Vest da Tužilaštvo za ratne zločine analizira moguće uzročne veze između propagandnog ratnohuškačkog novinarstva i počinjenih ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, objavljena 8. juna 2009. godine, stekla je status vesti meseca, s obzirom na dosadašnje brojne reakcije. Iako različite, te reakcije se mogu svesti na nekoliko tipova:

– novinari u pogledu odgovornosti za ratno huškanje treba da podležu sudu sopstvene profesije, tj. ne pravosudnom državnom aparatu (Lj. Smajlović, Utisak nedelje, B92, 14. jun 2009. i Vreme, 18. jun 2009);

– radi se o teško dokazivoj odgovornosti, jer je potrebno utvrditi da je konkretan novinarski komentar imao karakter podstrekavanja na određeni zločin (Lj. Smajlović, M. Vasić, Peščanik, 12. jun 2009, kao i brojni pravnici koji su se ovim povodom oglasili);

– prošlo je mnogo vremena, a Tužilaštvo nema dovoljno dokaza, što se ocenjuje kao neodgovoran potez (Lj. Smajlović), odnosno, suprotno, kao dobar potez, koji novinarima-huškačima neće dozvoliti da mirno spavaju (P. Luković, Peščanik, 19. jun 2009);

– to je sve odmazda prema patriotskim novinarima i gušenje slobode medija (brojni pojedinci i mediji, čije bi nabrajanje oduzelo previše prostora).

Kako pravno stoje stvari, imajući u vidu izvore prava i dosadašnju sudsku praksu o krivičnoj odgovornosti novinara povodom počinjenih ratnih zločina? U ulozi mogućeg okrivljenog, novinar se može naći u tri situacije: (1) kao podstrekač ratnog zločina, a podstrekač, u načelu, krivično odgovara kao i sam izvršilac; (2) kao izvršilac dela koje nije ratni zločin, ali je poznato kao širenje nacionalne, rasne, verske (itd.) mržnje i netrpeljivosti i (3) kao svedok, u svojstvu ratnog izveštača, koji ne sme odbiti da svedoči, jer će se inače izložiti sankcijama, a pred međunarodnim sudovima može biti izložen i krivičnom gonjenju. Sâmo svojstvo novinara nikog ne oslobađa krivične odgovornosti, niti na tu odgovornost utiče tako što bi je olakšalo.

1. Podstrekavanje na ratni zločin

Pravni osnov. Pravni osnov za moguće optuženje novinara zbog podstrekavanja na ratne zločine nije sporan ni u međunarodnom ni u domaćem krivičnom pravu. Našnovinar bi mogao odgovarati pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (dalje: MKTJ), jer Statut Tribunala u čl. 4 st. 3 tač. c) inkriminiše “direktno i javno podstrekavanje na zločin genocida”, a u čl. 7 st. 1 predviđa: „Lice koje je planiralo, podstrekavalo, naredilo, učinilo ili na drugi način pomoglo i podržalo planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnog dela navedenog u članovima 2 do 5 ovog Statuta individualno je odgovorno za to krivično delo.“ A, u navedenim članovima opisana su krivična dela teške povrede Ženevskih konvencija (čl. 2), kršenje zakona o običaja rata (čl. 3), genocid (čl. 4) i zločini protiv čovečnosti (čl. 5). (Slično važi i za stalni Međunarodni krivični sud osnovan Rimskim ugovorom.) Takođe, našnovinar bi mogao odgovarati i pred domaćim sudom. U vreme izvršenja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, na snazi je bio Osnovni krivični zakon SFRJ (“Sl. list SFRJ”, br. 44/76, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, i 54/90 i “Sl. list SRJ”, br. 35/92, 16/93, 31/93, 37/93, 41/93, 50/93, 24/94, 61/2001 i “Sl. glasnik RS”, br. 39/2003), koji je u Glavi šesnaestoj inkriminisao niz krivičnih dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava – genocid (čl. 141), teške povrede Ženevske konvencije i zločine protiv čovečnosti (čl. 142, 143, 144, 153), kršenje zakona i običaja rata (čl. 146 – 150a), ali i zločin izazivanja rata (čl. 152) koji nije predviđen Statutom MKTJ. Inkriminacije Osnovnog krivičnog zakona su bile preciznije nego one u Statutu MKTJ, a zaprećene kazne prvobitno strože (jer je bila predviđena i smrtna kazna), a potom, kao i danas, najviša kazna je četrdeset godina zatvora. Postoji, međutim, jedna značajna razlika: prema Statutu MKTJ samo podstrekavanje na navedene grupe krivičnog dela je inkriminisano kao krivično delo. U čl. 141 – 155v Osnovnog krivičnog zakona, podstrekavanje nije bilo inkriminisano kao krivično delo. Podstrekač, prema Osnovnom krivičnom zakonu, može odgovarati samo ako je delo na koje je podstrekavao izvršeno.Pred MKTJ, teorijski gledano, iako toga u praksi nije bilo, mogao bi odgovarati i da samo delo na koje je podstrekavao nije bilo izvršeno, jer je već i podstrekavanje per se inkriminisano kao krivično delo. (Vidi, ipak, dole argumetaciju sudske presude MKT za Ruandu, u slučaju Akayesu.) Izuzetak od ovoga predstavljalo je krivično delo iz čl. 154 Osnovnog krivičnog zakona (rasna i druga diskriminacija), o kojem će kasnije biti reči (sama verbalna diksriminacija je već krivično delo). Podstrekavanje je i tada i danas povlačilo krivičnu odgovornost, ako se utvrdi da je delo izvršeno: ko drugoga s umišljajem podstrekne da izvrši krivično delo, kazniće se kaznom propisanom za to delo; štaviše, ako je sam pokušaj krivičnog dela kažnjiv, a delo bude samo pokušano, podstrekač se kažnjava kao izvršilac (čl. 34 danas važećeg Krivičnog zakonika Republike Srbije – „Sl. glasnik RS“ 85/2005 – dalje: KZ).

