Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Intervju za Project Syndicate

Samo par sedmica posle vaše ocene da je odluka britanskog premijera Borisa Johnsona da smeni ministra finansija Sajida Javida označila kraj monetarističke fantazije i prelazak na politiku fiskalne ekspanzije, američki Fed je spustio referentnu kamatnu stopu zbog krize izazvane pandemijom. Naglasili ste tada da „fiskalna politika u načelu može odgovoriti zadatku ekonomske stabilizacije, dok su izgledi centralnih banaka da u tome uspeju zanemarljivi“. Uz pandemiju koja nas gura u duboku i neizbežnu recesiju, vaše reči sada zvuče još istinitije. Kakve fiskalne mere bi bile najefikasnije za postizanje ekonomske stabilnosti?

Najviše me plaši mogućnost povratka u loše stare dane kada se fiskalna „slavina“ zavrtala i odvrtala u trenucima panike ili iz političkih razloga. Cilj fiskalne politike treba da bude uravnoteženje ekonomije u tački pune zaposlenosti. Ne smemo dozvoliti političarima da se igraju porezima i državnom potrošnjom.

Moramo razlikovati dugoročne kapitalne investicije i kratkoročne politike stabilizacije. Kapitalne investicije treba da obezbede stabilan dotok investicionih projekata nezavisno od poslovnih ciklusa, a kratkoročne politike da ojačaju „automatske stabilizatore“ garantovanjem poslova u javnom sektoru. I jedno i drugo ima za cilj da obezbedi meru automatizma u upravljanju dugoročnom i kratkoročnom tražnjom.

Godine 2018. napisali ste da „za razliku od Velike depresije 30-ih godina, koja je proizvela kejnsijansku ekonomiju, i stagflacije 70-ih, koja je donela Friedmanov monetarizam, Velika recesija 2008. nije proizvela uporediv odgovor ekonomske struke“. U zaključku kažete da „makroekonomija još nije uspela da proizvede veliku novu ideju“ koja bi nadilazila pokušaje novih kejnsijanaca da „prerade“ Keynesa. S druge strane, kritični ste prema modernoj monetarnoj teoriji (MMT), čiji zagovornici, kako ste jednom rekli, „olako zanemaruju konstitucionalnost ograničavanja državne potrošnje“. Gde bi, onda, trebalo tražiti pravi put u ekonomiji?

Prema mom shvatanju, MMT je u suštini ideja da je budžetska potrošnja države „ograničena“ jedino inflacijom. Što je tehnički tačno. Ali to nije ideja koja bi mogla imati političku prođu, jer se kosi sa drevnim konstitucionalnim načelom da država novac mora trošiti isključivo uz saglasnost poreskih obveznika.

S druge strane, ideja da država treba da ima ulogu „poslodavca krajnje instance“ veoma je popularna – i veoma stara. Mnogo pre nego što su ekonomisti navodno dokazali da neželjena nezaposlenost ne postoji, države su u kriznim periodima rutinski obezbeđivale poslove kroz javne radove. Garancija zapošljavanja bi danas ukinula nezaposlenost prvi put posle industrijske revolucije.

Neki veruju da će pandemija doprineti širem prihvatanju rada na daljinu, jer će se zaposleni i poslodavci privići na ideju o radu od kuće. Kako bi takva promena mogla uticati na odnos ljudi prema radu? Hoće li tehnologija doneti više slobodnog vremena, o čemu ste već pisali, ili će se tako oslobođeno vreme iskoristiti za još više rada?

Veoma sam sumnjičav prema ideji rada na daljinu, jer sve ukazuje na to da su socijalni odnosi u koje stupamo na radnom mestu jedna od najvažnijih dobrobiti zaposlenja. Štaviše, ako zanemarimo određena zanimanja, rad od kuće ne bi nimalo uvećao slobodno vreme, jer bismo stalno bili pod nadzorom. Potrebno je izbeći atomizaciju radne snage, uz postepeno smanjivanje količine vremena koje ljudi moraju provoditi radeći – zajedno, u zajedničkom prostoru – da bi mogli da žive.

