Sutra, u srijedu, četvrtog januara 2012, navršiće se tačno trideset godina otkad je sahranjen Miroslav Krleža. Trideseta godišnjica smrti njegove pala je pak u prošlu, 2011. godinu. Evo kako o Krležinoj smrti i sahrani piše Predrag Matvejević: “Krleža je umro dvadeset i devetog prosinca. Pokopan je tek četvrtog siječnja. Smrt i pogreb razdvojile su dvije godine u kalendaru. Dan žalosti (30. XII) proglašen je samo u Hrvatskoj. (Zašto samo u Hrvatskoj? Za neke manje značajne ljude bilo je to u cijeloj zemlji.) Poslije dana žalosti dolazi nekoliko dana novogodišnjeg veselja na naš način, s mnogo buke, jela i pića, galame i žderanja, govorio bi Krleža. (…). Preko praznika pokojnik je bio, najvjerojatnije, zamrznut. Četvrtog januara ujutro katafalk je izložen u Jugoslovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Prolazi dugi i tihi red mimo njega. Izmjenjuju se počasne straže. I napokon, poslijepodne istoga dana, pokop na Mirogoju. Govori nad otvorenim grobom. U novinama različiti nekrolozi.”
I trideset godina kasnije u novinama se objavljuju različiti tekstovi nekrološkog sadržaja o Krleži, uglavnom prigodničarski sterilni. Hvalevrijedan izuzetak u tom smislu jest tekst Đorđa Matića “Jedan život i hiljadu i jedna smrt” objavljen prije nekoliko dana u (zagrebačkim) Novostima. U sjajnom tekstu, Matić, recimo, uspijeva upravo na primjeru Krleže briljantno pokazati kako su i koliko šuplji i lažni savremeni intelektualni pomodarci što se predstavljaju kao “ljevičari” i “anarhisti” u Hrvatskoj (a i šire, mogli bismo dodati): “Da je veza između jezika i ideologije na korak samo, u tome je Krleža još od sukoba na ljevici (za)uvijek ogledalo. Namjerno reducirano, kako to izgleda – pričati o svijetu bez granica, o globalnom kapitalu i Internacionali, ali pisati istim stilom kao i akademija, babićevski i nacionaltjednički. Šire, iz jezičkog u ideološko: govoriti onda o internacionalnom radničkom solidaritetu, a opkoračiti južnoslavenski kompleks, kao da je odavno stavljen ad acta – kakva hipokrizija! Narodski rečeno: džabe vam anarhizam! To je opća stvar.” Matić zapravo, kako i sam kaže, svoje propitivanje na temu gdje je Krleža danas, namjerno ograničava na Hrvatsku, dodavši eksplicitno da su “druge kulture spojene sudbinski na našu, a u kompleksu Krleže, poseban problem”.
Jedno poglavlje ili jedna fusnota u toj priči o Krleži i njegovoj današnjoj percepciji tiče se, naravno, i Bosne i Hercegovine, a naročito Sarajeva. Na nekoj deklarativnoj ravni, teško da je Krleža igdje toliko obljubljen. Počelo je to još za Krležinog života, jer je u jednom trenutku Sarajevo počelo bivati onaj jugoslovenski izdavački centar u kojem se objavljivalo najviše Krležinih knjiga. Kulminiralo je to s projektom sabranih djela, upravo u izdanju (NIŠRO) Oslobođenja. Nastavilo se sve i poslije Krležine smrti, pa i nakon raspada Jugoslavije. Upravo su u nekim Krležinim partiturama pronalažene za citiranje zgodne i zahvalne formulacije koje bi trebale potvrditi kontinuitet bosanskohercegovačke državnosti. Evo jedne takve, tek zarad ilustracije: “Bogumilsko je doba svojevrstan fenomen, kao i bogumilska kultura i civilizacija. Nemamo dovoljno dokumenata o njihovoj civilizaciji, sve je uništeno, ali je kamen ostao. Vrijeme bogumilskog svijeta je bilo čudno i opasno. I s jedne i s druge strane od obadvije ih je crkve čekala lomača. Onda su oni našli utočište u islamu. To je jasno i tu nema ništa što se ne bi dalo objasniti…I nije čudo da je sve ono kasnije uslijedilo oko Bosne, ona otimačina i borba za njenu dušu…” Zbog ovakvih stavova, mnogi bi se zapravo složili sa ocjenom koju je prije nekoliko godina, na sebi svojstven način, iznio Senad Avdić: “Bosna i Hercegovina ne poznaje književnika (koji Meša Selimović, kakav Ivo Andrić?!) koji je u svakom slovu napisanom o Bosni u toj mjeri bio odgovoran, pošten, dobronamjeran prema ovoj zemlji kao što je to bio čarobnjak sa Gvozda – Miroslav Krleža!”
U svemu ovome problematično je jedino ono što je Đorđe Matić, u drugom kontekstu, nazvao opkoračivanjem južnoslavenskog kompleksa. Drugim riječima, problematična je – selektivnost. Nije u Krležin opus “bogumilska tema”, kako se to kaže, pala s Marsa. Ona je tek dio Krležine opsesije Jugoslavijom, jugoslavenskom posebnošću, južnoslavenskim kompleksom; bogumilska tema kod Krleže neodvojiva je od priče o Juraju Križaniću, od priče o “dalmatinskoj arhitekturi devetog i desetog stoljeća i dalmatinskoj renesansi i Dubrovniku”, od priče o Prvom srpskom ustanku, naposljetku. Upravo u eseju o ovom ustanku, Krleža ispisuje ove programske redove: “Ako postoji neka konstanta u historiji južnoslovjenskih naroda, kojima je sudbina udijelila nezavidnu ulogu da su se iz vjekovnog ropstva oslobodili tek jučer,upravo, može se reći, tek danas, vlastitom snagom, onda je to upravo konstanta južnoslovjenske borbe za oslobođenje. Za oslobođenje narodnog jezika u grčkoj i latinskoj crkvi, za oslobođenje svog moralnog uvjeranja u okviru srednjovjekovnih borbi protivu rimske i bizantinske dogme, za oslobođenje iz kmetskog ropstva pod austrijskim i osmanlijskim feudumom, za oslobođenje svoga mora i svoje zemlje ispod suvereniteta tuđinskih barjaka. U okviru tog vjekovnog procesa srpski je ustanak u svakome pogledu progresivan signal naše historije, jedan od najslavnijih barjaka u dugotrajnim bitkama za ujedinjenje naših naroda, do kojeg je došlo tek danas, kada se pod Titom anticipira razvoj naše civilizacije za čitavo stoljeće.” Navedene redove Krleža piše 1954. godine. Manje od četrdeset godina kasnije, ti narodi južnoslovjenski vraćaju se u razjedinjenje. Ipak, opusi poput Krležinog o(p)staju kao svjetionik anticipacije. Nemoralno je, u tom smislu, legitimizirati se Krležinim bogumilskim varijacijama šireći istovremeno nostalgiju za “osmanlijskim feudumom”, na sličan način uostalom kao što je falsifikatorski kititi se ZAVNOBiH-om potpuno zaboravljajući AVNOJ.
Oslobođenje, 03.01.2012.
Peščanik.net, 03.01.2012.