Apstraktno ili konkretno podstrekavanje. Krivični slučaj tri novinara iz Ruande – Ferdinand Nahimana,Jean-Bosco Barayagwiza i Hassan Ngeze – navodi se kao argument u prilog tezi da međunarodno krivično pravo kažnjava samo konkretno podstrekavanje na određeni zločin, po sledećoj shemi: (a) najpre treba utvrditi izvršenje zločina, (b) potom propagandističko tj. podstrekačko ponašanje novinara, potom (c) ono najkomplikovanije – uzročnu vezi između huškanja i samog izvršenja dela, a pitanje je da li to istovremeno znači utvrditi da bez podstrekavanja novinara, delo ne bi bilo izvršeno (da li je neophodna konkretnauzročnost, ili je dovoljna apstraktna uzročnost,tj. mogućnost da se delo izvrši, kao posledica atmosfere stvorene podstrekavanjem). (d) Potreban je i umišljaj (ne, kako se neretko tvrdi – namera, jer umišljaj i namera nisu isto, budući da umišljaj može biti blaži od namere i tad se zove eventualni umišljaj, a može se odrediti kao dopuštanje mogućnosti da se izvrši delo na koje se podstrekava). Tako prosuđuje Lj. Smajlović u nedeljniku Vreme od 18. juna 2009, pogrešno zahtevajući nameru,umesto umišljaja: „Nema rata bez ratne propagande, ali novinarsko podstrekavanje na ratni zločin je teško dokazivo na sudu zbog toga što je prvo potrebno dokazati da je do konkretnog ratnog zločina došlo pod uticajem konkretnog članka ili TV emisije konkretnog novinara. To jest, da zločina ne bi ni bilo bez inicijalne kapisle u lažljivom članku ili televizijskoj emisiji. Tek onda ide teži deo posla: dokazivanje namere novinara da izazove upravo zločin kakav se na terenu desio posle njegovog članka ili emisije. Zato je poslednje takvo suđenje trajalo tri godine na Međunarodnom krivičnom sudu za Ruandu, zemlju u kojoj su urednici i novinari radija Mil kolin (Mille Collines) izdavali precizna uputstva ubicama o kretanju žrtava pripadnika Tutsi naroda nad kojim je izvršen genocid.“

Šta se u Ruandi dogodilo i kako je Tribunal krivičnopravno ocenio te događaje? Pre genocida, Ferdinand Nahimana je bio professor istorije na Univerzitetu Ruande. Kreirao je concept tzv. nove istorije, baveći se teorijama o zanemarivanju doprinosa Hutua ruandskoj kulturi. Istovremeno je sarađivao na vladinom Radio-Ruanda. Zabranjeno mu je da dalje vodi radijske emisije, pošto je emitovao neistinit izveštaj o tome da su Tutsi izvršili seriju ubistava u jednom selu i podsticao slušaoce da odu da se obračunaju sa njima. Neposredno posle ove emisije parapolicijske jedinice (Interahamwe militia) i predsednička garda ubile su oko 200 pripadnika Tutsija i umerenih Hutua u tom selu, a u narednim mesecima nestalo je oko 15.000 ljudi. Ovaj pokolj je poznat kao generalna proba genocida. Pošto je bio uklonjen sa državnog radija, Nahimana je osnovao privatnu radio stanicu (RTLM), u čemu mu se pridružio Barayagwiza, visoki državni funkcioner i osnivač ekstremističke političke stranke Hutua – Koalicije za odbranu republike. Ova radio stanica, kao prva privatna u Ruandi, počela je sa emitovanjem programa 1993. godine i postala je poznata kao Radio mržnja. Ona je prva objavila da je pogođen avion predsednika republike i proglasila Tutsije odgovornim za ovaj čin. Treći optuženi novinar,Ngeze, počeo je 1990. godine da objavljuje novine pod imenom Kangura, što se prevodi kao Probudi (se) iliUstani.Kangura je redovno objavljivala stripove u kojima se ismevaju Tutsi, kao i nepotpisane tekstove u kojima su Tutsi optuživani da nameravaju da silom preuzmu vlast. Ngeze je bio dva puta lišavan slobode zbog povrede ruandskih zakona o javnom informisanju, koji zabranjuju diskriminaciju. Godine 1994. objavio je članak tvrdeći da jedna organizacija Tutsija planira veliku oružanu ofanzivu, što je bila, pokazalo se, neistinita informacija. Važno je podvući da je poslednji broj Kangure izašao u februaru 1994. godine, tj. dva meseca pre nego što je otpočelo nasilje, ali je taj poslednji broj novina nastavio da cirkuliše među Hutu stanovništvom.

