Nasilje na stadionu nije jedino, ali je najtipičnije. Nasilni su oni koji svake nedjelje u sad već ritualnom ritmu izazivaju incidente i simulirane gerilske ratove, u kojima preko lica stavljaju vunene kape s izrezanim rupama za oči (jer nasilje je kukavičko), bacaju dimne bombe, koje zamagljuju okolinu, da ih nije moguće identificirati, bacaju kamenje koje pada na sve strane kao tuča i pred kojim se ne možeš zaštititi, bacaju petarde koje mogu raniti, ne samo prestrašiti, i zapaljive bombe koje ubijaju.

Političke boje pri tome ne igraju nikakvu ulogu, pošto se nogomet, uvijek ponešto licemjerno, određivao kao ”politički neutralan”. Upravo ta neutralnost otvara vrata užitku ekscesa, pretjeranoj uzbuđenosti, repetitivnom ritualu, prazniku pokolja, društvenosti ubojstva, ortaštvu, planiranju okrutnosti, ismijavanju boli žrtve, gdje se hladna proračunatost neodvojivo prepliće sa željom za krvi, a duhovna dosada s ljudskom bestijalnošću.

Kad je rituala okrutnosti konac, svi nestaju i samo sa snimaka kamera identificiramo kakvog podlog bojažljivca, koji se skriva u masi. Momci sa stadiona ne osjećaju se krivima, jednostavno zato jer uopće ne znaju opravdati svoja djela. Neznanje i tupost, karakteristični za njih, u njihovim su očima olakotna okolnost. Mentalna, verbalna i emotivna nepismenost, kojom odgovaraju na pitanja isljednika, prema njihovu su mišljenju opravdanje.

To je nasilje nihilističko, jer je apsurdno, a apsurdno je jer nije sredstvo pomoću kojeg bismo postigli nekakav cilj. To nasilje je samo oslobađanje sile koju nasilnici ne znaju nigdje drugo upotrijebiti i ne znaju kamo bi je usmjerili, zato sebi daju oduška u bezimenoj masi, ne pomišljajući i ne računajući na posljedice. Ako nema ciljeva, nasilje postaje neutemeljeno i dakle apsolutno. No upravo tada kad se nasilje otrese bilo kakve misli i bilo kakvog cilja, dakle od bilo kakve racionalnosti, postaje čisto nasilje i pretvara se u čistu i bezgraničnu nihilističku okrutnost.

Zbog dosad blagih kazni, na primjer zabrane ulaženja na stadione ili zbog pregovaranja, isprva se izolirana djela postepeno i u ritmu rituala sve češće ponavljaju. Kao da bismo podigli branu. I pošto je prvi nasilni čin ostao bez posebnih posljedica, nakon što je zabrana bila prekršena, put je sada slobodan. Odsad je sve moguće. Prvi čin prati drugi, potom treći i naposljetku se događa svaki put kad je neka nogometna utakmica. I tako se nihilističko nasilje ritualizira.

Ritualizira se u skladu s mehanizmom što nam ga je objasnio Freud, napisavši da latentno nasilje u individualno-nesvjesnom svakog od nas postaje manifestno u kolektivno-nesvjesnom mase, gdje je individualnu odgovornost teško ustanoviti, a opća nekažnjivost postaje propusnica za još gnusnija i nemotiviranija djela, pošto je nihilističko nasilje samodovoljno.

Orgija okrutnosti se dakle ponavlja u monotonoj pravilnosti, kao što slijede subote i nedjelje šampionata. U ritualu najzajapureniji navijači djeluju rutinski. I jer rutina dosađuje, zločinci sa stadiona, tako kao i narkomani, imaju potrebu za što jačom dozom kako bi odagnali sve težu dosadu.

Nasilje na stadionima naime ne poznaje kreativnost i ostavlja mašti malo prostora. I jer se nasilje ponavlja i kvalitativno je jednako, jedina varijacija može biti samo kvantitativna, zato je doza svaki put sve veća, a s njom se povećava euforija nekontroliranog prekoračenja sebe samoga, euforija neograničene suverenosti i potpune oslobođenosti od moralne težine i društvenih karika.

Uslijed ritualnosti nihilističko je nasilje momaka sa stadiona drukčije od pobune ili izgreda, koji imaju cilj i smiruju se kad je cilj dosegnut. Upravo zato što je nihilističko nasilje bez cilja, odvija se u dosadnoj bezbrižnosti, izbija bez motiva i interesa i zbog učinka ritualnosti nema potrebu za nikakvom odlukom. Živeći samo zato da bi se nastavilo, nihilističko nasilje pretvara barbarstvo u normalnost.

U. Galimberti, I ragazzi dello stadio

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Peščanik.net, 16.10.2010.

TEMA – PARADA PONOSA +

Leave a Reply