U sedamdesetim se godinama XX vijeka psihijatrija počela pitati ne toliko o najprikladnijim metodama liječenja, koliko o teorijskim temeljima koji opravdavaju te metode. Takvo propitivanje izazvalo je neprijateljske odazive grada koji je uvijek željan rješenja, a nikada problema, grada koji je uvijek željan odgovora, a nikada pitanja. Za Sokrata, koji je, inaugurirajući filozofiju, pustio u opticaj niz pitanja, grad će rezervirati kukutu, drogu (pharmakon) koja će, čim ju je država propisala, postati legalna i pomagati će u održavanju reda.

Trebalo je samo još dokazati da zakonite droge, one što ih autorizira država – alkohol i duhan, da o drogi koja se zove ‘igre na sreću’ niti ne govorimo – zahtijevaju manje žrtava od nezakonitih – hašiša, heroina, kokaina, droga koje je država zabranila. Čini se da se u tom neuobičajenom proturječju gnijezdi ne samo nekakva ideološka obmana koja prikriva ono što iz političkih razloga nije moguće priznati, nego i ograničenje slobode što ga čovjek eksperimentira na sebi ne zbog strategije moći (nešto što ljudi poznaju od početka svoje historije), nego zbog uvjerenjâ do kojih je dovelo znanje, u odnosu na koja strategije moći, kako nas podsjeća Foucault, koliko god nasilne i brutalne, nisu ništa.

Time ne želim upirati prstom na odluke ove ili one vlade, na manipulaciju informacijske industrije ili na potrebu onih koji na lagan način opravdavaju svoju nedužnost, tako da druge (narkomane i preprodavače) prokazuju kao grešne jarce za svoju lošu savjest. Time želim upozoriti na historijski prijelaz koji se dogodio u prosvjetiteljstvu, kada je nakon mitsko-religijskog viđenja svijeta nastupilo naučno, u ovom slučaju medicinsko viđenje svijeta.

Znano je da čovjek nikada nije živio u svijetu, nego uvijek i samo u opisima što su ih različita historijska razdoblja naložila dati svijetu. Jedno je živjeti u svijetu gdje su reference mitske, a nešto drugo u svijetu gdje su reference naučne. Ako je to istina, možda je droga postala problem ne zbog svog kemijskog sastava, nego zbog činjenice da je bila istrgnuta mitsko-ritualnom svijetu, gdje je uvijek kružila tako lako i jednostavno kao što se izražavaju sve navike svakidašnjeg života, kako bi bila smještena u naučno određen svijet, gdje ritualnost, koja inače daje ritam čovjekovom životu, ne nalazi više svoj tempo, budući da kemijski činilac djeluje na kolektivno imaginarno nemilosrdnošću za koju nije kadar ni najokrutniji bog.

U mitsko-religijskom opisu svijeta je bio čovjek, koji tada još nije važio samo kao organizam, više cijenjen nego u naučno opisanom svijetu. Time ne mislimo opravdati nikakvu okrutnost koja je bila u ime boga zadana ljudima, nego hoćemo jednostavno reći da se ispod svake okrutnosti, kazne i mučenja, sve do smrtne kazne, nalazi ideja da je čovjek slobodan da čini dobro ili zlo. Upravo zato da bi ograničili tu priznatu slobodu, mislili su da su potrebne okrutnosti, kazne i mučenja, sve do smrtne kazne.

Nauka čovjeku ne priznaje njegovu slobodu, ali ne zato jer se dokopala do neospornih otkrića, nego zato jer u njenu metodu, koju regulira determinizam matematičkog uma, ne spada da ima ishodište u takvoj pretpostavci. Zbog tih njenih metodičkih zahtjeva nauka je od Descartesa nadalje najprije morala pretvoriti živo tijelo u organizam i proučavati organizam kao što fizičar istražuje polje sila.

Zbog te objektivizacije čovjek je postao stvar, čiji izraz možemo razabrati u silama koje je određuju. I kao što nije moguće predstavljati da bi se most, čija je nosivost pet tona, ”potrudio” da podnese težinu od deset tona, tako nije moguće zamisliti niti da bi čovjek, koji važi samo još za organizam, ”potrudio” podnijeti dozu droge. Kad jednom zanemarimo pojam slobode, ne priznajemo više sposobnost ljudskog samokontroliranja, što na ”naučnoj osnovi” neizbježno vodi u vanjski nadzor čovjeka koji je reduciran na stvar.

U mitsko-religijskom pogledu čovjek je viđen kao akter, odgovoran za svoja djelovanja, na koja vreba iskušenje; individuum mu se može oduprijeti ili mu podleći. Svi mitsko-religijski nazori proistječu iz izvornog iskušenja, gdje je osim nesreće kao posljedice da smo podlegli iskušenju i slavljenje ljudske slobode. U naučnom pogledu na svijet čovjek je organizam koji ne djeluje slobodno, nego se izražava kao rezultat dinamike nagona, odnosno nagonskih sila što ih je moguće razabrati u preciznoj psihološkoj, ako već ne biološkoj analizi.

U tom kontekstu, gdje je pojam ”iskušenja”, koji se nudi slobodi pojedinca, bio naučno shvaćen kao ”nagonska sila”, koja djeluje iza čovjekovih leđa, očito je da se za ovladavanje nagonske sile nećemo moći pouzdati na samokontrolu, što je evocira slika iskušenja, nego na vanjski nadzor; njega evocira slika nagonske sile koja djeluje na subjekt s onu stranu njegove slobode.

