Kakva je potreba za sve proširenijom upotrebom kokaina, odnosno za više ili manje stimulativnim farmakološkim sredstvima? Moramo li doista svi biti u formi, moramo li svi biti spremni na što veću radnu učinkovitost, a da pritom ne osjećamo umor, napor i trud? Ili smo pak u tako dubokoj depresiji da bez te supstancije ili njenih nadomjestaka ne bismo mogli biti dorasli onome što drugi od nas očekuju, odnosno sami zahtijevamo od sebe? I na kraju krajeva, kakva je depresija koja bez oklijevanja sili mlade i manje mlade u često uživanje te supstancije, uživanje koje je često i nekontrolirano?

Znamo da duševne boli nisu stalne patologije kao tjelesne bolesni, budući da na njih utječu duh vremena i dominantna atmosfera. Zato je već početkom sedamdesetih godina depresija postala prvoklasnim oblikom psihičke bolesti i odmah je otpuhnula ”neurotske” oblike, karakteristične za 20. stoljeće, a time i veoma suzila šanse psihoanalize, koja je nastala i razvijala se kao liječenje neuroze.

Neuroza je naime konflikt između želje koja hoće prekršiti pravilo i pravila koje stremi inhibiranju želje. Poput konflikta i neuroza svoj prostor izraza nalazi u društvima discipline, koji uspijevaju na oprečnosti između dopuštenog i zabranjenog, a taj stroj najstariji od nas poznaju jer je regulirao individualnost do kraja pedesetih i šezdesetih godina. Potom je 1968. godine suprotnost između dopuštenog i zabranjenog zamrla i prepustila je prostor oštrijoj suprotnosti između mogućeg i nemogućeg.

Što sve to znači za posljedice depresije i dakle kokaina i psihofarmakoloških razdražujućih sredstava kojima se pribjegava kao lijeku? Znači da mjeru idealnog pojedinca u odnosu između pojedinca i društva ne postavlja više popustljivost i disciplinska poslušnost, nego je postavljaju pobuda, projekt, motivacija, rezultati što ih možemo dosegnuti u najvećem izrazu sebe samog. Pojedinca ne kontroliraju više vanjski poredak, skladnost sa zakonom, čija kršenja izazivaju osjećaj krivnje (zato je doživljaj krivnje bio bit depresivnih oblika), nego se pojedinac mora pozivati na svoje unutrašnje potencijale, umne sposobnosti i objektivna dostignuća, kako bismo dosegli rezultate na podlozi kojih će ga ocjenjivati.

Tako se od sedamdesetih godina depresija temeljito preoblikovala: nije više neurotski konflikt između pravila i kršenja, s posljedičnim osjećajem krivnje, nego u društvenom ambijentu, gdje više nema pravila, jer je sve moguće, nastaje iz osjećaja nedovoljnosti u odnosu na ono što bismo mogli dosegnuti, a nismo učinili u skladu s očekivanjima drugih, počevši od kojih svatko mjeri svoju vrijednost.

Ta strukturalna promjena depresije, na koju je tako odlično upozorio francuski sociolog Alain Ehrenberg, izazvala je da su klasični simptomi depresije, primjerice žalost, moralna bol ili osjećaj krivnje prepustili prostor tjeskobi, nesanici i inhibiciji, ukratko naporu da budemo to što jesmo.

A to stoga jer se – u društvu gdje se pravilo ne zasniva više na poslušnosti, unutrašnjoj disciplini i osjećaju krivnje kao u prošlosti, nego na odgovornosti pojedinca, mogućnosti pobude, autonomije u odlukama i djelima – depresija pokazuje ne više kao gubitak veselja spram života, nego sve više kao patologija djelovanja; njezina simptomatološka os pomaknula se od žalosti prema inhibiciji i gubitku inicijative, i to u društvenom kontekstu u kojem vrijedi ”ostvarivanje inicijativa” kao jedini i odlučni kriterij kojim možemo mjeriti i zapečatiti vrijednost nekog čovjeka.

