta svim srcem, isto toliko koliko i stanovnike planete Tralfamadore. Čak posjedujem primjerak romana Venera na Poluljusci (Venus on the Half-Shelf), u kojem je pisac Philip Jose Farmer uzeo Vonnegutovu priču o Troutu i razvio je u roman. Venera na Poluljusci govori o slučajnom uništenju Zemlje od strane nesposobnih svemirskih birokrata i pokušajima jedinog preživjelog čovjeka da nađe odgovor na takozvano Ultimativno pitanje. Tako je Kilgore Trout inspirisao proslavljenu knjigu Douglasa Adamsa Autostoperski vodič kroz galaksiju, u kojoj je, možda se sjećate, Zemlja uništena od strane Vogona kako bi napravili mjesta za izgradnju međuzvjezdane zaobilaznice, a poslednji preživjeli, Arthur Dent, otiskuje se u misiju traženja odgovora. Konačno, superkompjuter Duboka misao (Deep Thought) otkriva da je odgovor na pitanje svih pitanja o životu, univerzumu i svemu: 42. Problem koji ostaje je: šta je bilo pitanje?
U Vonnegutovom romanu Doručak šampiona srećemo se sa još jednom pričom o Kilgoreu Troutu, „Sada se može reći“, napisanu u obliku pisma Kreatora svemira upućenog čitaocu ove priče. Kreator objašnjava da je život ništa drugo do jedan dugi eksperiment. Priroda eksperimenta bila je sljedeća: uvesti u inače potpuno deterministički svemir osobu kojoj je dana slobodna volja, da se vidi što će učiniti s njom, u stvarnosti u kojoj je svako drugo živo biće bilo, jeste i uvijek će biti programirana mašina. U cijeloj istoriji sva bića koja su postojala su u stvari bili roboti, i otac i majka te osobe sa slobodnom voljom su roboti, i svi ljudi koje ta osoba poznaje su takođe roboti i takođe, uzgred budi rečeno, i Sammy Davis Junior je bio robot. Pojedinac sa slobodnom voljom, objašnjava Bog, si ti, čitaoče ove priče, pa prema tome Bog tebi, čitaocu priče duguje izvinjenje za sve nelagode koje si pretrpio. Kraj.
Vrijedi ovdje dodati još jedan detalj. Kroz mnoga djela Kurta Vonneguta u kojima se pojavljuje Kilgore Trout, on je dosljedno opisivan kao najgori pisac na svijetu, čije knjige su krajnje neuspjele, i koji je u potpunosti i čak s prezirom ignorisan. Od nas se traži da ga istovremeno vidimo kao genija i kao budalu. Ovo nije slučajno. Njegov tvorac, Kurt Vonnegut, bio je istovremeno najveći intelektualac među razigranim fantastičarima, i najrazigraniji fantastičar među intelektualcima. On se užasavao ljudi koji su stvari uzimali preozbiljno, a istovremeno je bio opsjednut razmatranjem najozbiljnijih stvari, filozofskih (koncept slobodne volje) i letalnih (bombardovanje Drezdena). Ovo je paradoks iz kojeg izrasta njegova mračna ironija. Niko ko je toliko često i na toliko načina traćio svoje vrijeme na ideju slobodne volje, ili ko je toliko žalio za mrtvima, ne može da se optuži za fatalizam, kvijetizam ili rezignaciju. Njegove knjige raspravljaju o idejama slobode i žale za nevinim žrtvama od prve do poslednje stranice.
***
Otprilike u isto vrijeme kad sam prvi put pročitao Klanicu pet i Kvaka 22, pročitao sam još jedan roman sa sličnom temom. Bio je to Rat i mir, koji je obimniji od Hellerove i Vonnegutove knjige zajedno i uopšte nije smiješan. Pri tom prvom čitanju Tolstojevog remek-djela, ono što je 25-ogodišnja verzija mene mislila može se sažeti u ovo: Volio sam mir, a mrzio rat. Obuzele su me priče o Nataši Rostovoj, knezu Andreji i Pjeru Bezuhovu, dok su me iznimno dugi opisi bitaka, naročito bitke za Borodin, prilično zamarali, da budem iskren. Kad sam nekih 30 godina kasnije ponovno pročitao Rat i mir, otkrio sam da osjećam upravo suprotno. Niko nikada nije dao bolje opise ljudi u ratu, a veličina romana nalazila se upravo u tim opisima, a ne u nešto konvencionalnijim pričama vodećih likova. Volio sam rat, a mrzio mir.
