Ma koliko se očaj činio izrazito domaćom, suvremenom i lako razumljivom temom, svaki pokušaj da se o fenomenu iole ozbiljno promisli nužno se sapleće o dvije ozbiljne prepreke. Ponajprije, ma kako ga odredili, pojam pretpostavlja da se o njemu misli izvanjski, jer očajnik si načelno ne može dopustiti luksuz reflektiranja o vlastitome stanju. S druge strane, obrasci očajanja, kako individualnoga, tako i kolektivnoga, kako kulturni tako i socijalni, svagda ponavljaju već dogođeno; stari opisi i interpretacije tako se čine posve aktualnima – a nerijetko su i precizniji od današnjih tumačenja.
Prvi je aspekt bjelodano pokazan za vrijeme prosvjeda u povodu prvosvibanjskoga blagdana. Pokazalo se je, ponajprije, da taj praznik više uopće ne izaziva svjetonazorske kontroverzije, kako se je to zbivalo prije dvadesetak godina – kada su se u Maksimiru (i još na nekoliko tradicijski obilježenih lokacija diljem zemlje) poluilegalno okupljali (uglavnom stari) ljevičari (kojima su najčešće tepali „komunjare“), a veliki su mediji taj datum (koji su s tada uobičajenom polupismenom teatralnošću običavali zvati nadnevkom) spominjali kao blagdan svetoga Josipa Radnika. Pritom se čak tvrdilo da su „komunističke vlasti pod partijsku kontrolu stavile i ovaj stari crkveni blagdan“ (premda je, zna se, rečeni spomendan Pio XII. proglasio 66 godina poslije odluke II. Internacionale kojom je 1. svibnja proglašen međunarodnim blagdanom rada).
Očekivanja
No, sama činjenica da je prvosvibanjsko slavlje prihvaćeno kao neupitno radnička proslava (pri čemu se i Katolička crkva ponašala diskretno) nije bitno odredila njegovo socijalno značenje. Nakon godina ispunjenih sadržajnom prazninom (i grahom), ove se godine očekivalo da se konačno nešto zbude. Sindikati su najavili zajedničku organizaciju prosvjeda, no bitna je sastavina povišenih očekivanja bila vezana uz uvjerenje da bijeda koja se širi društvom inducira očaj koji može izazvati barem dalekosežnu halabuku (ako ne i eksploziju). Istina je da sindikalno okupljanje nije razočaralo brojem okupljenih (dvadesetak tisuća), da su govori bili oštri (prije u retoričkome, no u programatskom smislu, doduše), da se neprestance ponavljalo kako treba mijenjati smjer (premda, kako se čini, većini nova orijentacija baš nije bila razvidna).
Ali, ništa se, zapravo, nije dogodilo – premijer je, u svojem stilu, nakon svega rekao kako mu ne pada na pamet mijenjati smjer kojim vlada vrluda, njegov je pak potpredsjednik prosvjed komentirao stavom da sindikati mogu izići na izbore ako žele drugu politiku, ali da ne vjeruje kako imaju ozbiljne šanse. Premda je to rekao političar koji teško da bi – sam – pobijedio i na kvartovskim izborima, Grčić je u mnogome u pravu. Jer, sindikati su, opet jednom, posegnuli za masovnim demonstracijama, dakle, doslovce, za političkom pokaznom vježbom e da bi, načelno, pokazali svoj socijalni prosvjedovni potencijal. No, oni su pritom opet jednom okupili pretežito, ali ne i isključivo svoje članstvo kao masu – mnogima još uvijek tako simpatičnu oznaku anonimizirane gomile. Međutim, svoje članstvo mogu djelatno okupiti samo u štrajku, ako se prethodno svatko za sebe izjasni o tomu da ga prihvaća (i time ukloni anonimnost pogubnu za svaku smislenu akciju).
Generalni štrajk
Pravi štrajkovi su, međutim, u Hrvatskoj rijetkost – kada je, naime, o privatnome sektoru riječ (u javnome je to, dakako, lakše i zato češće). Oni do kojih ipak dolazi iskaz su očaja (bivših?) zaposlenika propalih firmi (uključujući ovih dana i zauzimanje upravne zgrade DIOKI-ja); dolaze gotovo uvijek prekasno. Pitanje svih pitanja – ne samo za sindikalnu scenu već za radništvo uopće – i dalje je pitanje o sposobnosti organiziranja generalnog štrajka (na nekoliko sati za početak, recimo). Riječ je o odgovoru na pitanje je li (organizirano) radništvo dostatno moćno paralizirati društvo i zajednicu. Naravno, uz primjerenu organizaciju nužno je pritom postići suglasnost o zahtjevu zbog kojega bi se štrajkalo. To više ne može biti (ma koliko glasno najavljena) nova političko-prometna signalizacija koja upućuje na promjenu smjera. Želi li se uspjeh morat će se raditi:
- o nečemu što pogađa značajan (po mogućnosti većinski) dio zaposlenih;
- o nečemu što se može jednoznačno formulirati u znamenkama (postocima), ili u konkretnim zakonima (odnosno zakonskim člancima) koje se predlaže, ili odbija;
- o nečemu što vlast (vlada i parlament) objektivno mogu učiniti u razmjerno kratkome roku.
