Virtualna realnost započela je, kažu, u trećem stoljeću BC, s kineskim filozofom Chuang Tzuom koji se, sanjajući leptira, zapitao je li on to doista sanjao leptira, nije li, naime, leptir sanjao njega. Metafora — koju su neobično voljeli renesansni pjesnici i dramatičari (poput Calderona de la Barce i Shakespearea), po kojoj je život tek san (i rijetko obratno!) — oživjela je u našem vremenu s tehnologijom, filmom, televizijom, masovnim medijima, kompjuterima, internetom… U smjeru metafore la vida es sueno razvijaju se prateće teorije virtualne realnosti i simulakruma (Baudrillard), znanstvena fantastika (Philip K. Dick; Matrix), ozbiljna znanost (koja se igra s tezom da je svemir gigantski kompjuter, a mi, ljudi, tek djelići softwarea), medicinska tehnologija, kompjuterske igre… Naša realnost, zajedno s našom ozračenom sviješću, postaje sve fluidnijom (Baumann). Na raspolaganju više nemamo samo jedan život, već brojne paralelne živote. Postali smo kao mačke, s devet života, ili nam se, barem, tako čini. Naša virtualna samoreprezentacija, naši avatari, žive u tim paralelnim životima umjesto nas, sklapaju prijateljstva u cyberspaceu (prema istraživanjima oko 40 odsto korisnika tvrde da im online prijateljstva znače isto toliko koliko i realna), vode ljubav, kupuju virtualne nekretnine, zarađuju novac, putuju. Cyberpsiholozi tvrde, na primjer, da su kompjuterske igre neobično efikasne u rješavanju posttraumatskih problema, pa mnogi američki vojnici, povratnici iz Iraka, koriste programe u kojima njihovi avatari lutaju Bagdadom kao ukleti, oslobađajući svoje gospodare trauma. Jedna je petnaestogodišnja djevojčica kreirala svoga avatara kao cyberprostitutku i pritom se, kaže, nije osjećala nimalo loše. Za novac se, uostalom, nije prodavala ona, nego njezin — avatar. Svakim danom sve više visimo u virtualnoj zbilji, svakim danom sve više o njoj ovisimo. Djeca ovisna o internetu često nisu u stanju razlikovati virtualnu od, hm, realne realnosti(!). Japanci tvrde da sve više japanske djece pokazuje simptome autizma.

Naš doživljaj stvarnosti definitivno se promijenio, a zajedno s njim i naš doživljaj vremena. Proustova madeleine, koja nas je očaravala u ono davno prekompjutersko vrijeme i ucjepljivala u nama osjećaj za granice između onoga što je bilo i onoga što jest; Stanislaw Lem, Tarkovsky, Hollywood i uzbudljivi naučnofantastični filmovi, koji su imaginirali našu budućnost — sve je to izgubilo snagu. Nostalgija za prošlošću, i ona je nekamo iščezla. Jer dovoljno je otvoriti internet i sve za što smo mislili da više nećemo moći naći, filmovi za koje smo mislili da ih više nećemo vidjeti, pjesme za koje smo mislili da ih više nećemo čuti — sve je, gle, tu, i sve postaje dostupnim prostim klikom na naredbu download.

Nedavno sam, eto, skinula s interneta Andersenovu bajku Snježna kraljica, stari ruski film, koji sam gledala u djetinjstvu. Moje uzbuđenje splasnulo je kada sam otkrila da je film sinkroniziran na engleski jezik, ali sam odmah pomireno pomislila da je i to bolje nego da je sinkroniziran na indonezijski, na primjer, kao moj drugi omiljeni film, američki, Čarobnjak iz Oza. I njega sam skinula s interneta.

Prošlost, sadašnjost i budućnost, naše temeljne koordinate u vremenu, promijenile su se. Sve se stopilo u nerazmrsivu mrežu koju doživljavamo kao vječnu sadašnjost. Internet je definitivno promijenio naš osjećaj za vrijeme. Postavlja se pitanje što se događa sa samom stvarnošću, nije li se i ona sama, a ne samo naš doživljaj, virtualizirala?