Kod ponovnog čitanja Klanice pet, takođe sam primijetio da se moje vrednovanje teksta mijenja. Taj mladi ja bio je snažno privučen fantazijom i naučnom fantastikom, u potrazi za časopisima kao što su Galaxy i Astounding and Amazing, a privlačio ga je rad ne samo književnih divova u naučnoj fantastici, kao što su Kurt Vonnegut, Ray Bradbury, Isaac Asimov, Ursula K. Le Guin i Arthur C. Clarke, već i Mary Shelley i Virginia Woolf, čiji su Frankenstein i Orlando počasni članovi kanona, kao i majstori hardcore žanra, kao što su bili James Blish, Frederik Pohl, CM Kornbluth, Clifford D. Simak, Katherine MacLean, Zenna Henderson i L. Sprague de Camp. Taj mladić, suočen s Vonnegutovim remek-djelom, najsnažnije je odgovorio na science-fiction aspekte knjige. Čitati ga ponovo značilo je otkrivati ljudsku ljepotu ne-naučnih dijelova, koji čine veći dio knjige.
Istina je da je Klanica pet sjajan realistički roman. Njegova prva rečenica glasi: „Sve se ovo manje-više desilo“. U tom prvom poglavlju koje nije fikcija Vonnegut nam govori kako je bilo teško napisati tu knjigu, kako je bilo teško suočiti se s ratom. Govori nam da su njegovi likovi postojali, mada im je izmijenio imena. „Jedan momak kojeg sam znao ubijen je u Drezdenu zato što je uzeo čajnik koji nije bio njegov. Drugi, kojeg sam znao, stvarno je prijetio da će poslije rata iznajmiti plaćene ubice da poubijaju njegove lične neprijatelje“. A kasnije, kad njegovi likovi, oni kojima je izmijenio imena, stignu u Schalchthof-Fünf – Klanicu pet, čije naziv nije promijenio – on nas podsjeća da je i on tamo s njima i da zajedno s njima pati:
„Billy je pogledao u klozet. Iznutra se čulo zapomaganje… Amerikanac u blizini Billyja urlao je kako je izasrao sve, sve osim svog mozga. Nekoliko trenutaka kasnije rekao je: „Evo ga, ode i on“. Mislio je na svoj mozak.
Taj Amerikanac sam bio ja. To je bio autor ove knjige.“
U jednom trenutku Vonnegut citira razgovor koji je vodio s režiserom Harrisonom Starrom, koji će kasnije postići skromnu slavu kao izvršni producent filma Michelangela Antonionia o američkim hipijima, Zabriskie Point, koji je bio ogroman komercijalni neuspjeh.
„[Harrison Starr]
podigao je obrve i upitao: „Je li to antiratna knjiga?“
„Da“, rekao sam. „Pretpostavljam.“
„Znaš li šta ja kažem ljudima kad čujem da pišu antiratne knjige?“
„Ne. Što im kažeš, Harrison Starr?“
„Kažem im, što ne pišeš knjigu protiv glečera?“
On je, naravno, mislio da će ratova uvijek biti i da ih je jednako teško zaustaviti
kao glečer. I ja se slažem sa njim.“
Vonnegutov roman govori o neizbježnosti ljudskog nasilja, i o tome šta ono čini ne toliko nasilnim ljudskim bićima koja se nađu u njemu. On zna da većina ljudi nije posebno nasilna. Ne više nego što bi to bila djeca. Dajte djetetu automatsku pušku i ono će je po svoj prilici upotrijebiti. Što opet ne znači da su djeca naročito nasilna.
Drugi svjetski rat, kako nas podsjeća Vonnegut, bio je dječji krstaški rat.
Billy Pilgrim je odrasla osoba kojoj Vonnegut daje nevinost djeteta. On nije naročito nasilan. On u ratu ne čini ništa strašno niti u svom predratnom ili poslijeratnom životu, niti u svom životu na planeti Tralfamadore. On djeluje rastrojeno i uglavnom ga smatraju ludim, ili u najmanju ruku blentavim. Međutim, on u sebi ima osobine zajedničke mnogim likovima koje je Vonnegut stvorio i upravo zbog tih osobina mi marimo za njega, one nam omogućuju da osjetimo njegov užas.
Billyja Pilgrima je lako voljeti.