U brojnim sudskim postupcima vođenim pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za Ruandu, preko iskaza svedoka-stručnjaka i svedoka očevidaca, utvrđeno je da je izvršen zločin genocida nad etničkom zajednicom Tutsi od strane pripadnika većinskog naroda Hutu, od kojih su brojni bili visoki funkcioneri vlasti. Tačan broj ubijenih nije utvrđen. Namera da se izvrši genocid (što je bitno obeležje ovog zločina) je utvrđena iz sledećih najznačajnijih dokaza:

– u procesu protiv Žan-Pola (Jean-Paul) Akayesu-a (jednom od prvih okončanih) svedok stručnjak i dva svedoka koja su odvojeno svedočila čula su razgovor jednog visokog državnog funkcionera sa okrivljenim u kome je rečeno da Tutsi moraju biti istrebljeni tako da deca Hutu zajednice nikad ne saznaju ni kako Tutsi izgleda;

– jedan od lekara koji je bio u misiji u Ruandi je svedočio da su brojnim Tutsi ranjenicima bile presečene ahilove tetive, tako da ne bi mogli da pobegnu, što po shvatanju Tribunala demonstrira odlučnost zločinaca da ne poštede ni jednog pripadnika Tutsi zajednice;

– neutvrđeni broj mrtvih i ranjenih Tutsija je sistematski bacan u reku Nyabarongo, pritoku Nila, sa ritualnom porukom da se šalju u „zemlju svog porekla“, Abisiniju, što je značilo da se Tutsi doživljavaju kao straniilidrugi;

– brojni svedoci, a i sam okrivljeni, pred sudom su dali iskaz da je postojala namera da se Tutsi istrebe i da nisu bila pošteđena ni novorođenčad, i to u velikom broju.

Na suđenju u Međunarodnom krivičnom tribunalu za Ruandu (dalje:MKTR), optužba je tvrdila da su izveštaji tri optužena novinara doprineli podstrekavanju na genocid. Sva trojica su i osuđena za genocid izvršen javnim i direktnim podstrekavanjem da se izvrši genocid, za udruživanje (zaveru) radi izvršenja genocida i za zločine protiv čovečnosti. Dvojica su osuđeni na doživotne zatvorske kazne, a jedan na vremenski ograničenu kaznu. Ne može se, prema tome tvrditi da su ovi novinari osuđeni zato što su izdavali precizna uputstva (Smajlović). Ta precizna uputstva su se, naime, odnosila na dela poznata kao generalna proba genocida. A, osuđeni su i za druga. To posebno važi za Ngezea, urednika novina koje su prestale da izlaze dva meseca pre izbijanja nasilja. Relativno dugo vreme od podstrekavanja, do izvršenja zločina, znači da je Tribunal prihvatio kontekstualni pristup novinarskom podstrekavanju.

Ovakav pristup prihvata tezu da je širenje mržnje prema drugome u određenim okolnostima podobno da dovede do ratnih zločina i da prosečan čovek (u ovom slučaju, novinar) može očekivati da neistinito izveštavanje, kao i podsticanje mržnje putem medija, u datim društvenim i političkim okolnostima, može dovesti do izvršenja krivičnih dela čije su žrtve drugi. Dakle, poruke koje se emituju preko medija moraju se posmatrati u određenom vremenu i prostoru, u određenim političkim i društvenim prilikama, da bi se ocenilo da li predstavljaju podstrekavanje na izvršenje zločina. Posmatrati emitovanu poruku samu po sebi, van određenog prostora, vremena i okolnosti, dakle van konteksta, nije podobno za pravnu ocenu odgovornosti eventualnog podstrekača. Na primer: ako bi danas neka radio stanica u Monaku pozivala na istrebljenje Nemaca, takva poruka nema i ne može imati mobilizatorski i podstrekački karakter kao poruka upućena Hutu zajednici 1994. godine da istrebi Tutsije, ili kao poruka V. Šešelja u Hrtkovcima, početkom devedesetih, da se Hrvatima iz Vojvodine obezbede kamioni radi odlaska iz Srbije.