Ipak, sve da se i uspije u realizaciji ove konstrukcije (a što se i dalje ne čini odveć vjerojatnim), gotovo je sigurno će u mnogome biti promašen onaj fenomen koji svi nezadovoljnici ustrajno ponavljaju kao svoj osnovni motiv – socijalna bijeda. I najneprivilegiraniji među zaposlenicima (koji primaju plaću) u boljoj su situaciji od većine nezaposlenih, značajnoga dijela umirovljenika (da se o nekoliko tisuća onih koji, već posve izvan zajednice, žive po podrumima i pod mostovima i ne govori). Već i etimologijski bijeda je u vezi s uvjeravanjem, radi se naprosto o stanju u kojemu ljudi druge moraju uvjeravati kako je i njihova egzistencija opravdana, a moguća je samo uz pomoć drugih (prosjačenje je pritom samo najvidljiviji primjer ove socijalne poluegzistencije).
Pomoći će se, u najboljem slučaju, onima koji ipak (barem nešto) imaju, jer oni kojima je najgore u društvu nisu još uvijek doprli do (javne) površine, pa ni do sindikata, oni nikada ni mogli kandidirati za bilo kakve kredite, pa ni one u švicarskim francima (da bi ih znatno povećane rate naknadno oštećivale), nisu mogli ni imati vlasništvo nad stanovima i kućama (pa ih iz njih i ne mogu deložirati), ili, kako je to šokirana amerikanska javnost doznala za nemali broj stanovnika New Orleansa nakon „Katrine“ (a teško da je kod nas bolje stanje), nisu imali ni bankovne račune (na kojima bi moglo doći do ovrhe). To je naličje i najbolje zamišljenih i provedenih akcija sindikalnoga tipa.
Oni kojima je najgore
Moguća je konsekvencija ovoga složaja izrazito neugodna: preostaje, čini se, tek karitativno djelovanje, pomoć siromasima. Ipak, postaji i druga mogućnost: radikalna preraspodjela koja započinje od pozicije onih koji su worst off. Rawlsov prijedlog je pritom samo jedna, metodički svakako iznimno produktivna, mogućnost – ona, jednostavno rečeno, upućuje na to da je razložno (s „velom neznanja“ ili bez njega) postaviti se u položaj onih kojima je najgore kako bi se na osnovi toga ostvarila pravednost u društvu. Ali, to pak znači da se djeluje u ime onih kojima je situacija najteža. A u Hrvatskoj je, lako je dokazivo, sustavno onemogućeno sustavno djelovati primjerice u ime ateista (koji su malobrojni, ali, uglavnom, socijalno privilegirani), protivnika ulaska u NATO ili EU (kojih je znatno više), uzgajatelja ptica pjevica, tropskih ribica i egzota i sl. Nije teško zaključiti kakve su ustanovne prigode za djelovanje u ime najsiromašnijih, neprivilegiranih, isključenih, riječju: bijednih, neovisno o tomu što pokazuje Ginijev koeficijent, na primjer.
U ime drugih
Djelovati u ime drugih (čak i s najčišćim nakanama) uvijek pretpostavlja i desubjektiviranje tih drugih, njihovo tretiranje takorekuć von oben. Kada su pak nakane političke (ili interesne) naravi, situacija je još i teža. Primjerice, nedavne su zakonske izmjene omogućile da u Hrvatskoj oko 16000 osoba lišenih poslovne sposobnosti dobije pravo glasa – no ostali su, pravno, osobama lišenima poslovne sposobnosti. Sukladno zakonu: „Sud će u izvanparničnom postupku punoljetnu osobu koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti“. To znači samo jedno: da je osobama za koje je zakonskim postupkom utvrđeno da ne mogu brinuti o vlastitim interesima (a mogu i ugrožavati druge) dano pravo glasa?! Lako je povjerovati da je u mnogim slučajevima, zbog ovih ili onih razloga, donesena pogrešna odluka (radi kontrole nad zemljom, ili nekim drugim vlasništvom, najčešće), no to se ne rješava tako da se osobama koje zakon opisuje na ovako grub način daje (političko) pravo, nego sustavnom promjenom sudske prakse, ponašanja Centara za socijalnu skrb, itd. Teze za izradu novoga obiteljskog zakona, koje je objavilo nadležno ministarstvo, upućuju na problem, ali besmisleno je da se eventualna promjena statusa zbiva nakon što su pravo glasa dobili oni koje je sam sustav oglasio nesposobnima (i) za to. Ispada tako da je pravo glasa manje važno od prava sklapanja ugovora, jer ako je svaki ugovor s osobom lišenom pravne sposobnosti šepavi pravni posao (negotioum claudicans), kako to odjednom prestaje na izborima?
