Deveta godišnjica atentata na Zorana Đinđića se fino namestila kao još jedna prilika da aktuelna vlast, odnosno oni za koje se osnovano sumnja da bi teško bili na najvišim državnim funkcijama da je Đinđić preživeo, dodatno relativizuje pokušaje i upropasti svaku priliku da saznamo pod kojim je okolnostima ubijen ovaj čovek.

Marko Milošević, tatin sin i mamino čedo, istovremeno je od iste pravne države, praktično aboliran od optužbi za prebijanje Otporaša. Ranije je srpska vladavina prava ubice Brisa Tatona častila upola manjim kaznama. Svetlana Ražnatović, optužena za tričave malverzacije prilikom transfera fudbalera, a čija su povezanost sa zemunskim klanom, kao i učešće u pripremama za atentat na Đinđića, ostali nerasvetljeni, izdržala je Golgotu srpske pravde i trenutno se zasluženo odmara na Kipru. Nema indicija da će se ikada pod ovim i ovakvim reformisanim pravosuđem i tužilaštvom saznati ko je tačno ubio i naredio ubistva Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović, ko je odgovoran za smrt gardista u Topčideru, za žrtvovanje radnika RTS-a, da nabrojim tek najzvučnije primere.

Tužilac Miljko Radisavljević i Tužilaštvo za organizovani kriminal obavestili su nas da je istraga povodom pobune Crvenih beretki koja je bila uvod u atentat, a za koju je bilo potrebno skromnih 10 godina, završena i da su rezultati istrage sledeći:

„Optužnica za oružanu pobunu 2001. podignuta je protiv Milorada Ulemeka Legije, Zvezdana Jovanovića, Dušana Maričića, Veselina Lečića, Miće Petrakovića, Vladimira Potića, Dragoslava Krsmanovića i Dragiše Radića. Tužilaštvo ih tereti da su oružanu pobunu organizovali sa vođom zemunskog klana Dušanom Spasojevićem i da je to bio uvod u ubistvo srpskog premijera dr Zorana Đinđića.“

Drugim rečima, istraga je pokazala da je voda, zapravo, mokra. Verujem da su građani u šoku pred spektakularnim saznanjem koje je ‘istraga pokazala’ da su zapravo Spasojević, Legija, Zvezdan, Gumar i ostali učestvovali u organizovanju pobune. To stvarno sami nismo mogli nikako da pretpostavimo. ‘Napori’ tužilaštva da zapravo objasni očigledno još jedan su u nizu vređanja inteligencije svih nas. Da stvar bude još gadnija i ciničnija, a u cilju da se potpuno, uz podsmeh, zacementira, tužilac Radisavljević kaže da je „krivična prijava protiv Vojislava Koštunice i načelnika Vojno-bezbednosne agencije Ace Tomića odbačena pošto u toku istrage nije utvrđeno da je bilo ko, osim optuženih, učestvovao u toj pobuni“.

Tužilaštvo se, ako nekome još uvek nije jasno, bavi zataškavanjem političke pozadine ubistva Zorana Đinđića. Ukoliko je postupano po prijavama majke i sestre Zorana Đinđića, kako je tužilac Radisavljević ranije izjavljivao, potpuno je nejasno kako je moguće da Vojislav Koštunica, Aco Tomić, Nebojša Čović i Velimir Ilić nisu pozvani bar da daju iskaze o navodima iz ovih prijava. Na osnovu čega tačno je tužilac Miljko Radisavljević ‘odbacio krivične prijave protiv Koštunice i Tomića’? Ukoliko ga je ‘tok istrage’ koji nikako nije smeo da poremeti ranije sprečavao da nam to objasni, sada kada je stvar gotova, mogao bi da kaže – šta nije tačno u krivičnim prijavama koje je u ime Mile i Gordane Đinđić podneo advokat Srđa Popović?

Ponižavanje mrtvog Zorana Đinđića, njegove porodice i nas ostalih nastavlja se ovim sramnim postupcima Tužilaštva, uz prećutno odobravanje Demokratske stranke i ostalih političkih stranaka. Ovo nije prvi put, tako je bilo i onda kada je podignuta optužnica za njegovo ubistvo. I tada su bili optuženi samo direktni učesnici u atentatu. To se sve događalo pod Koštuničinom vladom, pa su nam bile logične opstrukcije koje su pratile taj proces, od podizanja optužnice do presude. Sada, međutim, na tronu srpske pravne države sedi ministarka pravde Snežana Malović koja u medijima nemušto kaže ‘uskoro pozadina ubistva’ kao da je u pitanju nekakav njen privatni skeč, a ne dug koji ova država ima prema Zoranu Đinđiću i pravdi, ako hoćete. Kao da je u pitanju neka sporedna stvar, neki nebitan i davno zaboravljeni događaj, koga ‘uskoro’ treba zatvoriti i jednom za sva vremena zaboraviti.

