Rami Elhanan je Izraelac. Bassam Aramin je Palestinac. Ramijeva 14-godišnja kći Smadar ubijena je u samoubilačkom napadu Hamasa 1997. ispred tržnog centra. S prijateljicama je kupovala školski pribor. Deset godina kasnije, izraelski vojnik ubio je 10-godišnju Bassamovu kćer Abir gumenim metkom koji ju je pogodio u glavu. Na putu iz škole zaustavila se da bi kupila slatkiše, pogodio ju je metak izraelskih vojnika dok su pucali na skupinu palestinskih tinejdžera koji su bacali kamenje na njih. Abir nije bila među njima.
Nesretni očevi upoznali su se u „Roditeljskom krugu“, organizaciji koja okuplja roditelje djece ubijene u izraelsko-palestinskom sukobu. Organizaciju je 1995. osnovao Isaac Frankenthal, čijeg su sina Arika oteli i ubili teroristi povezani s Hamasom. Organizaciju čini osamsto palestinskih i izraelskih obitelji. Zahtijevaju prekid rata, povratak svih svojim domovima, kraj okupacije palestinskih teritorija i usvajanje političkog rješenja koje jamči slobodu i sigurnost oba naroda.
Bassam i Rami idu po svijetu i pričaju o miru, zajedništvu, respektu, suosjećanju i solidarnosti. Ne pričaju ni izraelsku ni palestinsku istinu. Pričaju o boli roditelja koji su izgubili djecu i o životnoj snazi koju su pronašli u zajedničkoj patnji i u njezinom dijeljenju s drugima u službi mira. Imala sam priliku vidjeti ih i slušati po drugi put u Pragu.
„Ovaj palestinski terorist pored mene je moj brat, moj najbolji prijatelj, moje svjetlo u tami“, započeo je Rami svoje izlaganje riječima i stavom koji je nama prisutnima ublažio napetost i nelagodu koju ljudi osjete pred onima koji su obilježeni neizmjernom patnjom.
U mladosti su bili neprijatelji. Rami je bio u izraelskoj vojsci, sudionik nekoliko ratova, pravi izraelski patriot, a Bassam je kao tinejdžer osuđen na sedam godina zatvora zbog bacanja granate na izraelski tenk.
„Dok sam bio u zatvoru htio sam se zabaviti gledajući film o Holokaustu, za koji nisam vjerovao da se dogodio. Za nas je to bila velika laž. Iako nisam vjerovao u Holokaust, gledanje takvog filma za mene je bila svojevrsna osveta. Htio sam vidjeti kako netko njih muči i ubija, ali umjesto toga sam počeo plakati. Shvatio sam da su to bili nevini ljudi, ljudi poput nas. Dvadeset pet godina kasnije magistrirao sam na temi o Holokaustu, proučavao sam Holokaust da bih razumio druge, da bih razumio strah prisutan u Židovima“, priča Bassam i naglašava moć znanja: „Neznanje lakše biramo, jer neznanje nam govori da smo mi bolji, da je naša historija bolja, da je naša religija jedina ispravna, naš jezik, čak i da je naša kava bolja.“
Od gnjevnog i očajnog čovjeka koji je nakon gubitka kćeri osjećao samo poriv za osvetom nad Palestincima, Rami je zahvaljujući organizaciji „Roditeljski krug“ našao novi smisao života. Kad su mu na prvom sastanku prišli Palestinci, roditelji koji su izgubili djecu u izraelsko-palestinskom nasilju poput njega, kad su mu stisnuli ruku, grlili ga i plakali s njim, tada je prvi put gledao na Palestince kao na ljudska bića.
„Otada sam odlučio odlaziti gdje god je moguće, pričati svakom i tko želi i tko ne želi slušati da nismo na ovo osuđeni, na neprekidni krug nasilja, da ga možemo razbiti i da je najbolji mogući način za to razgovor. Vjerujem da svatko od nas može naučiti slušati onog drugog i njegove patnje, to je jedini put ka pomirenju i naposlijetku miru. Ispred naša dva naroda ogromni je zid mržnje i straha. Mi pravimo pukotine u zidu, i nakon svake nove pukotine ulazi sve više svjetla, sve do onog trenutka dok se zid ne sruši i svjetlo ne prevlada.
Imamo ogromnog saveznika, a to je bol. Snaga bola je enormna, ima odlike nuklearne energije, a s njom možete ili uništavati ili graditi. Nadu. Zato idemo od škole do škole, pričamo i s izraelskom i palestinskom djecom. Naša bol je ista, krv nam je iste boje, suze su nam iste. Ako nas dvojica koji smo platili najvišu cijenu, možemo jedan drugog zvati bratom, onda to mogu i svi drugi.“
Nasilje nije pravi put, jer nasilje rađa još više nasilja, neumorno ponavljaju Bassam i Rami onima koji ih dolaze slušati. U Češkoj ih od političkih predstavnika skoro nitko ne želi čuti, a kamoli primiti u goste. Češka politička elita nepokolebljivo brani režim Benjamina Netanyahua, toliko da ih neki analitičari i aktivisti za ljudska prava smatraju sudionicima u zločinu.
