Zanimljivo je kako se naša „kolateralna šteta“ razlikuje od njihove „kolateralne štete“. Juče sam razgovarao sa starim prijateljem Alžircem koji radi u avio industriji, i pitao ga šta misli o akciji njegove zemlje u In Amenasu. „Sjajna operacija“, vikao je preko telefona. „Uništili smo teroriste!“ A šta je sa nedužnim taocima? I oni su stradali, rekao sam. „Jadni ljudi“, odgovorio je on. „Hiljade naših žena i dece ubijeno je u našem ratu (devedesetih) – užasna tragedija – ali borimo se protiv terorizma.“

I to vam je to. Za naše žrtve ga uopšte nije bilo briga. I u pravu je, zar ne? Jer mi danas nismo besni zbog masakriranja nedužnih, nego zato što su taoci koje je ubila alžirska vojska – uz neke otmičare – bili uglavnom beli plavooki momci, a ne tamnoputi smeđooki momci. Da su spaseni svi „zapadni“ taoci – ubrajam i Japance u ovu apsurdnu, sveobuhvatnu definiciju – i da su sve nedužne žrtve bili Alžirci, juče se ne bi govorilo o „smandrljanoj akciji“.

Da su svi ubijeni u alžirskom bombardovanju iz helikoptera bili Alžirci, pomenuli bismo „tragične posledice“ akcije, ali bi se naše vesti bavile hrabrošću i efikasnošću alžirskih specijalaca, a bilo bi i intervjua sa zahvalnim „zapadnjačkim“ porodicama.

Rasizam nije prava reč za to. Kada su Džordž Buš mlađi i Lord Bler od Kut al Amare pokrenuli ratne zločine totalnom invazijom na Irak, nije nas bilo briga za Iračane. Deset hiljada mrtvih za godinu dana? Dvadeset hiljada? Ili, kao što je Džordž Buš rekao, „Trideset hiljada, gore-dole“. Gore-dole koliko? Ali nema nikakvih problema sa našim dragocenim mrtvima. Znamo, na primer, da je od početka Bušove i Blerove iračke avanture u ratu poginulo tačno 4.486 pripadnika američke vojske.

Tako da znate ko nam je važan. I za koga nas nije briga. Obratite pažnju narednih nedelja na rastuću „počasnu listu“ francuskih vojnika u Maliju, intervjue u francuskoj štampi sa njihovim rođacima, statističke podatke o ranjenima. I ne gubite vreme tražeći detalje o mrtvim nigerijskim vojnicima – ili malijskim vojnicima – jer se njihove žrtve neće pominjati.

Iz bliskoistočne perspektive, čitava ova rabota liči na bestidnu reprizu naših sramnih intervencija u drugim delovima sveta. Francuske trupe će se u Maliju zadržati samo „nekoliko nedelja“, govore nam Oland i njegova bulumenta. Zar nismo to isto govorili kad su britanski vojnici prvi put izašli na ulice Severne Irske, a onda ostali tamo nekoliko decenija? Zar nisu to isto govorili Izraelci kada su umarširali u Liban 1982, i ostali još 18 godina? Zar nismo to mislili kada smo napali Avganistan, da na naše momke možda neće biti ispaljen nijedan metak?

Bilo je neverovatno ove nedelje videti onu staru vucibatinu Bernara Kušnera, kako vragolasto zahteva da britanske trupe na terenu u Maliju pomognu Francuskoj u borbi protiv islamskog „terorizma“. Oči su mu sijale od cinizma i patriotizma – čudna francuska karakteristika – dok je izigravao protagonistu entente cordiale, i ponavljao fraze kao „bićemo-u-Timbuktuu-do-Božića“. Ali zašto smo „mi“, to jest Zapad, u Maliju? Ko je od čitalaca – da vidim ruke, časni i pošteni narode – do pre dve nedelje znao koji je glavni grad Malija?

Pozvao sam juče još jednog prijatelja, bivšeg francuskog legionara. Šta traži Francuska u Maliju, upitao sam ga. „Pa kažu da bi islamisti došli do Bamaka i da bismo imali situaciju kao sa talibanima u Kabulu, državu koja pada u ruke ekstremistima. Ali ja ovo ne razumem. Mali je veštačka država čije stanovništvo na severu, naročito Tuarezi, nikad nije pristajalo na crnačku vlast na jugu. To je plemenska zemlja, sa tankom glazurom „islamizma“ – i kako sad da se izvučemo iz ovog haosa?“

Možda bi trebalo da pitamo Mokrara Belmoktara, koji je navodno „mozak“ – primetite stripovski rečnik koji koristimo za ove probisvete – alžirske akcije. Ovo je „legendarni“ – ponovo obratite pažnju na pridev – „g. Malboro“, čije zanimanje za šverc i pojaseve od Semtex eksploziva nadmašuje čak i njegovu posvećenost islamu. Novinari iz Severne Afrike znaju mnogo o Belmoktaru i njegovoj prekograničnoj trgovini cigaretama, oružjem, džipovima, drogom, dijamantima i ilegalnim migrantima, i zgroženi su što Alžir – Belmoktarova domovina – sada učestvuje u krstaškom pohodu Zapada u Maliju.

Alžirska štampa oštro je kritikovala nadletanje francuskih aviona – što je činjenica koja se uglavnom ignoriše u Londonu, gde su „ratovi protiv terorizma“ važniji od lokalnog arapskog mišljenja – kao simbol ponižavanja Alžira od strane bivših kolonizatora.

Ali zašto bi nas bilo briga za Alžirce kad oni naše mrtve tretiraju sa prezirom kakav smo mi oduvek pokazivali za muslimanske mrtve u Iraku, Avganistanu ili, kad smo već kod toga, u Palestini? Sirija je, molim vas da primetite, za sada drugi slučaj, jer nam naša potreba da uništimo Bašara al Asada dozvoljava da proglasimo sve njegove žrtve za počasne zapadnjake. Čudna stvar. Jer među pobunjenicima koji se bore protiv okrutnog Asada nalaze se ljudi vrlo slični g. Belmoktaru i njegovim veselim islamistima, upravo oni ljudi koji dovode do besa krstaša Kušnera.

Da li mi se pričinjava, ili se ovde oseća zadah starog dobrog kolonijalnog ludila? Idemo dalje uz Niger? Francuski vojnici bore se protiv pobunjenika. „Teroristi“ se povlače. To su bili dnevni naslovi od 1954. do 1962. U Alžiru. I verujte mi kad vam kažem, Francuzi nisu pobedili u tom ratu.

 
The Independent, 18.01.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.01.2013.