Našli su je mrtvu u napuštenom majuru blizu njene zgrade. Nije znano je li mladiću, koji je priznao zločin, još netko pomogao. Mogući krivci ostaju u dubokoj sjeni, gdje se seksualnost miješa s nasiljem u smrtonosnom koktelu što ga televizija svaki dan u velikim količinama nudi općoj bezbrižnosti. Izvjesno je samo da se četrnaestogodišnjakinja, koja je otišla vani s ključevima i mobilnim telefonom, poput ostalih svojih vršnjaka, nije više vratila kući.

”Ubojstvo s predumišljajem, bez motiva”, tako je glasila presuda za tri djevojke, stare šesnaest i sedamnaest godina, koje su priznale umorstvo kaluđerice u manastiru u Chiavenni. Ubija se iz ljubavi, osvete, mržnje. Te tri djevojke ubijale su ”bez motiva”, kao i njihovi vršnjaci iz kraja Castelluccio dei Sauri, osuđeni na doživotni zatvor, jer su ”bez motiva” ubili prijateljicu.

I upravo nas to ”bez motiva” najviše brine, i uznemiruje više od samoga ubojstva. Jer kad je uzročna povezanost, uobičajena za zločin i njegovu motivaciju, jednom prekinuta, sve se zamagljuje, postaje neobjašnjivo, nerazumljivo, i sve je moguće, pa i najgore, bez znakova, simptoma, indicije koja bi dala bilo što naslutiti.

Čovjek je od svojih početaka strah pred nepredvidljivošću svladavao tako što je nastojao potražiti uzročnu svezu pomoću koje bi otkrio razlog za neki događaj. Kad uzrok nije bilo moguće naći na ovom svijetu, potražio ga je na nebu, u božjem činu. Tako su nastale religije koje odgovaraju neotuđivoj potrebi za traženjem uzročnih veza, kako ljudi pred nerazumljivim događajima zemlje ne bi lutali po mraku i neodgonetljivosti.

Ironija je sudbine da su operaciju karabinjera koji su istraživali ubojstvo kaluđerice imenovali ”Sunčana zraka”. Zapravo je riječ o mrklom mraku. Mrak skriva motiv za ubojstvo, motiv za kojeg se čini da ga nema, jer potrebe triju djevojaka da ”dožive novu uznemirenost” ne možemo imenovati ”motiv”. Tamno je i u njihovim srcima i na bezizražajnim licima, ako je istina, da su bili ljudi na njihovom saslušanju potreseni zbog njihove savršene ravnodušnosti, mirnoće i vedrine tokom odgovaranja na pitanja tužioca, kao da se ništa nije dogodilo, odnosno kao da se nije ništa dogodilo što bi se njih ticalo.

No tko su mladići i djevojke koji ubijaju ”iz šale”, ”da bi doživjeli nešto novo”? Kakav je njihov svijet? Ne govorim o svijetu mladih općenito, nego o svijetu onih mladih koji čak idu u školu i čiji je kognitivni aparat pedagog Marco Lodoli ovako opisao:

Čini mi se da se događa genocid, kojega je malo ljudi svjesno. Ubijaju pamet mladih, najdragocjenije dobro svakog društva koje stremi budućnosti… Nije riječ o moraliziranju nekoga tko oplakuje lijepa vremena, kad su mladi mnogo čitali i politizirali. Opažam nešto puno gore, to da mladi ništa više ne razumiju. Najjednostavniji umni procesi, osnovna matematička operacija, razumijevanje bajke, pa i opisi popodneva što su ga proživjeli s prijateljima ili sažetak zapleta na filmu postali su nadljudski naporni zadaci, zbog kojih mladi ostanu samo otvorenih usta, u šutnji…

U svakom su razredu najmanje dva ili tri učenika koja imaju potrebu za dodatnim podukom, ali ne jer bi bili tjelesno ili teže mentalno hendikepirani, nego jer jednostavno ništa ne razumiju, ne uspijevaju povezati najjednostavnije podatke, povezati najmanje događaje koji se pred njima događaju ili koji se njima događaju. Tek su nešto gluplji od drugih, kao da idu kakav metar iza njih na putu prema ništavilu. Smatramo ih djecom s teškoćama, ali njihove kolege iz klupe ili iz klupe ispred i iza njih gotovo su u jednakoj situaciji… Ne uspijevaju razmišljati ni o kojoj temi, jer u njihovoj se glavi nešto razbilo. Molim vas, vjerujte mi, nisam apokaliptičar, samo sam svakodnevni svjedok goleme tragedije.

