Iznenada su svi počeli da pevaju.

I da se smeju, i da plaču i da viču i da se mole, da kleče po ulici i ljube prljavi asfalt baš tu preda mnom. I da igraju i da zahvaljuju bogu što ih je oslobodio Hosnija Mubaraka – što je zanimljiv detalj, jer je diktator smaknut njihovom hrabrošću, a ne božjom rukom – i da brišu suze koje su im se slivale niz odeću. Bilo je to kao da su se svi muškarci i žene upravo venčali, kao da radost može da izbriše decenije diktature i bola i represije i poniženja i krvi. U istoriji će to zauvek biti zabeleženo kao Egipatska revolucija 25. januara – dan kada je ustanak počeo – i to će zauvek biti priča o pobunjenom narodu.

Taj starac je konačno otišao, predavši vlast ne svom potpredsedniku već – zloslutno, iako te večeri milioni nenasilnih revolucionara nisu bili raspoloženi da o tome razmišljaju – Vrhovnom vojnom savetu, jednom maršalu i gomili generala, sada garantima svega za šta su se svi prodemokratski orijentisani demonstranti borili, a poneki i ginuli. Ali čak su se i vojnici radovali. Kada se vest o Mubarakovom povlačenju proširila poput požara kroz masu demonstranata ispred državne televizije pod vojnom zaštitom, lice jednog mladog vojnika ozarilo se od sreće. Čitav dan su demonstranti poručivali vojnicima da su oni njihova braća. Videćemo.

Priče o istorijskom danu nekako su zasenile pravi značaj pobede za Egipćane. Samo snagom svoje volje, samo hrabrošću pred Mubarakovom agresivnom policijom, samo shvatanjem – tako je – da je za svrgavanje diktatora ponekad potrebno više od reči i fejsbukova, samim činom borbe pesnicama i kamenjem protiv pandura naoružanih tejzerima i suzavcima i bojevom municijom, oni su izveli ono nemoguće: okončali su – i treba da mole svog boga da to bude zauvek – skoro 60 godina autokratije i represije, od kojih su 30 bile Mubarakove.

Arapi, klevetani, psovani, rasno zlostavljani na Zapadu, tretirani kao zaostali od strane mnogih Izraelaca koji su želeli da očuvaju Mubarakovu često divljačku vladavinu, ti Arapi su se podigli, oprostili se od straha i najurili čoveka kojeg je Zapad cenio kao „umerenog“ lidera koji će im završavati poslove po ceni od milijardu i po dolara godišnje. Nisu Istočnoevropljani jedini koji umeju da se suprotstave brutalnosti.

Pobeda je bila još veća zbog same činjenice da je ovaj čovek – samo 24 sata ranije – u trenutku pomračenja uma izjavio da još uvek želi da zaštiti svoju „decu“ od „terorizma“, te da će ostati na položaju. U četvrtak uveče, ljudi koji su zahtevali demokratiju u Egiptu podigli su svoje cipele u vis, u znak prezira prema svom istrošenom vođi, koji ih je tretirao kao decu, nesposobnu za političko i moralno dostojanstvo. Onda je sutradan jednostavno pobegao u Šarm el Šeik, zapadnjačko odmaralište na Crvenom moru, koje sa Egiptom ima veze isto koliko i Marbelja ili Bali.

Tako je egipatska revolucija završila u rukama vojske, dok se u nizu njihovih kontradiktornih saopštenja moglo primetiti da se gomila maršala, generala i brigadira bori za vlast na ruševinama Mubarakovog režima. Kako tvrde neke istaknute vojne porodice iz Kaira, Izrael je pokušavao da ubedi Vašington da na predsednički položaj progura njihovog omiljenog Egipćanina – bivšeg šefa bezbednosne službe i podpredsednika Omara Sulejmana, dok je maršal Tantavi, ministar odbrane, želeo da postavi svog šefa kabineta, generala Samija Anana.

Kad su u petak popodne Mubarak i njegova porodica otpremljeni u Šarm el Šeik, to je samo potvrdilo utisak da je njegovo fizičko prisustvo bilo više irelevantno nego provokativno. Stotine hiljada demonstranata na trgu Tahrir nanjušilo je isti smrad istrulele vlasti, pa je čak i Muhamed El Baradej, bivši inspektor UN-a za naoružanje i ambiciozni dobitnik Nobelove nagrade, izjavio da će „Egipat eksplodirati“ i da ga „vojska mora spasiti“.

Analitičari govore o „mreži“ generala unutar režima, mada ta mreža više podseća na paučinu. Radi se o nizu zavađenih visokih oficira, koji su svoje lično bogatstvo i povlastice koje ljubomorno čuvaju stekli služeći osamdesettrogodišnjem vođi koji sada deluje podjednako dementno i senilno. Tako su sada zdravlje predsednika i aktivnosti miliona prodemokratskih demonstranata manje važni od žestokih sukoba unutar vojske.

I pored toga što su se otarasili reisa – predsednika – ljudi iz vrhovne vojne komande su ljudi starog poretka. Najveći deo visokih oficira odavno je uvučen u vladajuću strukturu režima. U poslednjoj Mubarakovoj vladi, potpredsednik je bio general, premijer je bio general, zamenik premijera je bio general, ministar odbrane je bio general i ministar unutrašnjih poslova je bio general. I sam Mubarak je bio komandant vazduhoplovstva. Nasera je vojska dovela na vlast. Vojska je podržavala generala Anvara Sadata. Vojska je podržavala generala Mubaraka. Vojska je uvela diktaturu 1952, a demonstranti sada veruju da će vojska uvesti demokratiju. Vrlo optimistično.