Danas će se, po lepom martovskom danu, održati tradicionalna Šetnja za Zorana u organizaciji Liberalno-demokratske partije. Biće mnogo emocija, evociraće se uspomene na njegov život i zasluge, na značaj njegove politike i trasiranje našeg ireverzibilnog evropskog puta. To je sve lepo i potrebno. Nesumnjivo je da su to ljudi koji se identifikuju sa tom politikom i koji iskreno žale za Zoranom Đinđićem. Sumanuto je i naivno, međutim, očekivati bilo šta više od njih. Na primer, da vođe te kolone umesto u Aleju velikana građane povedu ispred zgrade Tužilaštva i ostanu tamo dok neko ne objasni zašto se zataškava politička pozadina ubistva Zorana Đinđića. Mislim da bi takav gest jedino imao smisla. Ne vidim nikakav smisao u šetnji po Beogradu, paljenju sveća i polaganju cveća na grob tog čoveka, a posle toga vraćanju svojim ‘dnevnim obavezama’ i saučestvovanju u ovom izrugivanju njemu, njegovoj porodici i građanima Srbije. Taj se gest, naravno, neće dogoditi. Jer, kako bi se to moglo očekivati od stranke koja je gromoglasno podržala reformu pravosuđa i koja je i s druge strane bila zaglušujuće tiha kada je o reč podršci za otkrivanje političke pozadine atentata na Đinđića. Ovde konkretno mislim na prećutkivanje krivičnih prijava protiv Koštunice i ostalih koje su prethodnih godina podnosile Mila i Gordana Đinđić.

Iako deluje budalasto, upravo zato jer su obesmislili postavljanje logičnih pitanja, čiji bi ih logični odgovori kompromitovali, moram da pitam: Kako razumeti ovo sramotno ponašanje dve stranke koje se utrkuju koja će se građanima predstaviti kao direktni naslednik Đinđićeve politike? Šta su Demokratska stranka i Liberalno-demokratska partija tokom samo poslednje četiri godine dok su – jedna na vlasti, druga u konstruktivnoj opoziciji – uradile da u javnosti drže toj temi glavu iznad vode? Kada su se i na koji način zalagali u institucijama čijih su deo da se ta stvar razreši? Zašto zahteva za otkrivanjem političke pozadine nema u njihovim predizbornim programima? Iz kog razloga nisu iskoristili svoju poziciju u javnom prostoru i podržali krivične prijave koje su podnosile majka i sestra Zorana Đinđića i tako insistirali da se zavera rasvetli? Zašto to nije deo njihove agende i politike? Taj jednostavan cilj – otkriti ko je stajao iza zavere koja je dovela do atentata? Zašto im to nije važno? Zašto su postali saučesnici u ovom cirkusu? Zašto dozvoljavaju da nalogodavci Đinđićevog ubistva prođu nekažnjeno?

Ovaj postupak Tužilaštva je još jedan šamar u lice i podsmevanje svima onima kojima je važno da se motivi i posledice, kao i saučesnici i nalogodavci ubistva Zorana Đinđića isteraju na svetlost dana. To se, kako stvari stoje, za vreme vlade i opozicije ‘Đinđićevih naslednika’ neće dogoditi. Institucije ove države i dalje štite zločince, dok se izruguju žrtvama. Vlada Zorana Đinđića iz ove perspektive još jasnije deluje kao incident, iskakanje iz pravila, slučajnost. Njegovo ubistvo, u tom se smislu, ispravno predstavlja kao dnevni, nimalo važan i, ruku na srce, ‘sasvim logičan događaj’. A njegova ličnost, delo, nasleđe i tragični kraj kao pogodan teren za parazitiranje u cilju skupljanja političkih poena i ništa više. Zato će ovaj 12. mart biti najogorčeniji od svih do sada. Proleće je opet u Srbiji. Đinđića nema već devet godina. Koštunica se i dalje kezi kao na onoj Coraxovoj karikaturi. Toj slici treba dodati još mnoga lica.

 
Peščanik.net, 10.03.2012.