Da nije tako, knjiga bi bila nepodnošljiva. Jedno od najvažnijih pitanja koje se postavlja pred sve autore koji se odluče suočiti sa zločinima je da li je to uopšte moguće. Postoje li stvari toliko jake, toliko strašne da ih književnost ne može opisati? Svaki pisac koji se uhvatio u koštac sa izazovom pisanja o Drugom svjetskom ratu – i o ratu u Vijetnamu, zapravo se morao zamisliti nad tim pitanjem. Svi oni odlučili su da se zločinima mora pristupiti, da tako kažem, iz nekog drugog ugla, a ne suočiti se s njima direktno, zato što je to neizdrživo.
Günter Grass je u Limenom dobošu koristio nadrealizam kao svoj pristup pripovedanju. Njegov junak Oskar Matzerath, koji odbija da poraste zato što nije u stanju da se suoči sa svijetom odraslih svog vremena, je neka vrsta izmaštanog bića koje dozvoljava autoru da zagazi u horor. A malog Oskara s njegovim limenim dobošem po kojem ovaj lupa u ritmu otkucaja istorije je, kao i Billyja Pilgrima koji se odlijepio od vremena, lako voljeti. On je takođe, kako nam prva rečenica Limenog doboša kaže, zatočenik azila za ludake. Sa suprotnih strana, njemačke i američke, ova dva rastrojena djeteta-čovjeka slikaju za nas jedan od najfinijih portreta rastrojenosti svoga vremena. Vonnegut, kao i Grass, kombinuje nadrealizam koji je postao stvarnost u kojoj žive njegovi junaci s jednom isključivom, gotovo zapanjujućom nježnosti, tako da čitalac saosjeća s njima dok oni kao pravi nesposobnjakovići teturaju kroz vlastite živote.
Možda je nemoguće zaustaviti ratove, kao što je nemoguće zaustaviti glečere, ali svejedno vrijedi pronaći formu i jezik koji će nas podsjetiti na njihovu pravu prirodu i nazvati ih pravim imenima. To je ono što čini realizam.
Klanica pet je roman dovoljno čovječan da nam na kraju užasa kojeg ima za temu, ostavlja mogućnost nade. Njegov završni odlomak opisuje kraj rata i oslobođenje zatvorenika, među kojima i Billyja Pilgrima i samog Vonneguta. „A negdje tamo bilo je proljeće“, piše Vonnegut, i u poslednjem trenutku u knjizi, ptice opet počinju pjevati. Ova je vedrina, uprkos svemu, Vonnnegutov karakteristični ton. Možda je to, kao što sam već rekao, vedrina ispod koje se krije puno boli. Ali je vedrina, bez obzira na to. Vonnegutova proza, čak i kada govori o užasu, zvižduće veselu melodiju.
Pedeset godina nakon što je prvi put objavljen, 75 godina nakon što je Kurt Vonnegut bio u Klanici pet za vrijeme bombardovanja Drezdena, šta nam govori njegov veliki roman?
Ne govori nam kako zaustaviti ratove.
Govori nam da su ratovi pakao, ali to smo već i sami znali.
Govori nam da većina ljudi nije tako loša, osim onih koji to jesu, i to je dragocjena informacija.
Kaže nam da je ljudska priroda jedna od velikih konstanti života na zemlji, i divno i istinito nam je pokazuje, ni u svom najboljem, niti u svom najgorem izdanju, već upravo onakva kakva uglavnom jeste, u većini slučajeva, čak i kad su vremena strašna.
Ne govori nam kako da stignemo do planete Tralfamadore, ali nam kaže kako da stupimo u kontakt s njenim stanovnicima. Sve što moramo da uradimo je da izgradimo nešto veliko, poput piramida, ili Velikog kineskog zida. Možda će zid koji jedna osoba, neću joj ovdje pominjati ime, planira da izgradi između Sjedinjenih Država i Meksika, biti pročitan kao urgentna poruka na Tralfamadoru. Čovjek koji želi da izgradi zid, neće znati značenje te poruke, naravno. On je sam pijun, manipulisan od strane sile mnogo veće nego što je ona kojom on raspolaže, u cilju slanja poruke u ovom vremenu velikih opasnosti.
Nadam se da ta poruka glasi: „Upomoć“.
Ovaj tekst je adaptirano predavanje koje je autor održao u aprilu u Indianapolisu u okviru proslave 50 godina od objavljivanja Klanice pet. Salman Rushdie je do sada objavio 14 romana, a njegov novi roman Quichotte izlazi iz štampe u septembru 2019.
The New Yorker, 13.06.2019.
Preveo Vladan Kosorić
Peščanik.net, 06.08.2019.
KULTURA MIRA I NENASILJA