Ovo je tek ilustracija nesuvislosti do kojih dolazi kada se izvana, „odozgo“, sa strane, teži pomoći onima kojima je doista loše. Netko je, očito, morao progovoriti u ime onih koji su lišeni poslovne sposobnosti, jer se inače zapada u još jednu inačicu paradoksa poznatoga kao Catch-22, naime da se osobama koje, prema zakonu, ne znaju što su im interesi vjeruje kako imaju interesa za sudjelovanje na izborima. Još se kompleksniji problem (o kojemu kod nas uopće nema riječi) pojavljuje posljednjih petnaestak godina kada je riječ o usađivanju umjetnih pužnica djeci koja su rođena gluha. U slučajevima kada su im i roditelji gluhi u SAD, Kanadi i drugdje raste otpor takvome postupku pozivom na to da se ne radi o tjelesnoj mani, nego o specifičnoj komunikacijskoj, dapače: kulturnoj zajednici gluhih iz koje ne treba izdvajati djecu koja su tako rođena.
Svi ovi problemi ne znače drugo do upozorenje na poteškoće s kojima se susreće težnja zastupanja onih kojima je loše u društvu. Na najnižoj razini egzistencijalne ugroženosti od gladi, hladnoće ili bolesti ovi su problemi posve zanemarivi. No, o ovome se ne raspravlja – bijeda se naprosto kolportira u javnosti kao neupitno opravdani motiv za (koliko-toliko) radikalno djelovanje. Bijeda drugih, naravno. A pomoć drugima u takvoj situaciji započinje političkim (pa potom pravnim) nametanjem preraspodjele.
Kierkegaard
Do motivacije za socijalnu preraspodjelu dolazi se (ako se uopće dolazi) uvidom u već uvodno spomenute obrasce očajavanja. Jedan od onih koji su to poodavno paradigmatički formulirali danski je filozof Søren Kierkegaard, čija je dvjestota obljetnica rođenja ovih dana (5. svibnja) obilježena u mnogim sredinama. U Hrvatskoj se o tomu javno šutjelo, jer je očito riječ o misliocu za kojega se drži kako nema medijski seks appeal u lokalnim prilikama. I inače se o njemu kod nas pisalo oskudno – i kakvoćom i kolikoćom; primjerice, jedan kolumnist (portala „Dnevno“) napisao je kako je Kierkgaard, koji je umro 1855., „govorio početkom XX. stoljeća o opće raširenom fenomenu straha i tjeskobe“(!?).
Ovdje nije riječ o cjelini i neprijepornome značenju njegova nauka, niti o životu religioznoga Dandyija, nego o Kierkegaardovu poimanju očaja, točnije jednoga od njegovih oblika, koji (u knjizi s dalekosežno formativnim naslovom „Bolest na smrt“) pogođeno dijagnosticira: „ovaj je oblik očaja (neznanje o njemu) najrašireniji na svijetu“. Očaj je, i etimologijski, odustanak od nade, to je jasno, no što s onima koji za očaj i ne znaju? Premda se kod Kierkegaarda radi o unutrašnjem životu osobe, iskustvo socijalne povijesti upućuje na moguće tumačenje njegova obrasca na razini čitave zajednice. Jer, zajednica koja živi u neznanju o (negdje zagubljenome) očaju može, za neko vrijeme, prebivati u miru, no eksplozija očaja tome miru permanentno prijeti. Može ju se, možda, preduhitriti tako da se politička moć okrene, barem dijelom, djelovanju u ime onih kojima je (iole pristojan) život ugrožen, da se pojmi nužnost promjene/preraspodjele. Ne učini li se to, nastavi li rasti tlak u tako nastalome Papinovu loncu, prosvjedi će – kad-tad – izbiti, doduše gotovo sigurno kao slabo organizirani, krivo usmjereni, ružni, nemušti, ali nedvojbeno rušilački. Jer, kako reče Brecht: „Očaj se ne glasa po notama“.
Banka, 10.05.2013.
Peščanik.net, 10.05.2013.