U paragrafu 949. konačne presude MKTR, koja je dostupna na web-stranici www.ictr.org, Tribunal je ocenio da se radio stanica poznata kao Radio mržnja „bavila etničkom stereotipizacijom na način koji promoviše prezir i mržnju prema Tutsima i poziva slušaoce da dignu oružje na neprijatelja. Ova radio stanica je, takođe objavljivala imena pojedinih Tutsija i njihovih porodica, kao i pripadnika Hutu opozicije koji su podržavali etničku grupu Tutsi. U nekim slučajevima, ovi pojedinci su posle toga bili ubijeni.“ Obrazlažući prirodu medija u pitanju (radio stanica i novineKangura),Tribunal u paragrafu 952. presude, obrazlaže: „Priroda ovih medija je takva da je podsticanje na ubijanje i druge radnje zločina genocida, predstavljalo neposredno bliski uzrok, uz samu dodatnu komunikaciju (između okrivljenih). „Po mišljenju Tribunala, to (dodatna komunikacija optuženih) ne umanjuje pripisivost uzročnog odnosa medijima“. U paragrafu 971. presude kaže se: “Emiteri su kolektivno prenosili poruke etničke mržnje i pozivali na nasilje prema Tutsima. Ovu poruku je čuo ceo svet.“ U paragrafima 1004 – 1006 konačne presude, Tribunal se izričito poziva na kontekst u kojem je podstrekavanje vršeno. U paragrafu 1005, prihvatajući sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava, Tribunal navodi: “primećeno je da tekst može `prikrivati ciljeve i namere, različite od onih koje proklamuje`. U tom slučaju (pred Evropskim sudom za ljudska prava) vršena je distribucija lifleta čiji je predmet podvlačenje posebnog uticaja određenih vladinih regulatornih mera na Kurde. Sud (Evropski sud za ljudska prava) nije raspolagao nikakvim dokazima koji bi mogli da dovedu u pitanje ozbiljnost autora. Ipak, taj Sud je prihvatio teorijsku mogućnost da takvo izražavanje može biti smišljeno da raspiri terorističku aktivnost… povodom težnji Kurda ka nezavisnosti. Radi se o o pitanju dokazivanja i sudske ocene postojeće namere takvog izražavanja, uzimajući u obzir kontekst.“

Kontekstualni pristup krivičnoj odgovornosti novinara, inaugurisan je još u nirnberškom procesu kada je osuđen Julius Štrajher (Streicher), urednik privatnih nacističkih novina Der Stürmer (Jurišnik). Štrajher, nekada učitelj i pre dolaska nacista na vlast osuđenik, koji je izdržao kaznu zbog seksualno motivisanog krivičnog dela, važio je za jednog od najagresivnijih antisemita u nacističkoj Nemačkoj. Pored toga što je bio urednik Stürmera, imao je položaj gaulajtera u Nacional-socijalističkoj partiji. U tzv. glavnom nirnberškom procesu optužena su 22 lica. Štrajher je bio optužen za zaveru radi izvršenja genocida i za zločin protiv čovečnosti. U odnosu na prvu optužbu je bio oslobođen, zato što kao urednik privatnih novina, po stanovištu Nirnberškog suda, nije mogao biti učesnik državne zavere, ali je osuđen za zločin protiv čovečnosti i izrečena mu je smrtna kazna. U konačnoj presudi, o krivičnoj odgovornosti Štrajhera piše: „U svojim govorima i člancima, nedelju za nedeljom, mesec za mesecom, on je zaražavao nemački duh virusom antisemitizma i podsticao nemački narod na aktivno proganjanje i istrebljivanje.“ Osnovno pravno kontroverzno pitanje, vezano za ispitivanje njegove krivične odgovornosti, bilo je sledeće: u Nirnberškim principima (Povelja Međunarodnog vojnog tribunala), nije bila predviđena krivična odgovornost zapodstrekavanje,već za proganjanje.Nije bilo dokaza da je Štrajher fizički sudelovao u proganjanju Jevreja. Ali je bilo mnogo dokaza, da jeverbalnopodsticao na proganjanje. Jedan od tužilaca, koji je pred Sud izneo optužnicu protiv Štrajhera, Grifit-Džons (Grifith-Jones), ovako je objasnio svoj kontekstualni pristup krivičnoj odgovornosti ovog novinara:“Može biti da je Štrajher manje direktno umešan u fizičko izvršenje zločina prema Jevrejima nego neki od drugih zaverenika. Ali, ocena je Tužilaštva da njegov zločin nije zbog toga manji od ostalih… Štrajherov zločin se sastoji u tome što je omogućio (istrebljivanje i proganjanje)… Bez Štrajhera i njegove propagande, kalterbruneri, himleri i generali ne bi imali nikog da izvršava njihova naređenja…“ U mnogim pravnim knjigama ovo obrazloženje se toliko često citira da je postalo obrazac novinarske propagandističke odgovornosti. Štrajherov zločin je u tome što je učinio da drugi zločini budu mogući. Štrajherova osuda izazvala je dosta polemika među pravnicima i novinarima. U poznatom delu Telforda Tejlora (Taylor),The Anatomy of the Nuremberg Trials: A Personal Memoir. (Little, Brown and Co., Boston, New York, Toronto, London, 1993), postavlja se pitanje da li je Štrajher osuđen na osnovu prava ili na osnovu morala, kao i da li je osuđen zbog onoga što je oličavao ili onoga što je učinio. Iako priznaje da je osuda Štrajhera za zločin protiv čovečnosti, pravno odbranjiva, Tejlor ipak postavlja pitanje da li se može smatrati međunarodnopravno kažnjivim zločinom to što je Štrajher objavljivao propagandističke tekstove u privatnim novinama, štampajući svoje privatno mišljenje. Međunarodno krivično pravo se u odnosu na vreme nirnberškog procesa mnogo promenilo. Danas nema sumnje da se kontroverze povodom podstrekavanja, odnosno proganjanja ne bi postavljale – Štrajher bi, na osnovu tada izvedenih dokaza i danas bio proglašen krivim. Slično važi i za okolnost izdavanja privatnih novina, pod uslovom da se dokaže povezanost sa državnom politikom. Budući da je, pored toga što je bio novinar, Štrajher bio i gaulajter, ova veza je mogla postojati, premda u samom nirnberškom procesu nije bila mnogo ispitivana, niti je igrala značajnu ulogu. Ono što je možda bitno uticalo na promenu međunarodnog krivičnog prava bio je upravoGrifit-Džonsovkontekstualni pristup.