Toj dijagnozi – koju mogu mirno potvrditi, pošto i sam te mlade slušam četiri ili pet godina kasnije na univerzitetu, kad su nešto razvijeniji, premda ne jako mnogo – treba dodati samo to da nisu oskudne samo kognitivne poveznice, verbalizirane jezikom koji je siromašniji nego što se to može zamisliti, nego i emotivne poveznice. Zato se pitamo imaju li ti mladi još psihu koja zna preraditi konflikte i zaslugom te prerade suzdržati se od nasilja.

U šesnaestoj je godini umrla Monica, koja je išla u srednju pedagošku školu u mjestu Sesto San Giovanni. Ubio ju je njezin mladić, koji je išao u istu školu; tijekom školskog odmora prerezao joj je vrat. Monica je bila najbolja u razredu. Premda je njezin dečko ponavljao godinu, nije mu išlo loše. Bili su iz srednjeg građanskog sloja.

Poznavali su se i hodali su tri godine. Možda je njihova veza išla svojemu kraju. Izvjesno je da su svojim odnosom okončali i svoj život. Ona zauvijek, a on više neće moći živjeti kao prije. I sve se to događalo u školi, pred očima njihovih školskih drugova i nadam se kakvog profesora. Jedan od učitelja je izjavio: ”Pred takvom tragedijom ostajemo bez riječi”.

I ako profesori, koji te mlade imaju svaki dan pred sobom, ostaju bez riječi, kakvu nadu još uopće možemo imati u odnosu na školu, koja doduše nije jedina odgovorna, ali zasigurno nije nedužna, jer nije moguće svaki dan proživjeti četiri ili pet sati među omladinom, a ne znati tko su, što se događa u njihovim praznim glavama i punim srcima.

Profesori ulaze u razred. Pogledaju li učenike uopće u lice? Pogledaju li svakoga ponaosob? Zovu li ih njihovim imenima? Ili samo prezimenima, kada ih moraju ispitati? Znaju li da je generacija mladih, s kojim imaju danas posla, emotivno upečatljivo krhka, ali ne krivnjom profesora, nego zbog brzih ekonomskih, društvenih i tehnoloških promjena koje utječu na njih? Znaju li da emocija, ako ne nađe put preko riječi, pribjegava djelu? Divljem djelu ljubavi ili divljem djelu nasilja?

No tko bi te mlade trebao naučiti govoriti i koristiti bogatu literaturu koju imaju na volju i koja uči da emocija nalazi oblik u riječi, poeziji i sublimaciji ljubavi i boli? Zašto bismo uopće čitali Petrarcu i Leopardija, Pirandella i Prima Levija? U tim godinama literatura predstavlja ili odgoj emocija ili je pak najbolje odbaciti i, kao što je već navika, postaviti sve učenike pred kompjuter i aktivirati ih u toj ručno-vizualnoj spretnosti.

Budimo već jednom svjesni da emocije eksplodiraju u mladosti, kada djeca olabavljuju, ako već ne i kidaju komunikaciju u obitelji, i kada jedini izvor komunikacije ostaje školski okoliš koji se tim emocijama mora baviti. Štoviše, to je prva zadaća škole, jer bez emocija ne možemo stvoriti nikakav interes, a bez interesa nikakvu volju za marljivošću.

Nevolja je dakle ako učenik u školskim klupama i u emocionalnoj bezbrižnosti profesora vidi samo nešto što je najudaljenije i najapstraktnije u njegovom životu, u tom plodnom razdoblju u kojem znanje, uslijed poremećaja prijenosa, ne uspijeva postati hranom strasti i njihovog budućeg puta.

 
S italijanskog preveo Mario Kopić

U. Galimberti, L’ospite inquietante, Milano 2009.

Peščanik.net, 22.02.2010.

Leave a Reply