Dok izravno pratimo sunovrat čovječnosti u Gazi, dok djeca umiru od gladi a civili masovno ginu, češki parlament je dva dana zaredom održao događaje koji su bili izravna podrška izraelskim kršenjima međunarodnog prava. Senat je raspravljao o preseljenju češke ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem, a Zastupnički dom proslavio je godišnjicu okupacije istočnog Jeruzalema. Sve to u trenutku kada je Europska unija odobrila reviziju sporazuma o pridruživanju s Izraelom i kada druge zemlje EU raspravljaju o tome hoće li i kako sankcionirati Izrael.
Alexandr Vondra, nekadašnji disident, Havelov suradnik, potpisnik Povelje 77, nekadašnji ministar vanjskih poslova i obrane, sadašnji zastupnik Europskog parlamenta i član ODS, vladajuće desne stranke, jedan je od najgorljivijih pristalica izraelskog režima. U parlamentu je izjavio: „Mi smo prijatelji Izraela, stojimo uz njega dok proživljava teške trenutke. I drugi imaju neuravnotežene politike, ali prema drugoj strani. Ali mi ovdje imamo tradiciju i bila bi najveća greška mijenjati je. S marketinškog gledišta, to bi bilo kao da Coca-Cola naprasno odluči da će od sutra biti u zelenim limenkama.“
Prije ova dva događaja, u Zastupničkom domu češkog parlamenta održana je konferencija koja je legitimizirala izraelsku politiku naseljavanja. Na događaju su govorili češki parlamentarci, poslovni predstavnici i ljudi iz akademskog života iz Češke i Izraela. Izraelsku stranu predstavljalo je vodstvo sveučilišta sa Zapadne obale koje nije priznato od strane EU, pa čak ni od dijela izraelske akademske zajednice. Uslijed velikog pritiska javnosti, rektorica Karlovog sveučilišta otkazala je najavljeno prisustvo.
Premda je većinski i tradicionalno naklonjena Izraelu, češku je javnost nedavno šokirao izvještač Češke televizije iz Izraela David Borek koji je rekao da je Izrael u teškoj poziciji jer su „svjetski mediji puni snimaka iz Gaze, za koje ne kažem da su neka vrsta zavjere, ali su jednostavno fotogenični. Diraju srca i duše ljudi diljem svijeta, dok izraelski tenkovi ljude ne diraju.“
Usporedio je izraelsko-palestinski sukob s Vijetnamskim ratom, jer se radi o globalno značajnom sukobu „s okorjelim neprijateljem koji prezire ljudske živote, uključujući i vlastite sunarodnjake“. Naglasio je da se takav sukob ne može voditi „na pola gasa“, ali da se ne može stisnuti ni puni gas, jer će protivnik stalno operirati snimkama patnje civila nasuprot snimkama hladne ratne mašinerije.
Među češkim visokopozicioniranim političarima, samo je predsjednik Petr Pavel probio zid šutnje. Novinarima je rekao da humanitarna situacija u Gazi postaje neodrživa i da zahtijeva hitno rješenje, a da bi se Češka trebala suprotstaviti takvoj politici i odvojiti svoju opću podršku Izraelu od podrške vladi Benjamina Netanyahua.
Objašnjavajući opravdavanje drastičnih mjera protiv civila u javnosti, češki sociolog Daniel Prokop naglašava značaj dehumanizacije – stvaranja uvjerenja da Palestinci nisu nevini civili. Naziva ih se životinjama i ponavlja da većina Palestinaca podržava Hamas. Tako se lakše prihvaća narativ da tamo nema nevinih. „Ali to nas onda dovodi do blokiranja humanitarne pomoći, uključujući i prehranu za dojenčad“, ističe Prokop.
Jedini glas razuma tokom rasprave u češkom Senatu bio je neovisni senator Pavel Fischer, predsjednik Senatskog odbora za vanjske poslove, obranu i sigurnost, koji je izjavio da se umjesto rasprave o premještanju ambasade češki parlament treba baviti apokalipsom u Gazi i nastavkom naseljavanja okupiranih palestinskih teritorija. Fischer je bio i jedini češki političar koji je primio Bassama Aramina i Ramija Elhanana.
Priča o Bassamu i Ramiju nadahnula je Columa McCanna, irskog književnika koji živi u Americi, da napiše roman Apeirogon – koloplet povezanih priča, kroz stoljeća i kontinente, poput priča iz Tisuću i jedne noći. Apeirogon je priča o ljudskosti, ljubavi, a ponajviše o nadi.