U presudi MKT za Ruandu ova presuda je takođe analizirana i uzeta u podlogu odluke o krivičnim delima i krivičnoj odgovornosti okrivljenih. U paragrafu 981. konačne presude, doslovce se ocenjuje: „Presuda (Štrajheru) ne određuje eksplicitno uzročnu vezu između Štrajherovih publikacija i ma kog konkretnog dela ubistva. Ona pre kvalifikuje njegovu delatnost kao otrov `ubrizgan u duh hiljada Nemaca koji ih je naveo da slede nacionalsocijalističku politiku proganjanja i istrebljivanja Jevreja`. Iako je Nirnberški tribunal ocenio da se Štrajher nije nalazio u uskom krugu Hitlerovih savetnika, niti je bio povezan sa kreiranjem politike, on je osuđen za zločine protiv čovečnosti zato što je podstrekavao na ubistva i istrebljenje Jevreja, što je kvalifikovano kao zločin `proganjanja`, onako kako je definisan u Povelji Međunarodnog vojnog tribunala.“ U paragrafu 982. MKTR analizira slučaj još jednog novinara, Hansa Fričea (Fritzsche), optuženog na „sporednom“ nirnberškom procesu za zločin protiv čovečnosti. Friče je oslobođen, jer se uspešno odbranio time da nikad nije zagovarao rasnu superiornost, niti koristio terminologiju koju je preporučio Gebels (Goebbels).

Dakle, kad se zagrebe ispod površine, može se zaključiti da, počev od nirnberškog procesa do najnovijeg slučaja međunarodne krivične odgovornosti novinara iz Ruande za ratne zločine, stav sudova i tribunala o uzročnoj vezi između propagande (podstrekavanja) i izvršenja određenog zločina, nije uvek zahtevao konkretnu uzročnost, već se zadovoljavao i apstraktnom uzročnošću, tj. kreiranjem političke atmosfere koja omogućava/olakšava da se zločini izvrše, a takvo kreiranje se kvalifikuje kao podstrekavanje.

