U arapskom svijetu, smatram, nema autokracija. Predsjednik Hosni Mubarak nije autokrata. Autokrat se po naški kaže samodržac. Ti ljudi, što ih mediji u određenim razdobljima nazivaju autokratima, niti vladaju sami (Mubarak, recimo, nema oslonac samo u vojsci i sigurnosnom aparatu, nego ima i prilično široku potporu među poslovnim ljudima) niti se sami održavaju na vlasti. Na vlasti ih držimo mi. To su naši ljudi. Bez nas bi davno bili maknuti. Bez naše vojne i razvojne pomoći i bez naše političke potpore i sigurnosne ekspertize oni bi prije ili kasnije, zacijelo prije nego kasnije, pali.

Njihovu bismo vlast mogli često označiti kao tiraniju ili diktaturu. Problem s tiranijom je u tome da u jeziku naše političke tradicije označava vladara kojega je dozvoljeno ubiti. Kada su, odnosno kada smo Sadama Huseina, koji je postao malo suviše autokrata, počeli nazivati tiraninom, bila mu je ispisana smrtna osuda. Naši “autokrati” pak nisu tirani, budući da ih mi održavamo u životu. Diktatura je zato vjerojatno najprimjerenija oznaka. Diktatura je suprotnost vladavine zakona, zakona jednakih za sve. Diktaturu imamo kada sam vladar predstavlja zakon. Ako država ima zakone, tada su suspendirane izvanredne prilike. Tako je, recimo, u Egiptu. Ako se sve sretno odvija, tada te diktature imaju demokratsku formu. Demokracija, koja je u klasičnoj političkoj literaturi oblik vladavine, postaje oblik diktature.

Demokratska forma diktature je vjerojatno značajnija za nas nego za diktatore koje podupiremo. Ono što mi očekujemo od njih, veoma je prozaično: čuvamo ih da garantiraju slobodu i sigurnost naših ulaganja, dakle to da ili na njihov račun (odnosno na račun njima podložnog naroda) ili pomoću njih bogatimo pristup do prirodnih bogatstava koja smatramo vitalnim za reprodukciju našeg načina života i, malo manje značajno, ali ne i zanemarivo, neometanu turističku konsumpciju njihove materijalne i duhovne kulture i prirodnog nasljeđa. Taj sadržaj moguće je umotati u različite političke naracije, od kojih u naše vrijeme najradije volimo demokratsku. Tako peremo savjest, ako je imamo, i pobuđujemo ili čuvamo vlastito dobro osjećanje.

Demokracija predstavlja autentičnu formu koju utiskujemo u svijet izvan našeg vlastitog, za garantiranje naših interesa i užitaka, sve dok je iz nje isključen narod. Kako je, kada je riječ o Bliskom istoku, čitav naš politički poredak izgrađen na isključenju naroda, pokazao je ustanak u Tunisu i sada posebno demonstracije po Egiptu. Naša zapadna politika je potpuno izgubljena. Naši političari ne znaju kome bi se obratili i nešto rekli. Razotkrio se sav sakati idiotizam takozvanog rata protiv terorizma. Naš svjetski poredak smo oslonili na borbu protiv egzistencijalnog neprijatelja kojega smo sami iskonstruirali i u tu borbu kanalizirali ogromno pažnje i djelovanja i još više sredstava. Kod domaćeg općinstva to je djelovalo odlično, kod koordinacije sa saveznicima prvog razreda to je bila dobra konvertibilna valuta, a kod poslova sa saveznicima druge kategorije, s režimima u geostrateški značajnim regijama, učinkovita poluga za dosezanje naših (imaginarnih) ciljeva, poluga koja je lokalnim diktatorima ujedno dala licencu za zatiranje domaće opozicije. Naš svijet smo uistinu zaštitili od tog neprijatelja, od islamskog fundamentalizma – najvjerojatnije zato jer taj neprijatelj, ukoliko je bio realan, ni približno nije bio tako opak kao što smo htjeli vjerovati. Naš svjetski poredak uspješno smo zaštitili pred prijetnjom koje – barem takve kakvu smo zamišljali – uopće nije bilo. (Čemu je sva ta mobilizacija služila i služi, drugo je pitanje.)

U našem “ratu protiv terorizma” uporno smo ponavljali da volimo narod koji živi u sjeni ekstremističkog islama od Maroka do Afganistana i da smo mu zapravo došli pomoći. Suprotnost na kojoj smo gradili bila je suprotnost između muslimanskog naroda i terorističkih islamskih ekstremista. Da ne bude zabune: “narodna” vjernost (ona koja se recimo u Egiptu označava pridjevom ša’abi) uistinu je na mnogim mjestima sve prije nego u sazvučju s čistunskim islamističkim interpretacijama; a dio naroda je inovjeran te, kolikogod nam je to teško vjerovati, bezvjeran. No mi smo na račun te konstrukcije uspjeli previdjeti ili potisnuti u pozadinu beznačajnosti suprotnost između naroda i režima koje podupiremo. Upucali smo se u naše ideološko demokratsko koljeno. I kad se dogodio narod u Tunisu, pa drugdje po sjevernoj Africi i dalje prema istoku, sada ne idemo u korak s događajima.

U Tunisu su nam događaji potpuno izmakli nadzoru i ne ostaje nam sada drugo nego da se stavimo na stranu trenutnih pobjednika. S Egiptom je, barem za sada, drukčije. Predsjednik Obama je u svojem velikom govoru naciji ove sedmice nakon prvog dana velikih demonstracija u Kairu i drugdje po Egiptu izjavio da SAD “stoje uz narod Tunisa”, no Egipat ili egipatski narod nije spomenuo. Njegova ministrica spoljnjih poslova imenovala je Mubarakov režim “stabilnim” i izjavila da “Kairo” nastoji naći odgovor na zahtjeve demonstranata. Dan kasnije je preklinjala taj “Kairo” da ne zabrani miroljubive proteste i ne blokira komunikacije na “društvenim medijima”. Glavna politička strategica na američkom ministarstvu insotranih poslova je objasnila da “mi ne podržavamo narod, a da pri tome ne razgovaramo s njegovim vladama”. Najmanje što možemo reći o događajima u Egiptu jeste da kocka još nije pala.

Isključenost naroda iz našeg demokratskog svjetskog poretka vjerojatno se nigdje na Bliskom istoku ne pokazuje u tako čistoj formi kao kod Palestinaca. Tu je narod isključen iz države, koje još niti nema, jer se privid države može održati na životu samo ako je narod isključen. Isključena je čak vlada koju je narod izabrao na demokratskim izborima. Predsjednik države koje nema sagovornik je naših državnika (i poslovnih ljudi). Nema vojsku, zato razgovara s onima koji je imaju. Za taj mir nudi teritorij svojeg naroda. Još gore, s državom koju brutalno kolonizira njegov narod savjetovao se o vojnom napadu na nju. Razgovarao je o napadu tuđe vojske na svoj narod. To je bio onaj izraelski napad na Gazu koji je počeo zadnjih prazničnih dana 2008. godine. Kad je ubijanje prošlo, taj je naš predsjednik blokirao podnošenje rezultata istrage o zločinima, počinjenim nad njegovim narodom, vijeću sigurnosti OUN.

To je diplomacija koju naši političari žele sakriti pred nama. Da li ćemo živjeti dovoljno dugo da ćemo nakon neke neautorizirane objave moći pročitati o čemu naši demokrati ovih dana u diplomatskoj tajnosti razgovaraju sa arapskim ”autokratima”?

 
Dnevnik.si, 29.01.2011.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 31.01.2011.