Današnje strategije u polju pronalaženja izlaska iz problema droge su organicistički pristup farmakološke detoksikacije i biografsko-egzistencijalni pristup terapeutske zajednice, koji izgleda više poštuje pojedinca i njegove izbore. Unatoč njihovoj radikalnoj različitosti, obje strategije ograničavaju problem droga na problem zavisnosti o drogama, gdje je značajnija riječ ”zavisnost”, u koju su se zatekli oni koji nesposobnost upravljanja vlastitom autonomijom povjeravaju drogama.

Na taj način kako organicistički tako i biološko-egzistencijalni pristup obećavaju više nego što se, pri punoj svijesti, mogu doista nadati ljekari i radnici u komuni. Farmakološka metoda brze detoksikacije naime samo očisti receptore (premda ne treba isključiti da nešto ”impregnacije” još ostane), ne dotičući životnu priču, biografiju subjekta koji je u drogiranju našao jedini način za preživljavanje. Pa ako je susret s drogama biografski susret (receptori dolaze na red kasnije), što će činiti ta biografija u istom životnom kontekstu sa očišćenim receptorima?

Ali i terapeutska zajednica obećava više nego što može ispuniti. Tu je riječ o opkladi s čovjekom, a ne s njegovim receptorima. U zajednici se uspostavljaju životni stilovi, običaji i odnosi koji su drukčiji od onih koji su se učvrstili u mračnim i perifernim ulicama naših gradova. Je li potom moguće izići iz komune i ponovno živjeti bez spleta odnosa iz terapeutske zajednice u kojoj se potreba za ovisnošću usidrila kao nekada u droge?

Nije li pravilnije reći da komune ispunjavaju zadatak koji su nekada imali manastiri, gdje su ljudi kojima su bila potrebna pravila uspijevali izraziti ponajbolji dio sebe, sve do svetosti, pod uvjetom da su bili zaštićeni manastirskim zidovima i strogim poretkom propisa? Možda je za oproštaj od droga potrebno i djelomično ili definitivno žrtvovanje vlastite autonomije, pa onda to i kažimo, i na taj ćemo način stvoriti kulturu za koju, kao nekad, sin ili kćerka u manastiru nisu predstavljali tragediju.

Zapravo nije baš tako, jer scenarij zavisnosti o drogama ne pokriva samo svijet droge; ne samo da je taj svijet opširniji i raznolikiji, nego ga je i teško razumjeti na osnovi elementarnog razlikovanja između ”teških” i ”lakih” droga. Ali ne stoga jer ta razlika ne postoji, nego jednostavno zato jer to razlikovanje kultura mladih ne poštuje.

Time ne želim reći da mladi s lakih droga prelaze na teške, nego da se u svakidašnjoj praksi obje vrste droga i dalje miješaju; ako dakle gotovo svi puše džointe (ne zatvarajmo previše oči u svojoj blaženoj i otupjeloj nepažnji), mnogi od njih subotom uvečer uzmu ekstazi, kada god stignu uzmu LSD, i ako se već ne fiksaju, teško da će odbiti snifanje kokaina i po potrebi heroina, a da ne govorimo o manje sretnima, koji u pomanjkanju boljeg, snifaju benzin.

Želimo li pitanje zavisnosti o drogama proširiti na općenitiji problem droge, s obzirom na to da se ta pojava unatoč mirnom spavanju roditelja, učitelja i odgajatelja sve više širi, pođimo korak naprijed, prekoračimo granicu hipokrizije. Pa kao što smo stvorili kulturu alkohola, gdje sve manje susrećemo ljude koji piju četiri litre vina na dan, kao što smo stvorili kulturu duhana, zbog koje sve manje susrećemo ljude koji puše osamdeset cigareta na dan, tako bismo mogli već u školama stvoriti i kulturu droge.

Škola, čak i u rijetkim slučajevima u kojima uspijeva prenijeti kakav kulturni sadržaj, gotovo nikada ne vodi računa o kreativnosti, emocijama, identifikacijama, projekcijama, željama, užicima i bolovima, koji obilježavaju odrastanje mladih, gdje emocija što ju je nekad obuzdavala društvena bijeda, a danas sve rjeđe ustanove mladih, luta bez sadržaja na koje bi se mogla primijeniti, opasno se njišući između pobunjeničkih nagona – a ti uvijek prate ono što se ne uspijeva izraziti – i iskušenja prepuštanju zastranjivanjima – na primjer svijetu diskoteka, alkohola i droge, koji još nisu krajnosti poput, recimo, samoubojstava.

Zato je nužno da se u školi i na njenoj zamjeni, televiziji, govori o drogama analitički, odlučno, naučno i čak filozofski, kako bi mladi doznali što uzimaju, kakvi su učinci, štete, obećani užici i iz kakvog viđenja svijeta drogiranje uopće proishodi.

Neznanje nije nikada nikoga spasilo, a neznanje mladih o drogama ravno je proširenosti droga. Kultura droge izbrisala bi drogama tajnu i lišila ih inicijacijskog čara koji je mnogima možda najprivlačniji i najzavodljiviji aspekt. No možemo li se nadati da ćemo stvoriti kulturu droge kad u našim školama još nije došla ni kultura spolnosti, premda spolnost za mlade nije više niti tabu?