Obrazlažući ideju „nepunog radnog vremena“, rekli ste da „istraživanja i danas pokazuju da bi u većini razvijenih zemalja ljudi radije manje radili, čak i u radoholičarskim Sjedinjenim Državama, i čak prihvatili manju platu, ako bi to značilo da će manje vremena provoditi na poslu“. S obzirom da su mnogi radnici u SAD u teškoj situaciji zbog decenija stagnacije u rastu plata, kako bi jedna zemlja poput Sjedinjenih Država mogla da osigura dovoljan rast nadnica, pa da kraće radno vreme najzad postane privlačna alternativa?

Značenje nepunog radnog vremena se menja. Godine 1900. puno radno vreme je bilo 50 ili više sati nedeljno. Danas je između 35 i 40, a za 30 godina bi moglo biti manje od 30 sati nedeljno. Obećanje tehnologije je bilo da će rastom produktivnosti omogućiti kompanijama da isplaćuju iste ili veće plate za manji broj sati rada. Problemi nastaju kada su sindikati preslabi da kroz kolektivno pregovaranje isposluju povećanje plata koje odražava dobitke ostvarene rastom produktivnosti. U takvim slučajevima država može uvesti mnogo veće poreze za najbogatije i iskoristiti te prihode da uvede univerzalni osnovni dohodak za sve građane, nezavisno od rada.

U jednom intervjuu nedavno ste se zapitali zašto je „neuspeh ekonomista da shvate šta je zapravo novac bio toliko poguban za njihovo viđenje sveta“. Šta je to što promiče ekonomistima?

Ekonomisti često zaboravljaju na ključnu funkciju novca – i finansijskih sredstava uopšte – kao rezerve vrednosti, ono što je John Maynard Keynes nazivao „preferencijom likvidnosti“. Umesto toga, standardno stanovište je da je ljudima novac potreban samo da bi ga odmah potrošili na korisne stvari. Po toj logici, gomilanje novca koji ne donosi kamatu (ili, u današnjem svetu, akumuliranje državnog duga, koji ponekad nosi negativnu realnu kamatu) mora biti „iracionalno“. Ali ako verujete da bi gubitak bio veći ako biste novac uložili u fizičke stvari, onda je gomilanje sasvim racionalno. Zato vlade i centralne banke toliko insistiraju na održavanju poverenja u sistem – u čemu se od 2008. do danas nisu baš proslavile.

Napisali ste kapitalnu trotomnu Keynesovu biografiju. Koje njegove ideje su često pogrešno tumačene ili zanemarivane?

Dve su takve ideje. Prva je da je Keynes zagovarao kontinuirani budžetski deficit, zbog čega kejnsijanske ekonomske politike nužno vode u inflaciju. Zapravo, Keynes je smatrao da je zadatak države da budžet koristi za uravnoteženje ekonomije. Budžet se može projektovati za deficit, ali i za suficit, zavisno od toga da li očekujemo recesiju ili rast inflacije.

Druga zabluda – koju su prihvatili i neokejnsijanci – jeste verovanje da su jedina prepreka održavanju pune zaposlenosti „spore“ cene i plate. Oni koji u to veruju zapravo slede neoklasično učenje da ekonomski akteri uvek imaju racionalna očekivanja u pogledu budućih cena i događaja (zasnovana na kompletnim informacijama).

Keynes je postavio pitanje, ko može da nam kaže kakva će biti cena nafte za 10 godina? I mi danas možemo postaviti pitanje: Kolika je verovatnoća nove pandemije za pet godina? U takvim slučajevima „nema naučne osnove za bilo kakav račun verovatnoće“, pisao je Keynes. Drugim rečima, osuđeni smo da živimo u svetu neizbežne neizvesnosti. Modeli ortodoksnih ekonomista zanemaruju tu činjenicu. Ekonomisti su stvarno čudni ljudi.

Mnogo vremena ste proveli sa Keynesom. Šta je bila prva stvar koja vas je privukla njemu?

Keynes je bio gigantska politička figura. U vreme kada su nepravde kao što je masovna nezaposlenost i ogromna nejednakost u bogatstvu i dohotku gurali svet u političke ekstreme, on je bio glas razuma. „Ako ispravno analiziramo probleme“, pisao je, „možemo se nadati da ćemo uspeti da izlečimo bolest i sačuvamo i efikasnost i slobodu“. Dao je sebi u zadatak da odbrani liberalnu demokratiju snagom svoje misli. Kako da ne budete inspirisani takvim čovekom u današnje vreme?

Project Syndicate, 17.03.2020.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 24.04.2020.

KORONA