Samo se po sebi postavlja pitanje: je li droga smrtna jer je snažnija od slobode subjekta ili zato jer naučno viđenje čovjeka (koje ne priznaje kategorije slobode, nego samo kategoriju dinamike sile) predstavlja drogu kao silu kojoj se ne odupire ništa osim više i suprotstavljene vanjske sile?

Kako nas podsjeća Thomas Szasz, razlika je ako vidimo u narkomanu ličnost, koja slobodno podliježe iskušenju, ili ako ga gledamo kao žrtvu koja ne može drugo do podlijeći nagonskoj sili kojoj se nije moguće oduprijeti. Mitsko-religijska vizija čovjeka priznaje narkomanu slobodu, čijoj zloupotrebi slijedi kazna, i u najokrutnijim oblicima, kako svjedoči povijest čovječanstva. Naučno viđenje čovjeka, naprotiv, narkomanu priznaje nedužnost (on je žrtva) samo zato jer mu prije nije priznala slobodu samoodređenja i samokontroliranja, jer je droga smatrana ne iskušenjem, nego silom (kojoj se nije moguće oduprijeti).

Slična je sudbina preprodavača. U mitsko-religijskom kontekstu preprodavač ima mjesto đavla koji iskušava, odnosno Eve koja iskušava Adama. ”Iskušavati” ne znači samo po sebi nešto dijaboličko ili gnusno, nego je jednostavno prijelaz koji je potreban za izlazak iz djetinjstva preko vježbe u slobodi. Ukinemo li pojam iskušenja, koji uključuje pojam slobode, preprodavač je netko tko potpaljuje ”silu kojoj se nije moguće oduprijeti” i kojoj žrtva može samo podlegnuti. I tako nastaje sociologija dvostrukih mjerila, koja tvrdi da onaj koji dovodi u iskušenje ne ”iskušava”, nego ”čini zločin”, a tko iskušenju podlegne, taj nije ”kriv” nego uživa nedužnost ”žrtve”.

Rezultati te sociologije, koja na naučnoj osnovi djeluje s dvostrukim mjerilima, vidljivi su na ulicama naših gradova, gdje zakonski proganjamo prostitutku kao onu koja iskušava, dok je stranka nedužna, budući da podliježe sili kojoj se nije moguće oduprijeti, odnosno s obzirom na svoju volju u najboljem je slučaju ”poremećena u svom ponašanju”, dakle opet nedužna. Jednako vrijedi za narkomana, koji ne može drugo nego ponašati se tako kako se ponaša, i dakle nedužan je, dok je pak preprodavač, u ulozi onoga koji iskušava, dijabolički zločinac.

No zašto se ta sociologija, koja visoko cijeni naučna otkrića, drži mitsko religioznog viđenja iskušenja kod preprodavača i prostitutke, a prihvaća psiho-biološku kategoriju sile kojoj se nije moguće oduprijeti kod narkomana i prostitutkinog klijenta? Zato da bi narkomanu i klijentu oduzela još jedinu pretpostavku da imaju na volju slobodu samokontrole, jer samo ako ljude uvjerimo da se ne mogu sami kontrolirati, možemo nad njima provoditi vanjski nadzor kojemu stremi vlast već po svojoj prirodi i suštini.

I ako preprodavačima i prostitutkama damo pravo na ”slobodu”, možemo za njih poduzeti čitav niz oblika nadzora i kazni, i zatvorskih, o kojima mitsko-religijska historija nudi bogatu dokumentaciju; ako pak za narkomana i stranku prostitutke prihvatimo naučnu kategoriju ”sile kojoj se nije moguće oduprijeti” i iz koje izvire njena nedužnost, možemo s blagoslovom medicinske nauke primijeniti na nju vanjski nadzor, što je dužnost liječenja.

Pomoću dvostrukih mjerila, upotrebljavajući zajedno dva međusobno suprotstavljena pogleda na svijet, mitsko-religijski i naučni, doseže vlast u oba slučaja svoj cilj, to jest negiranje samokontrole kao neotuđivog prava čovjeka, kako bi nad ljudima mogla provoditi svoj nadzor.

S problemom droge ne smijemo se samo suočavati na sociološkoj ravni, gdje pogled između testova i uzimanja uzoraka ostaje na površini i ne usuđuje se otići sloj dublje. Pristupiti problemu droge ne smijemo samo niti na psihoanalitičkoj razini, gdje psihoanaliza, koja se još nije uspjela emancipirati od majčinih grudi, vidi iz grudi isisano mlijeko kako u čaši alkoholičara tako i u injekciji narkomana.

S problemom droge treba se suočiti prije svega na ravni historije ideja, dakle s filozofskim pogledom koji se može činiti nekoristan i biti zanemaren uslijed nepažnje, lijenosti ili zbog napora što ga svi osjećamo pred apstrakcijom, ali kojeg ne možemo izbjeći ne želimo li zamijeniti s racionalnim ono što je jednostavno dosljedno u određenom pogledu na svijet, pred čijim zamkama nas naše neznanje nikada neće odbraniti.

 
Preveo s italijanskog Mario Kopić

Umberto Galimberti, L’ospite inquietante, Milano 2009.

Peščanik.net, 16.02.2010.

Leave a Reply