Ljudi dakle pribjegavaju kokainu i psihofarmakološkim stimulansima kako bi ublažili paroksističku tjeskobu, odnosno veći ili manji gubitak pobude, inhibirano djelovanje, osjećaj neuspjeha ili poraza, činioci koji ulaze u neumoljivu koliziju s paradigmom o učinkovitosti ili uspjehu, koji su u današnjem društvu bitni za priznanje dostojanstva i egzistencijalnog značenja svakoga od nas. Uostalom, već se Freud, promišljajući o zahtjevima društva spram pojedinaca, višeput pitao:

Nemamo li pravo postaviti dijagnozu da su neke kulture, neke kulturne epohe, možda čak i čitav ljudski rod pod utjecajem kulturnih stremljenja postali ”neurotični”?…Mogu bez ogorčenja slušati kritičara koji drži da se, kada se imaju u vidu ciljevi kulture i sredstva kojima se ona služi, mora doći do zaključka da napori ne vrijede truda, jer je ishod vazda stanje što ga pojedinac mora osjetiti kao nešto nesnosno.

Uzrok za tu nesnosnost, prema Freudovu mišljenju, prevelik je broj propisa prema kojima se ravnaju civilizirana društva, zato je bilo moguće depresiju uvrstiti u skupinu ”neuroza”, gdje se zamjećuje konflikt između pravila i kršenja, s posljedičnim osjećajem krivnje. Danas pravila ograničavanja više nema, zato je ono što je nekoć bilo zabranjeno prešlo u područje mogućeg i dopuštenog.

Zbog tog pomicanja danas se depresija ne pokazuje više kao konflikt, odnosno kao ”neuroza”, nego nemogućnost da bi ono što je moguće svom snagom potisnuli do granice nemogućeg. I kad referentni horizont nije više u vezi s onim što je dopušteno, nego u vezi s onim što je moguće, pitanje pred doživljajem depresije ne glasi više: Imam li pravo to učiniti?, nego: Jesam li u stanju to učiniti?

Ono što je otpalo u današnjom društvu jest pojam granice. Bez granice pak lični doživljaj ne može biti drugo nego doživljaj neprimjerenosti, ako već ne tjeskobe i najzad inhibicije. A sve te osobine nisu u skladu sa slikom što je društvo zahtijeva od svakoga od nas. Zbog svijesti o tom mučnom neuspjehu u odgovornosti i inicijativi, odnosno zbog svijesti da nismo iskoristili neke mogućnosti, za tren se šire granice patnje i neprilagođenosti koje su prisutne u svakoj depresiji i zbog dominantnih su društvenih modela još bolnije i katkad neizlječive. Upravo je to uzrok za masovno uživanje kokaina i ”okrepljujućih” psihofarmakoloških sredstava.

Izvor današnje depresije možemo zamijetiti u dvjema promjenama tendencije, promjenama koje su registrirane u zadnjih tridesetih godina, i to u vezi s načinom kako poimamo pojedinca i mogućnosti njegova djelovanja. Prva je promjena registrirana krajem šezdesetih godina, kada je geslo cjelokupnog kontinenta mladih bila ”emancipacija” u znaku ”sve je moguće”, zbog kojega je porodica plinska ćelija, škola vojarna, rad i njegova druga strana, potrošnja, otuđenje, a zakon instrument ugnjetavanja kojeg se treba osloboditi (”zabranjeno zabranjivati”).

Sloboda običaja, dotad nepoznata, išla je ruku pod ruku s materijalnim napretkom i nove životne perspektive u deset godina postale su opipljiva stvarnost. Uzrok da je ludost početkom sedamdesetih važila kao simbol društvenog zatiranja, a ne više za duševnu bolest, bila je činjenica da je ”sve moguće”: luđak nije bolesnik, on je samo drukčiji, pati upravo zato jer njegova različitost nije prihvaćena.