Sloboda izražavanja i podstrekavanje na zločine. Počev od Štrajhera, preko nekoliko slučajeva pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP), do procesa Nahimani, Bayaragwizi i Ngezeu, okrivljeni su se redovno branili time da su u medijima iznosili svoje političke stavove zasnovane na slobodi izražavanja, te da inkriminacije njihovih reči predstavljaju ograničenje ili negiranje te slobode. U nekoliko paragrafa konačne presude MKT za Ruandu, detaljno se analizira jurisprudencija o odnosu podstrekavanja na zločin i slobode izražavanja. U paragrafu 1006. Tribunal konstatuje: „Ostali činioci vezani za kontekst koji proističe iz sudske prakse, posebno one Evropskog suda (za ljudska prava) uključuju značaj zaštite slobode političkog izražavanja, a posebno izražavanja opozicionih gledišta i kritike vlasti. Sa druge strane, kad se radi o pitanjima nacionalne bezbednosti i kada izražavanje podstiče na nasilje, postoji `šira margina` za diskrecionu odluku vlasti da ograniči slobodu izražavanja. Kontekst se, takođe, uzima u obzir pri oceni potencijalnog uticaja (iskaza) na nacionalnu bezbednost i javni red. Zbog toga Sud (ESLJP) razlikuje objavljivanje knjige od masovnih medija, sugerišući da literarno delo ima slabiji uticaj. “MKTR podvlači da su međunarodni standardi ograničavanja govora mržnje, kao i ograničavanja zaštite slobode izražavanja značajno evoluirali u kontekstu nacionalnih inicijativa da se kontrolišu opasnosti i ugrožavanja koja su moguća usled različitih oblika javno izraženih predrasuda. U paragrafu 1008. konačne presude MKTR, rečeno je: „Zaštita slobode izražavanja političkog stava je, istorijski gledalo, bila uravnotežavana sa sudskom praksom o nacionalnoj bezbednosti. Opasnost cenzure je često bila povezivana naročito sa ograničavanjem političkih ili drugih prava manjina, ili sa opozicionim stavom prema vlasti. O ovome je razvijena posebna zaštita u međunarodnoj, a posebno u američkoj pravnoj tradiciji slobode govora, zaštita koja priznaje dinamičnu moć u okolnostima koje mogu učiniti manjinske grupe i političku opoziciju ranjivim u odnosu na vlast, koju vrši većina ili vlada. Ovakve okolnosti, međutim, ne postoje u datom slučaju (novinara iz Ruande), jer je ovde reč o govoru tzv. `većinske populacije` koja podržava vladu.“ U paragrafu 1009. MKTR izričito zauzima stav da se u konkretnom slučaju radi „ne o ograničenju slobode izražavanja, već o samom izražavanju“. Štaviše, izražavanje koje je stavljeno okrivljenim novinarima na teret „kao podstrekavanje na nasilje, događalo se u suštini i u vremenu koje je, prema onima od kojih je poticalo, bilo označeno ne kao pretnja nacionalnoj bezbednosti, već kao odbrana nacionalne bezbednosti i bilo je u skladu sa državnom vlašću, a ne suprostavljeno njoj.“ Na ovaj način, govor mržnje je poslužio kao opravdanje za „prilagođavanje“ primene međunarodnih standarda tako da su oni prikazani kao da „štite pravo vlade da se brani od pozivanja na nasilje, a ne kao pozivanje na nasilje u ime vlade protiv drugih, posebno kad su drugi članovi manjinske grupe“.

Važno je podvući i to da se MKTR pozvao (u paragrafu 1013.) na slučaj Akayesu u kome se takođe radilo o direktnom i javnom pozivanju na izvršenje genocida, iako je ovo podstrekavanje bilo bez posledica. Tribunal se poziva na presudu koja naglašava da se radi o posebno opasnom aktu jer „on nosi visoki rizik po društvo, čak i ako ne dovede do posledice“ i smatra da „genocid nesumnjivo spada u kategoriju zločina koji su toliko teški da direktno i javno podstrekavanje da se ovaj zločin izvrši mora biti kažnjivo, kao takvo.“ (Žan-Pol Akayesu, Jean-Paul Akayesu, osuđen je od strane MKT za Ruandu, kao gradonačelnik mesta Taba, za nesprečavanje genocida i za zločin protiv čovečnosti, u koji je bilo uključeno i silovanje. Njegova dužnost kao gradonačelnika je bila da održi javni red i mir, u čemu je uspevao u periodu april – jun 1994. godine, suprotstavljajući se aktima nasilja, ali posle toga je veliki broj zločina nad Tutsi stanovništvom učinjen u neposrednoj blizini njegove kancelarija, a neki akti silovanja i pred njegovim očima. U toku ovog suđenja, tužilaštvo je promenilo optužnicu, obuhvativši i silovanja, kao jedan od oblika zločina protiv čovečnosti. U njegovom slučaju primenjena je i tumačena, prvi put pred jednim međunarodnim sudom, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.)

Najzad, u paragrafu 1025, MKTR zaključuje da su okrivljeni preko medija koje su kontrolisali – RTLM i Kangaru – označavali Tutsije kao neprijatelje, „Čitaoci i slušaoci nisu bili podstrekavani protiv pojedinaca koji bi bili jasno identifikovani kao naoružani i opasni. Umesto toga Tutsi civili i zapravo narod Tutsi kao celina bili su označeni i ciljani kao opasni.“

2. Širenje rasne, etničke, verske mržnje

Iako to nije sasvim jasno iz saopštenja Tužilaštva za ratne zločine, po svemu sudeći, ne ispituju se okolnosti koje bi se odnosile samo na podstrekavanje ratnih zločina od strane novinara, već i na druga povezana krivična dela. U vreme otpočinjanja rata na području bivše Jugoslavije, kao što je rečeno, bio je na snazi Osnovni krivični zakon, čiji je član 154. glasio:

Rasna i druga diskriminacija

Član 154

(1) Ko na osnovu razlike u rasi, boji kože, nacionalnosti ili etničkom poreklu krši osnovna ljudska prava i slobode priznate od strane međunarodne zajednice, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stava 1 ovog člana kazniće se ko vrši proganjanje organizacije ili pojedinaca zbog njihovog zalaganja za ravnopravnost ljudi.

(3) Ko širi ideje o superiornosti jedne rase nad drugom, ili propagira rasnu mržnju, ili postiče na rasnu diskriminaciju, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine.