Pretprošle jeseni bila sam na književnoj večeri na kojoj je predstavljeno češko izdanje ove knjige, uz prisustvo autora i obojice protagonista. Tada sam prvi put vidjela i slušala Bassama i Ramija. Odavno me nije tako nešto izmjestilo i dojmilo. Nadrealan doživljaj u primjerenom prostoru, u zračnom brodu Gulliver u praškoj galeriji Dox. Našli smo se između neba i zemlje, života i književnosti, gdje je pričanje priča jedina istina. A kad se nešto životno podijeli s drugima, onda se i plače i smije.
Mislila sam da ima nade dok je Bassama i Ramija, a takvih ima puno, samo se ne čuju od zapjenjenih fanatika s obje strane. Ali sva ljudskost, ljepota i nada, sve što su nam te večeri pružili to troje iznimnih ljudi zaledilo se tri tjedna kasnije jezivim Hamasovim zločinom 7.10.2023. i zločinima izraelske vojske nakon toga.
Večer prije drugog susreta s Bassamom i Ramijem, koju je priredila organizacija „Pričajmo o tome“, gledala sam Oskarom nagrađeni film „No other land“. Glavni protagonisti i režiseri filma Palestinac Basel Adra i Izraelac Yuval Abraham podsjećaju na Bassama i Ramija. Ali nakon gledanja takvog filma vrlo je teško gajiti nadu za mirno i pravedno rješenje. Nekoliko nas iz publike ih je pitalo odakle im snaga i uvjerenje da nade ima, posebno u kontekstu sadašnje situacije.
Rami je odgovorio da je kratkoročno gledano pesimist zbog radikalizacije izraelskog društva, ali da je dovoljno zaviriti u povijest i podsjetiti se na stoljetne sukobe među drugim narodima, Francuzima, Nijemcima, Englezima, na aparthejd, na pad Berlinskog zida. „Jednog dana kad cijena toga da ne živimo u miru bude veća od cijene mira, dvije strane će se vratiti za pregovarački stol. Bez nade se ne može živjeti.“
Bassam je podsjetio da su nacisti ubili šest milijuna Židova, a nakon četiri godine su počeli pregovarati s Nijemcima i kasnije uspostavili diplomatske odnose. Govorio je o neophodnosti procesa pomirenja nakon uspostavljanja mira. „Moramo razgovarati jedni s drugima, inače nasilje neće prestati. To je pitanje ljudskosti. Pronaći poštovanje prema drugima i znati da drugi poštuju mene je ono što čovjeku najviše treba. Nijedan od naših naroda neće nestati i koliko god željeli istrijebiti jedni druge, moramo se prestati ubijati i postići mir i pravedno rješenje. Izraelci moraju priznati da Palestinci imaju pravo na samoopredjeljenje, da imaju pravo na svoju državu na svojoj zemlji. U suprotnom ovako možemo nastaviti zauvijek i biti žrtve američke, iranske, evropske politike.“
Obojica poručuju da im ne trebamo kao proizraelski i propalestinski navijači, da im time nećemo nimalo pomoći, već nas pozivaju da zagovaramo mir i da budemo protiv nepravde, protiv sadašnje situacije u kojoj jedan narod dominira nad drugim. Rami naglašava da se Izraelci moraju riješiti mentaliteta žrtve, života u prošlosti kao i osjećaja superiornosti.
„Mi smo bolesno društvo. Patimo od bolesti koja ima dva simptoma. Jedan je mentalitet žrtve. Nosimo na svojim leđima tri hiljade godina star znak žrtve i to nikad ne zaboravljamo i ne dozvoljavamo drugima da budu žrtve. Šaljemo našu djecu u Aušvic sa 16 godina, oni se vraćaju sa zastavom na kojoj stoji ‘nikad više’, a onda sa 18 godina to dijete na kontrolnom punktu mora donijeti odluku kada mu se približava muškarac, da li je to terorist ili samo nečiji djed. To je neljudski, to je nepodnošljivo…
Druga stvar je osjećaj superiornosti. Moramo poštovati druge isto onako kako želimo da oni poštuju nas. To je jedino rješenje. Kada uspostavimo mir, da li ćemo imati dvije države, federaciju, konfederaciju, to su samo tehničke stvari… Ja sam ponosni Židov, poštujem tradiciju i povijest svog naroda. Ali represija, ponižavanje i okupacija milijuna ljudi bez ikakvih demokratskih prava, to nije židovski. Točka. O tome nema spora. Biti protiv toga nije antisemitizam.“
Jedna afganistanska poslovica glasi da ne možeš krv sa sebe oprati tuđom krvlju. Dok iz udobnih i sigurnih Facebook fotelja zajapureni biramo strane i navijamo kao na sportskim događanjima, mašemo njihovim zastavama, analiziramo tko je luđi i krvoločniji, tko je u pravu, tko u krivu, dovoljno je da pomislimo na Bassama i Ramija i izaberemo ljudskost.
Peščanik.net, 12.06.2025.
IZRAEL / PALESTINAKULTURA MIRA I NENASILJA