U tu kulturu, koju je zasnovala 1968 – premda je zamislila u društvenom kontekstu – zbog neuobičajene igre u kojoj se suprotnosti dodiruju, naselila se ista logika, uvezena iz Amerike, ali ta logika se odvija na individualnoj ravni, gdje je opet sve moguće, i to u inicijativi, prekomjernom nastojanju, učinkovitosti, iznimnoj uspješnosti. Zapravo je ta logika dotjerala pojam granice do beskonačnosti, zato se danas pitamo: gdje je granica između popravka estetske kirurgije i preobrazbe Michaela Jacksona u androida, između spretnog držanja raspoloženja pomoću psihotropičkih lijekova i toga da postanemo kemijski roboti ili pravi pravcati narkomani, između pretjeranih strategija zavođenja i seksualne zloupotrebe, između priznavanja prava homoseksualaca i prava na posvajanje djece, između želje da se imaju djeca i umjetne oplodnje, između prava na zdravlje, produljenja života i genetske manipulacije? To je samo nekoliko primjera koji ukazuju kako granice osobe i granice između osoba određuju takvo stanje uzbune da ne znamo više tko je tko.

Kao što piše Augustin Jeanneau: ”Seksualno oslobođenje je umjesto zabrinutosti da griješimo postavilo brigu da bi bili normalni”. Simptomatičan izraz promjene, prilično sličan onome što naznačuje Vidiadhar S. Naipaul:

Nisam se mogao pomiriti sa sudbinom. Moja sudbina nije bila da budem dobar, kako je zahtijevala naša predaja, nego to da bi se obogatio. Ali kako? Što sam imao ponuditi? Nemir me počeo razjedati iznutra.

To je uzrok za psihofarmakološka sredstva i, ako hoćemo, za određen užitak: droge. Između današnje depresije i ovisnosti od kokaina postoje naime paralele koje vode u komplementarnost. A to zato jer kako depresija tako zavisnost od droga, usprkos prividnoj različitosti, izražavaju patologiju pojedinca koji nikada nije dovoljno to što uistinu jest, nikada nije dovoljno pun identiteta, nikada dovoljno aktivan, jer je odviše neodlučan, kolebljiv, zabrinut. Zato su depresija i zavisnost o drogama kao dvije strane iste patologije nedovoljnosti.

Doživljaj nedovoljnosti, prvi uzrok današnje depresije, uzrok je i zavisnosti o kokainu, budući da obećava da ćemo postati svemoćni i ispunja nas nadom da ćemo moći srušiti pregradu koja nas odvaja od željenog cilja gdje je ”sve moguće”, ”sve dopušteno”. Tako se radikalizira figura suverenog pojedinca, koji dakako cijenu neograničene slobode kojoj stremi, plaća ropstvom ovisnosti.

Hraneći imaginarij da možemo neograničeno upravljati vlastitom psihom, bez opasnosti da bi se otrovali ”prljavim drogama”, kokain ukida simptome depresije, koja je zaustavljanje u neobuzdanom toku na koji smo pozvani i, ubrzavajući tok, savršeno nas ujednačuje s društvenim zahtjevima.

Kokain utišava simptom i zabranjuje da ga osluhnemo, pripravljajući time subjekt na prevladavanje sebe samog, da nije više ono što uistinu jest, nego da je samo odgovor drugima, zahtjevima za učincima i svrhovitostima našeg društva. Posljedica je toga otupjeli unutrašnji život, ispražnjen emocionalni život, ujednačenost s propisima civilizacije; njih zahtijeva naše društvo, kojem su više po volji automatizirani roboti i impersonalni strojevi nego subjekti koji znaju biti to što uistinu jesu i razmišljati o proturječjima, o ranama života, i o tome kako je naporno živjeti.

Nietzsche će 1887. godine, prije nego što mu se pomračio um, proročki navijestiti da će nastupiti ”suvereni individuum koji je samo sebi jednak, koji se ponovno oslobodio običajnosti običaja”. Danas, više nego sto godina nakon Nietzscheove smrti, možemo reći da nas je emancipacija doduše možda doista oslobodila drama u smislu osjećaja krivice i duha pokornosti, no zato nas je nemilosrdno osudila na paroksizam dostignuća, inicijative i djelovanja, u najapsolutnijoj nemogućnosti da budemo to što jesmo s onu stranu društvenih zahtjeva za učinkovitošću, inicijativom i brzim odlukama i djelima kojima ne vidimo granice.

 
Sa italijanskog preveo Mario Kopić

U. Galimberti, L’ospite inquietante, Milano 2009.

Peščanik.net, 09.03.2010.

Leave a Reply