Ni tada, a nažalost i danas, novinarska profesija nije imuna na vršenje opisanih radnji. Danas je na snazi odredba čl. 317 Krivičnog zakonika Srbije:

Izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti

Član 317.

(1) Ko izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili versku mržnju, ili netrpeljivost među narodima ili etničkim zajednicama koje žive u Srbiji, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.

(2) Ako je delo iz stava 1. ovog člana učinjeno prinudom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi nacionalnih, etničkih ili verskih simbola, oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika, spomen-obeležja ili grobova, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

(3) Ko delo iz st. 1. i 2. ovog člana vrši zloupotrebom položaja ili ovlašćenja ili ako je usled tih dela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posledica za zajednički život naroda, nacionalnih manjina ili etničkih grupa koje žive u Srbiji, kazniće se za delo iz stava 1. zatvorom od jedne do osam godina, a za delo iz stava 2. zatvorom od dve do deset godina.

Možda ovog puta Tužilašto misli ozbiljno, uz važnu napomenu – za razliku od podstrekavanja na ratne zločine, ova krivična dela podležu zastarevanju i, s obzirom na protek vremena od ratova 1991 – 1999, većina ih je zastarela. Ali i posle 2000. godine ne može se reći da ih nema i da nisu dokaziva.

3. Novinar – ratni reporter kao svedok

Pitanje odgovornosti novinara za svedočenje u svojstvu ratnog izveštača otvoreno je pred MKTJ 2002. godine povodom svedočenja Džonatana Rendala (Jonathan C. Randal) u postupku protiv Radoslava Brđanina. Taj Tribunal je 7. 06. 2002 objavio odluku da Rendal, nekadašnji izvestilac Washington Post-a ne može odbiti da svedoči pred Tribunalom. Rendal je 1993. godine objavio članak u Washington Post-u, pod naslovom Čuvajući plodove etničkog čišćenja,koji predstavlja rezultat njegovog intervjua sa kasnije optuženim R. Brđaninom. U tom intervjuu Brđanin je, prema Rendalu, izjavio da “Muslimane i Hrvate ne treba ubijati, nego ih treba pustiti da odu, uz srećan put”. Prema navodima iz članka, Brđanin se zalagao za pripremu propisa na osnovu kojih iz stanova u državnoj svojini, treba isterati ne-Srbe da bi se omogućio smeštaj za oko 15.000 srpskih izbeglica i za članove porodica srpskih boraca. U svojoj odbrani, Brđanin je tvrdio da prevodilac nije tačno preveo ono što je Rendalu kazao, tako da je sadržina intervjua bila osporena. Kada je bio pozvan pred MKTJ da o navodima iz ovog članka svedoči pred Tribunalom, Rendal je izjavio da nije voljan da svedoči, zato što je uveren da novinari treba da uživaju pravo da se oslobode svedočenja u ovakvim slučajevima. Pozvao se na zaštitu novinara na osnovu pravila međunarodnog prava, kao što je čl. 79 Protokola I uz Ženevske konvencije i čl. 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP). Tvrdio je da bi svedočenje “povredilo nezavisnost novinara, te da bi novinari imali malo mogućnosti da razgovaraju sa visokim državnim službenicima”. Takođe je izjavio da bi, negiranjem prava da uskrate iskaz pred sudom ili tribunalom, novinari mogli biti stavljeni u položaj visokog rizika i opasnosti. Tribunal je, međutim, ocenio da su razlozi koje Rendal iznosi “neuverljivi” i svoju odluku da je dužan da svedoči, obrazložio sledečim rečima: “Ovo sudsko veće ne uviđa kako bi nepristrasnost i nezavisnost novinara mogla biti ugrožena ili dovedena u opasnost pozivanjem da svedoče kad je to neophodno… naročito onda kad su već objavili ono što su posmatrali. Nijedan novinar ne može očekivati niti zahtevati da, pošto je već odlučio da objavi tekst, niko nema pravo da taj tekst osporava ili da postavlja (novinaru) pitanja o njemu. Ovo je neporeciva istina i posledica objavljivanja autorovih izveštaja.” Rendal je podneo žalbu protiv prvostepene odluke i Žalbeno veče Tribunala je odluku ukinulo i vratilo prvostepenom veću na ponovno odlučivanje. Osnovni argumenti sadržani su u paragrafima 46 – 49 drugostepene odluke. U paragrafu 46. Žalbeno veće kazuje da se moraju odmeriti interesi pravosuđa da se relevantni dokazi izvedu pred sudom, na jednoj strani i javnog interesa koji se odnosi na rad ratnog izveštača (rad izveštača ne sme biti podvrgnut ograničenjima koja nisu neophodna, tako da bi međunarodna zajednica mogla da dobije adekvatne informacije od javnog interesa), na drugoj strani. U narednom paragrafu, Žalbeno veće postavlja pitanje pravnog značaja iskaza Rendala kao svedoka, koje prvostepeno veće nije ispitivalo u svetlu potrebe odmeravanja interesa. U paragrafu 48. žalbeno veće zauzima odlučan stav da ratnog reportera treba saslušati kao svedoka samo ako se radi o ključnoj činjenici za koju nema drugih izvora dokaza. Pred prvostepenim većem, Tužilaštvo je ponovo naložilo Rendalu da da iskaz, uručivšu mu poziv (subpoena), ali je prvostepeno veće konačno odbacilo tužiočev poziv na svedočenje, uz jedno izdvojeno mišljenje. Osnovni argument iz obrazloženja ove odluke sastoji se u tome što Randalovo svedočenje ne bi bilo od značaja za utvrđivanje ključne činjenice (namere etničkog čišćenja na strani okrivljenog).