Da bismo pokušali razumjeti nelagodu u vezi s drogiranjem, ne smijemo više misliti na nju kao na nešto životinjsko, kako to zahtijeva naša kultura, određujući nas kao ”racionalne životinje”. Kao zatočenici te definicije gledamo na svoje strasti kao što životinje gledaju na svoju glad ili svoju žeđ, kao na jednostavne potrebe koje treba zadovoljiti Nikada nismo posumnjali da naše strasti ne streme toliko za potrebom koju treba zadovoljiti, koliko za smislom što ga treba razotkriti. Nikada nismo priznali da su strasti racionalne. Zatvorene u mutnu i tamnu dubinu animalnosti, smatrali smo ih uvijek nečim što treba obuzdavati.

Što naime još znači ”biti racionalan”? Da nismo tvrdoglavi, da se prilagođavamo stvarnosti kakva jest, vladamo dubokim emocijama, čuvamo se pred strasnim ljubavima i mržnjama. Um je mjera i tko se ne drži mjere, gaji ”prekomjernu” želju koja ga postavlja izvan uma. Ali želja (latinski: desiderium) upućuje na zvijezde (latinski: sidus), na umiranje strasti (de-siderare, željeti, doslovno: prestati gledati zvijezde, prim. prev.). Posred beskonačne praznine koja odvaja ponor strasti od visine neba. Dakako, droga ne ispunjava tu prazninu, ali se u toj praznini rađa kao želja, kao žudnja, kao čežnja da bismo vidjeli kuda vode strasti, čemu streme, čemu teže.

Zvijezde su na nebu, nisu na dohvat ruke. S neba pada kiša, ali ne i plavetnilo. A tko hoće s neba i plavetnilo? Ne vjerujem da onaj koji se drogira želi samo ispuniti prazninu ili da traži opću želju za bijegom sve do samozaborava. Mislim da onaj koji se drogira želi iskusiti nešto sasma drugo, na primjer smrt. Ne toliko kao činjenicu, kao biološki ishod propadajućeg organizma, nego kao iskustvo umiranja i ponovnog rađanja što ga naša kultura, koja samo nastoji izgnati smrt, ne dopušta više, a narkomani to iskustvo možda traže, gotovo zbog nemogućnosti prihvaćanja života koji je samo gomilanje, ali ne i obnavljanje. Na to nas upozorava Luigi Zoja, koji kaže: ”Treba ponovno uspostaviti kulturu koja se ne postavlja, što se tiče smrti, u odnos jednostavne oprečnosti, koja smrt ne bi razumijevala kao krajnju tjelesnu patologiju, nego i kao iskustvo duševne preobrazbe i koja smrt ne bi nastojala negirati, razumijevajući je samo kao kraj, nego bi je i simbolički vrednovala kao početak. Društvo u kojem je imala inicijacija samo institucionalnu ulogu, bilo je i društvo u kojem je i smrt imala službeno mjesto. Da je to dvoje ponestalo istodobno, nije slučajnost”.

Ako je naše vrijeme, vrijeme što ga regulira kruta, tehnikom nametnuta racionalnost, izgnalo ono što su bile i možda još uvijek jesu velike ljudske strasti – trebamo li se još čuditi ako ih tko iskušava prema herojskom modelu koji već od sama početka ukazuje na poraz? Zašto s narkomanima odmah prelazimo na liječenje? Zašto nas je strah ustanoviti i razabrati što nam žele reći svojim žrtvovanjem po najbeznačajnijim uglovima naših gradova? Zašto gledamo na margine samo zato da bismo se uvjerili u svoju ne-marginalnost? Zašto gledamo na rubove samo zato da bismo znali gdje se treba obuzdati naše pisanje? I što pišemo, obuzdani na rubovima, ako ne prepisujemo već napisane riječi koje ne idu nikada preko ruba, koje ne žele razumjeti nešto više?

Ono što ostaje za razumjeti jest preuzeti oblik našega života što ga narkoman odbacuje. Njegov put jest put žrtvovanja koji nije niti junački, budući da se ne događa na oltaru, nego na rubovima. Ostaje pak njegova poruka gradu u kojem ne kruže više smrt i ponovno rođenje, nego samo rast, napredak, razvoj. Naposljetku ljudi nisu nikada vjerovali i možda niti sada ne vjeruju da ta maršruta može biti mirna.

Dakako, uvijek se brzo pobrinemo oko lijeka za sve bolesti, ali možda žurba za lijekovima ima kao svoj daleki korijen želju da ne bismo vidjeli i prihvatili bolest u onome što je u njoj konstruktivno, a ne samo u onome što je u njoj destruktivno. No takav pogled zahtijeva puno rada. To je pomalo kao plavetnilo neba koje ne pada s vodom, nego traži da bude ukradeno.

 
S italijanskog preveo Mario Kopić

U. Galimberti, L’ospite inquietante, Milano 2009.

Peščanik.net, 10.02.2010.

Leave a Reply