Prošlo je tri nedelje od kako je ruski ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu u Nišu odbrusio srpskim novinarima da je „majka“ Rusija platila Naftnu industriju Srbije 400 miliona evra, jer su toliko tražili srpski političari i da neće dati ni kopejku više.

Bila je to šokantna vest. Javnost Srbije saznala je neugodnu istinu. Od tada, niko od srpskih političara na vlasti i u penziji nije se javio da demantuje Sergeja Šojgua. Od tada se niko od novinara i medija nije potrudio da istraživačkom metodom objasni javnosti ko je bio taj srpski „kad je beg bio cicija“ i zašto je Rusima dao cenu od 400 miliona evra za NIS. Da li je možda bio pijan kad je to izgovorio, ili bonvivanski galantan, ili je bio samo nacionalno odgovoran?

Na nišku izjavu Sergeja Šojgua pao je težak medijski mrak, kakav se ne pamti od vremena Broza. Da li je neko medijima sugerisao da previše ne guraju nos u stvar od nacionalnog interesa? Ili su izveštači iz Niša procenili da je ruski ministar za vanredne situacije bio (nedajbože) neuračunljiv na toj konferenciji za novinare, kojoj je prisustvovao i srpski ministar policije Ivica Dačić?

Primetno je da je posle te izjave i Mlađan Dinkić kao najgorljiviji pristalica novih pregovora oko nove cene NIS-a odjednom prestao da spominje „tržišnu vrednost od 2,2 milijarde evra koju je procenio renomirani nezavisni revizor“. Gasni sporazum sa Rusijom, koji uključuje i srpski naftni poklon, postao je tabu tema.

Time, međutim, problem nije rešen i mogao bi ponovo da eskalira. Naročito u vreme kad se Srbija bude našla u sendviču obaveze prema Evropskoj uniji da liberalizuje tržište naftnih derivata i zahteva Gasproma da ostane monopolista na tom tržištu. Ukoliko se odluči da poštuje potpisani Sporazum sa Evropskom unijom, Srbija rizikuje da Gasprom otkaže izgradnju Južnog toka, a ukoliko se odluči da i posle 1. januara 2011. godine dozvoli monopol Gasproma, onda rizikuje evropske integracije.

Zbog tako krupnih dilema koje će nas čekati u bliskoj budućnosti važno je da ni jedno pitanje ne ostane bez odgovora, što znači da Energetski sporazum sa Rusijom nikako ne bi smeo da bude tabu tema u srpskoj javnosti. Naprotiv, odgovornost je demokratski izabranih političara da posle niške izjave ruskog ministra za vanredne situacije odgovore na neka važna pitanja.

Na primer, da potvrde ili opovrgnu da li u Sporazumu zaista piše da Gaspromnjeft kupuje sve što je u jednom članu pobrojano od imovine NIS-a, a da odmah zatim u zagradi piše da kupuju i sve ono što nije nabrojano u tom članu Sporazuma.

Zatim, da li Ustav Srbije zabranjuje prodaju državnih infrastrukturnih dobara, na primer, izvorišta nafte i naftovoda? Ako zabranjuje, kakva je dalje uloga nadležnih državnih organa, recimo Državnog tužioca na primedbe pojedinih domaćih stručnjaka iz naftnog biznisa da je u pitanju veleizdaja? I da li ima primera da je još neka zemlja u svetu prodala izvorišta nafte?

Javnost u Srbiji morala bi da sazna da li je ruska strana zaista Srbiji ispostavila zahtev „manite nas ekologije“? Da li ta rečenica znači da Gaspromnjeft neće ulagati u zaštitu čovekove okoline? Ili, kao što tvrde domaći naftni stručnjaci, to znači da Rusi neće modernizovati proizvodnju u rafinerijama i tako obezbediti evropski kvalitet naftnih derivata proizvedenih u dve rafinerije u Srbiji? Modernim tehnološkim rečnikom, „ekologija“ danas u naftnom biznisu znači benzin i dizel po euro standardima. Gaspromnjeft se Sporazumom obavezao da investira 500 miliona u modernizaciju, ali ako traži da ga Srbija oslobodi „ekologije“, onda to znači da 500 miliona evra može biti potrošeno na zakrpe i šminku postojeće tehnologije, kako bi mogla da radi u naredne dve-tri godine i da se potom ugasi, a naftni derivati u Srbiju uvoze iz Rusije.

U tom kontekstu u pravu su oni stručnjaci koji tvrde da nije bitna cena po kojoj je prodat NIS. Oni, naime, tvrde da je Srbija imala interes da nekom partneru i besplatno pokloni NIS, ako se taj partner čvrstim garancijama obaveže da će od NIS-a napraviti efikasnu, modernu, konkurentnu i profitabilnu kompaniju. Ako kupac i pre zvanične prodaje traži od prodavca da ga „mane ekologije“, onda najave kupca kako „jedva čeka da modernizuje NIS“ zvuče kao prazna obećanja.

