Nekada su se na zidovima javnih toaleta mogli pročitati grafiti u kojima je bila iskazana sva seksualna beda sveta. Nije potrebno da budete sociolog kako biste shvatili šta se dešava u nečijoj duši dok se povinuje nužnostima sfinktera: čovek se prazni, čovek se olakšava, čovek prska mirisima svoje animalnosti i urezuje svoje misli za sva vremena u drvena vrata… Čovek se izražava tamo gde može! Danas se takva praksa iz javnih toaleta, koji se održavaju kao operacione sale, preselila na prikladnija mesta: u komentare ispod tekstova na internet stranicama. Tu se, naime, može naći ekvivalent nekadašnje klozetske književnosti…

Internet nudi sve prednosti anonimnog pisanja: radi se brzo, radi se lako, pod velom pseudonima, šalje se u tajnosti jednostavnim klikom, potkazivač može da pusti na volju svojim tužnim strastima, zavisti, ljubomori, zlobi, mržnji, neprijateljstvu, ogorčenosti, ozlojeđenosti, itd. Loš kuvar uništava kuhinju majstora koji radi deset sati dnevno sa svojom ekipom; propali muzičar sahranjuje izvođenje kvarteta koji je predivno svirao; neostvareni pisac drži lekcije o knjizi koju zna samo iz nastupa njenog autora na televiziji; anonimus koji sanja da bude glumac ili režiser izliće svu svoju žuč nakon što je odgledao neki film, itd.

Širenje polja slobode izražavanja često je išlo na pogrešnu stranu. Svakako da će kritičara koji radi za platu u nekim novinama pokretati iste pobude, ali će barem onaj koji ga plaća bdeti nad njegovim dobrim glasom, a i autocenzura će imati nekakvog učinka ublažujući (ponekad) žestinu niskih strasti. A i potpis pomalo obavezuje. Ako nas ne obuzdava dostojanstvo, osećanje časti i pravičnosti, barem čitalac zna ime pisca i može, uz minimum sociološkog duha, da shvati da ono što ga pokreće nije daleko od zavisti, pokušaja da se domogne položaja u svom polju, ulaska u neku prestižnu instituciju, plate za članstvo u nekom odboru, itd.

Anonimnost komentara na internetu gasi našu poslednju nadu u preostalu mrvicu morala. Čemu vrlina, kad se ovde meri samo učinak desadovske dijalektike procvata poroka i kraha vrline?

Ove misli mi nadolaze dok putujem na selo i na svom ajfonu čitam članak o odličnoj knjizi Florans Obena Kej u Uistreamu (Le Quai de Ouistreham). To je divna knjiga, koja nas spasava od ovovremenskog pariskog i svetskog egotizma, to je tekst čist kao kristal, ispunjen brigom za jedan svet koji književnost odbacuje i prezire („male ljude“, da se poslužim rečima neprežaljenog Pjera Sansoa), književno delo koje je u isti mah sociološko i političko, a da nije uštogljeno, učenjačko ili militantno, deo autobiografije bez narcisizma, izuzetan rad iz psihologije na francuski način, u duhu La Brijerovih Karaktera, pripovest koja uzdiže novinarstvo na visinu umetničkog dela, u vreme koje često oplakujemo baš zato što odlazi u suprotnom smeru, tekst u kojem se Stendalov suvi stil meša sa Zolinom informativnošću i Selinovom brzinom – a onda se neki patuljci istovare po njemu svojim „komentarima“!

Evo suštine: autorki se zamera da ilustruje zastranjivanja salonske levice sa hinjenom samilošću bogataša prema siromašnima; optužuju je za prevaru zato što se, iako je novinarka, predstavlja kao neko ko traži posao; pripisuje joj se podla motivacija tvrdnjama da zarađuje na bedi drugih, pa će poverovati da je iskrena ako, i samo ako, prihod od autorskih prava uplati nekoj humanitarnoj organizaciji; okrivljuju je za nemoralnost zato što uzima posao ljudima kojima je on zaista potreban; poriče joj se pravo da govori iz prostog razloga što, budući da nije siromašna, zna da je njeno stanje privremeno i da će moći da se vrati svojoj kući u nekom otmenom pariskom kvartu… Hajde da se ovde zaustavimo.

Otkud ovolika mržnja? Odgovor je jednostavan: knjiga je doživela veliki uspeh i prošlog meseca je bila na vrhu liste najprodavanijih. Zato nema nikakve potrebe da je neko pročita da bi mogao da govori o njoj, pa se može uštedeti na upotrebi razumskog i razumnog rasuđivanja; biće dovoljan mozak gmizavca: slušali smo o njoj na radiju, gledali na televiziji, čitali u novinama, i to će biti dovoljno da donesemo konačan sud. Nema potreba za istragom, u vidu prostog čitanja na primer, već odmah idemo na preki sud i gubilište u najkraćem mogućem roku.

Anonimni komentar na internetu je virtuelna giljotina. On raduje nemoćne, koje može obradovati samo prolivena krv. Sutra je novi dan, pogledaćemo televiziju koju kao preziremo, ali pred kojom padamo ničice, i pronaći novu žrtvu koju ćemo razapeti zbog naše osrednjosti, naše praznine, naše duhovne bede.

U demokratiji, ovo zlo je stalno prisutno. U totalitarnim režimima, iz te marve se regrutuju akteri „užasne banalnosti zla“ – da upotrebim izraz Hane Arent.

 
Le Monde, 17.04.2010.

Sa francuskog prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 26.04.2010.