U čl. 103, 104 i 108 važećeg Zakonika o krivičnom postupku nije izričito navedena privilegija novinara da uskrati iskaz u krivičnom postupku pred domaćim sudom.

4. Stav (ozbiljnog) novinara

U opširnom članku Pitera Dajera (Peter Dyer) US Journalists and War-Crime Guilt, objavljenom na www.Consortiumnews.com, 16. oktobra 2008. godine, na šezdesetu godišnjicu izvršenja smrtne kazne nad Juliusom Štrajherom, autor se bavi pitanjem krivice novinara zbog podstrekavanje na izvršenje zločina.Uzimam ovaj tekst kao poseban, iz više razloga. Najpre, autor dobro poznaje istoriju i pravne probleme odgovornosti novinara zbog pozivanja na izvršenje zločina; iako je i sam novinar, njegov polazni stav nije izbegavanje ili umanjivanje odgovornosti: svestan je da pravo na slobodnu reč istovremeno podrazumeva izuzetno visoku odgovornost za njen sadržaj; najzad, on posmatra problem ne na relaciji naši – njihovi (što je inače uobičajeni stav), već kao američki novinar postavlja pitanje odgovornosti američkih novinara za podstrekavanje na zločine u brojnim novijim politički prenapregnutim situacijama, a naročito povodom vojne intervencije u Iraku, ne zanemarujući ni temu odgovornosti američkih novinara za podsticanje bombardovanja Srbije i Crne Gore. Pošto je prezentirao Geringovu (Goering)tripartitnu formulu (oružje, ekonomski rat i propaganda), on je testira na ulozi novinara u Bušovoj (G.W. Bush) administraciji posle napada od 11. septembra 2001, opisujući kako je Endru Kard (Andrew Card), Bušov šef osoblja osnovao tzv. White House Iraq Group (WHIG), isključivo u cilju propagiranja invazije na Irak. Kao najzačanije medijske propagandistkinje Dajer označava Karen Hjudžs (Karen Hughes) i Meri Matalin (Mary Matalin). A, onda detaljno prikazuje modus operandi, toliko puta viđen u ovdašnjim medijima: invazija na drugu suverenu zemlju se posmatra kao medijski proizvod, koji treba marketinški obraditi i dobro prodati konzumentima, tj. građanima: „Uloga koji su igrali američkimainstream mediji za vreme pokretanja invazije na Irak, odlikovala se neupitnim potčinjavanjem Bušovoj administraciji i napuštanjem osnovnih pravila odgovornosti novinara prema javnosti. Ova odgovornost je regulisana… u Etičkom kodeksu profesionalnih novinara, koji od novinara zahteva da proveri verodostojnost informacije u svim dostupnim izvorima i da pokaže dužnu pažnju, kako bi izbegao da učini nepopravljivu grešku.“ Neki od najuticajnih američkih novinara, kao Džudit Miler (Judith Miller) iz New York Times-a nisu poštovali ova pravila. Dajer ovu novinarku smatra jednom od najodgovornijih za širenje straha od nepostojećeg iračkog oružja za masovno uništenje. Pored neproveravanja informacija, autor navodi imena novinara koji su „ohrabrivali Amerikance da počine ili odobre ratne zločine pre početka i za vreme operacija u Iraku“. Za najprominentijeg među njima smatra novinara Fox News-a Bila O`Rajlija (Bill O’Reilly), koji je podstrekavao na vršenje takvih zločina kao što su gađanje civilnih ciljeva, razaranje dovoda vode, čak i izgladnjivanje, čime je zapravo pozivao na kršenje Ženevskih konvecija. Čak su se i neki novinari – dobitnici Pulicerove nagrade, uključili u propagandu i podstrekavanje na zločine (A. M. Rosenthal, raniji izvršni urednik New York Times-a, kao i T. Friedman, trostruki dobitnik Pulicera). Kako je prošao Dajer u svojoj borbi za profesionalno i nekriminalizovano novinarstvo? 2004. godine odselio se na Novi Zeland.

Hoće li se naši (ozbiljni) novinari seliti ili pokušati da i oni i Tužilaštvo za ratne zločine ovu najavu shvate ozbiljno i da nastoje da srpsku javnost objektivno upoznaju sa propagandom njihovih (manje ozbiljnih) kolega?

Peščanik.net, 22.06.2009.

SLOBODA MEDIJA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)