Najzad, bilo bi dobro obavestiti javnost koje benefite Srbija ima od gasovoda Južni tok. I ruska i srpska strana tvrde kako će Srbija, između ostalog, zaraditi stotine miliona evra samo od naplate taksi zemljama koje su krajnji potrošači gasa. To na prvi pogled izgleda primamljivo (zaraditi milione a ne oznojiti se), ali u toj računici postoji izvestan sukob interesa Rusije i Srbije. S jedne strane, Rusija kao prodavac gasa trudi se da on bude jeftin za krajnjeg korisnika u Francuskoj, Italiji ili Austriji. S druge strane, Srbija se trudi da se što više ugradi u cenu gasa i njen interes je da povećava takse i time cenu gasa. Ko će odlučiti po kojoj će ceni neki kupac u Francuskoj platiti gas? Samo Rusija, jer je ona prodavac gasa. Ona će diktirati visinu taksi i neće pristati da Srbija uzima velike takse za transport gasa.

Šta je onda interes Srbije da gasovod Južni tok pređe preko njene teritorije? Valjda da dobije što više jeftinog energenta, koji bi mogao da nam bude jedna od strateških prednosti u privlačenju stranih investicija. Jeftina energija je uvek dobar mamac za svakog investitora, jer će imati niže troškove proizvodnje.

Iako je predsednik Upravnog odbora Gaspromnjefta Aleksandar Djukov izjavio je da je gasno-naftni aranžman neoboriv, Srbija ne može da kaže da će u budućnosti imati dugoročnu sigurnost u snabdevanju gasom. To je, uostalom, vrlo jasno rekao na jednom skupu u Privrednoj komori Srbije Jurij Buligin iz beogradskog predstavništva Trgovinsko industrijske komore Ruske Federacije. Buligin kaže da ratifikacija energetskog sporazuma Srbije sa Rusijom ne znači da će i početi izgradnja gasovoda Južni tok i da to značajno zavisi od dobre volje političkog rukovodstva u Srbiji prema ruskim kompanijama, koje su nezadovoljne statusom u Srbiji. Prevedeno na običan jezik to znači da nema Južnog toka ako političko vođstvo Srbije nije naklonjeno Rusiji i njenom biznisu.

Možda da ne bi naljutila Rusiju, Srbija nije potpisala Memorandum o razumevanju vezan za dalje sprovođenje Novog Evropskog Transmisionog Sistema (NETS projekat), iako je učestvovala u dogovoru o njegovom osnivanju. NETS je ideja povezivanja nacionalnih gasovodnih sistema Mađarske, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Rumunije, Srbije i Slovenije kako bi se poboljšala sigurnost snabdevanja gasom, razvila regionalna infrastruktura, izgradili dodatni krakovi između nacionalnih gasovoda i sprovela harmonizacije propisa i zakona.

Dok javnost u Srbiji ne dobije odgovore od svog političkog vođstva na pitanja koja se tiču gasno-naftnog aranžmana sa Rusijom, vredelo bi pročitati šta kaže Đerđ Mošonji, izvršni direktor mađarske naftne i gasne kompanije MOL Grupa, inicijatora novog evropskog sistema za prenos gasa (NETS):

– Trenutno, tržište gasa u centralnoj i istočnoj Evropi u svakoj zemlji zavisi od jednog snabdevača i jednog ili dva trgovca na veliko. To nas čini vrlo ranjivim. NETS projekat predviđa integrisanu infrastrukturu koja spaja gasovode. Obezbedio bi alternativne puteve isporuke svim zemljama koje su uključene i takođe otvorio tržište za konkurenciju. Ove zemlje uveliko zavise od gasa ruske državne kompanije Gasprom, a ono što ih čini još ranjivijima je činjenica da sve imaju gasovod direktno povezan sa Rusijom, ali nijedna praktično nema nikakvu međusobnu vezu koja spaja gasovode u regionu. Ako u slučaju bilo kakvih tehničkih ili političkih razloga dođe do prekida u snabdevanju gasom, nema nijednog alternativnog puta. Bliska prošlost nas je naučila da to nije samo hipotetička situacija. Poslednjih godina, snabdevanje gasom iz Rusije u Evropu prekinuto je nekoliko puta, prvenstveno zbog nesuglasica između Gasproma i tranzitnih zemalja Ukrajine i Belorusije. Budući da ne samo Srednja Evropa, već i Evropa u globalu postaje sve više zavisna o ruskom gasu, nužno je povećati pouzdanost snabdevanja. Samo dominantni, regionalni igrači mogu biti partneri dominantnih snabdevača, tako da je stvaranje regionalnih šampiona preduslov za sigurnije snabdevanje. Sam NETS projekat direktno ne smanjuje zavisnost od ruskog gasa, ali stvara infrastrukturalnu raznolikost koja je preduslov za to. Trenutno, svaki prodavac na veliko ima poziciju monopoliste na svom lokalnom tržištu, ali kada jednom dođe do međusobne povezanosti, potrošači se mogu obratiti prodavcima na veliko u drugoj zemlji – izjavio je Mošonji.

Kompanija MOL saopštila je 29. septembra da su „predstavnici preduzeća za prenos gasa Srbijagas iz Srbije izrazili nadu da će se pridružiti Memorandumu o razumevanju u bliskoj budućnosti“.

 
Peščanik.net, 03.10.2008.