Tako je – nažalost – Egipat je vojska a vojska je Egipat. Ili barem vojska tako misli. Zato bi ona da kontroliše – tj. da „zaštiti“, kako stalno ističe u saopštenjima – demonstrante koji zahtevaju konačni odlazak Mubaraka. Ali stotine hiljada demokratskih revolucionara – razjarenih zbog Mubarakovog odbijanja da siđe s vlasti – rešili su da sami preuzmu Kairo, prelivajuči se sa trga Tahrir, ne samo oko zgrade parlamenta, već i do glavne zgrade televizije i radija i glavnih autoputeva koji vode do Mubarakove luksuzne vile u bogatom predgrađu Heliopolisu. Hiljade demonstranata u Aleksandriji došlo je do samih kapija jedne od Mubarakovih palata, gde su im pripadnici predsedničke garde dali vodu i hranu, u pomirljivom gestu „prijateljstva“ sa narodom. Demonstranti su preuzeli i trg Talat Hab u komercijalnom centru Kaira, dok se hiljade studenata i profesora sa tri glavna gradska univerziteta ujutru uputilo na Tahrir.

Nakon razjarenosti u noći nakon Mubarakovog paternalističkog, duboko uvredljivog govora – gde je vrlo opširno pričao o sebi i svom vojevanju 1973, a samo se ovlaš dotakao dužnosti koje će navodno ostaviti svom potpredsedniku, Omaru Sulejmanu – demonstracije su počele u dobrom raspoloženju i vrlo civilizovano. Ako su se Mubarakovi doglavnici nadali da će njegova skoro samoubilačka odluka od četvrtka isprovocirati milione demonstranata širom Egipta da se okrenu nasilju, prevarili su se: širom Kaira, mladi ljudi koji predstavljaju glavnu bazu egipatske revolucije, pokazali su uzdržanost na koju je predsednik Obama onako metiljavo pozivao. U mnogim zemljama demonstranti bi spalili zgrade državnih institucija nakon tako arogantnog predsedničkog govora: na trgu Tahrir, čitala se poezija. A onda su čuli da je njihov bedni protivnik otišao.

Ali arapski stihovi ne pobeđuju u revolucijama. Budući politički sastav Egipta zavisiće od stotinak oficira. U jednom vojnom saopštenju traže se „slobodni i pošteni izbori“, i dodaje se da su oružane snage Egipta „posvećene zahtevima naroda“ koji bi trebalo da se „vrati normalnom životu“. Prevedeno na civilni jezik, to znači da revolucionari treba da se udruže sa generalskom klikom i da podele ministarstva u novoj vladi. U nekim državama, to se zove “coup d’etat”.

U petak je predsednička garda, koja sama predstavlja zasebnu i moćnu paravojnu snagu unutar vojske, postavila bodljikavu žicu oko Mubarakove napuštene palate u Kairu, naslagala džakove s peskom i postavila stražu sa teškim mitraljezima. To je bio prazan gest samog Mubaraka – jer je već bio pobegao.

Egipćani su se u Kairu borili protiv Napoleonove vojske 1798, protiv monarhije 1881. i 1882, podigli su ustanak protiv Britanaca 1919. i 1952, pobunili se protiv Sadata 1977, i protiv Mubaraka 1986, kad je čak i policija napustila vladu. U četvrtak su najmanje četiri vojnika prešla na stranu demonstranata. Pre nedelju dana mi je jedan pukovnik rekao da je na trgu Tahrir „jedan naš drug pokušao da se ubije“. Zato generali koji se kao lešinari bore oko ostataka Mubarakovog režima moraju da se potrude da se njihovi vojnici ne „inficiraju“ revolucijom.

Što se tiče Omara Sulejmana, njegov „postmubarakovski“ govor u četvrtak uveče bio je skoro isto toliko detinjast kao i predsednikov. On je demonstrantima poručio da idu kući – tretirajući ih, kako je jedan demonstrant rekao, kao decu – i naravno, okrivio „televiziju i radio“ za nasilje na ulicama, što je podjednako besmislena optužba kao i ona Mubarakova bezbroj puta ponovljena tvrdnja da iza revolucije stoje „strane sile“. Možda su i njegove predsedničke ambicije nestale. Još jedan starac koji je mislio da će zaustaviti revoluciju lažnim obećanjima.

Možda je senka vojske previše mračna pomisao odmah nakon tako velike revolucije u Egiptu. Možda je radost Sigfrida Sasuna na dan proglašenja primirja 1918, kada je okončan Prvi svetski rat – i kada su isto tako svi u glas zapevali – bila iskrena i opravdana. Ali taj mir je izazvao nova velika stradanja. Egipćani, koji su se tri nedelje na ulicama borili za svoju budućnost, moraće da zaštite svoju revoluciju od unutrašnih i spoljnih neprijatelja, ako žele da uvedu pravu demokratiju. Vojska je odlučila da zaštiti narod. Ali ko će kontrolisati moć vojske?

 
Robert Fisk, The Independent, 12.02.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 15.02.2011.