Momci sa stadiona
I pošto je prvi nasilni čin ostao bez posljedica, prati ga drugi, treći i tako se nihilističko nasilje ritualizira.
I pošto je prvi nasilni čin ostao bez posljedica, prati ga drugi, treći i tako se nihilističko nasilje ritualizira.
Terorizam nije društvena činjenica, nego prekid društvenog sporazuma, na koji sistem može odgovoriti samo smrću terorista ili vlastitom smrću.
Moramo li doista svi biti u formi, moramo li svi biti spremni na što veću radnu učinkovitost, a da pritom ne osjećamo umor, napor i trud?
U vezi s razlogom za uzimanja svih droga, treba uzeti u obzir ima li u životu dovoljno smisla da bismo opravdali sav trud koji je potreban za to.
Mladi ništa više ne razumiju. Najjednostavniji umni procesi, osnovna matematička operacija, razumijevanje bajke postali su nadljudski naporni zadaci.
Razlika je ako vidimo u narkomanu ličnost, koja slobodno podliježe iskušenju, ili ako ga gledamo kao žrtvu koja ne može drugo do podlijeći nagonskoj sili kojoj se nije moguće oduprijeti.
Da bismo pokušali razumjeti nelagodu u vezi s drogiranjem, ne smijemo više misliti na nju kao na nešto životinjsko, kako to zahtijeva naša kultura, određujući nas kao ”racionalne životinje”.
U muzici djeluje reminiscencija koja nas vodi kući na intimniji način nego što to može učiniti analitička praksa, jer muzika nas vodi iz intimnosti subjektivnosti u apsolutno.
Ivan Zlatousti piše da ”Ubi saltatio, ibi diabolus”, gdje je ples, tamo je i đavo. A sveti Augustin nema sumnji: i tokom praznika ”melius est arare quam saltare”, bolje je orati nego plesati.
U našim je školama ljubav rastvorena u siromaštvo simpatije i antipatije. Identitet dobrih učenika gradi se na neuspjehu manje dobrih, odnosno nedovoljnih, kako se kaže u školskom žargonu.
Svoju nelagodu mladi ne znaju opisati, jer su već dosegli onaj stupanj emotivne nepismenosti kad ne mogu više prepoznati svoje osjećaje, prije svega ih ne znaju nazvati svojim imenom. Uostalom, kako uopće nazvati to ništavilo koje ih prožima i guši?
Čini se da naše društvo prožima nihilistička naslada, prije svega među mladima, a na volju nema primjerene, prije svega ne djelotvorne pomoći. Jer sam uvjeren da sada već toliko raširena uporaba droga nije zavisna toliko od egzistencijalne, koliko više od kulturne nelagode.
Sramežljivost naime nije stvar kućnih haljina i donjeg rublja, nego svojevrstan oprez, gdje se odlučujemo o stupnju otvorenosti ili zatvorenosti prema drugome.
Kada budućnost zatvori vrata, odnosno otvori ih samo zato da se pokaže kao neizvjesnost, nestalnost ili zabrinutost, tada se, kako kaže Heidegger, ”užasno već dogodilo”, jer tada inicijative zamiru, nadanja se pokazuju prazna, demotivacija raste, a životna moć sasipa.