A evo zašto postavljam ta pitanja, evo, uostalom, kojim se redom sve nedavno izdogađalo….Najprije sam skinula s interneta film Richarda Sheparda The Hunting Party. Film se još nije pojavio u kinima, zahvaljujući internetu preduhitrila sam “budućnost”. U filmu ostarjeli Richard Gere lovi po Republici Srpskoj tipa koji se zove Bogdanovich, a koji je, znamo, zapravo Karadžić. U filmu Karadžić ima nadimak “Lisac” (Fox is their God. People protect their God, objašnjava Gere truseći bosansku šljivovicu). U filmu Gere uspjeva uloviti tog Bogdanovicha, zapravo Karadžića, i ostaviti ga mještanima nekog muslimanskog sela da mu oni sude. Gledajući film ostala sam osupnuta činjenicom da je film strašno loš, a odmah i mišlju da ni stvarnost, zapravo, nije nimalo bolja, a odmah i mišlju da je Karadžić, zapravo, još uvijek na slobodi, a proteklo je… Koliko je već proteklo godina?!

A onda, netko mi je mejlom poslao video snimku beogradske tv emisije u kojoj se kao gost pojavljuje Vojislav Šešelj. Šešelj prijeti da će stvoriti Veliku Srbiju, malu Sloveniju i još manju Hrvatsku, i izgovara svoju znamenitu repliku: Sa­da koljemo kašikama za cipele, i to zarđalim, pa se ne može ustanoviti je li žrtva podlegla od posljedica klanja ili tetanusa. Publika u studiju umire od smijeha. Šešelj vadi iz džepa revolver koji, kaže, posvuda nosi, jer mu lepo stoji. Publika se valja od smijeha. Zamjećujem da su svi nekako smiješno obučeni, a onda otkrivam da je emisija snimljena prije sedamnaestak godina. Gle, prošlo je sedamnaest godina!? Vojislav Šešelj, ratni zločinac, danas je u Haagu, sudi mu se na Haškome tribunalu, a emisija s njegovim davnim intervjuom veselo cirkulira You Tubeom!

Odmah zatim, listajući novine na internetu, saznajem da je na nedavnim predsjedničkim izborima zamalo pobijedio Tomislav Nikolić, Šešeljev avatar. A odmah zatim, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, internet preplavljuju video kadrovi srpskih demonstracija protiv priznanja Kosova. Gle, među govornicima na beogradskim demonstracijama prepoznajem Emira Kusturicu, filmskog režisera! Njegov govor oštriji je od Miloševićevog, onog iz 1987, kada se u Beogradu okupilo milijun ljudi! Kusturica prijeti i strašnim glasom pita gdje su se sakrili domaći miševi, urla u mikrofon nešto o nebeskom narodu i o tome da je Ivo Andrić Srbin, kao što je i Miloš Crnjanski čovek koji nosi srpsko ime, i pravoslavne je vere… Rulja kliče Emire, Srbine… Tu osupnuta zastajem. Rulja su, uglavnom, klinci, djeca koja su se rodila prije dvadeset godina, kada je Milošević održao svoj prvi ratnohuškački govor. I zar je moguće da je od onda prošlo dvadeset godina?! I kako je to moguće kada su kadrovi isti i riječi su iste, samo su se govornici promijenili?!

A onda se pitam što se to dogodilo sa mnom? Zar je moguće da već dvadeset godina gledam iste kadrove? Hej, dvadeset godina!? Zašto se već jednom ne otkinem od svega toga? Ne živim li, zaboga, u drugoj zemlji, i ne brinem li svoje brige? I nije li problem u meni, a ne u stvarnosti? I jesam li ja izsanjala balkansku stvarnost ili je balkanska stvarnost izsanjala mene? Odakle taj košmaran osjećaj uklete sadašnjosti, a vrijeme pouzdano prolazi, eto, prošlo je već toliko godina… Hoću da mi se vrati ona realnost u kojoj postoje granice, u kojoj je prošlost prošlost, sadašnjost sadašnjost, a budućnost budućnost. Hoću da mi se vrati moja Snježna kraljica na ruskome i moj Čarobnjak iz Oza na engleskome!

A možda bi bilo najbolje da se skinem s interneta! Eto, nedavno sam na internetu odgledala stari film Laurence Oliviera The Prince and the Showgirl. Laurence Olivier glumi regenta izmišljene balkanske državice Karpatije, kojega zovu “balkanskim liscem” (Gle, baš kao i Bogdanovicha/Karadžića u filmu The Hunting Party!). Elsie Marina, mala američka plesačica koju glumi Marilyn Monroe, zbunjena nerazumljivim političkim trzavicama u izmišljenoj balkanskoj državici Karpatiji, kaže: Who caresforjour Balkan revolution,jou have them all the time anyway! Kako sad da to shvatim? Kao loš image Balkana koji je desetljećima (u romanima, putopisima, knjigama, filmovima, televizijskim serijama i drugim medijima) perpetuirala nadmena zapadnoevropska i američka imaginacija ili kao balkansku stvarnost koja se trudi da se prilagodi perpetuiranju svoga lošeg imagea u nadmenoj zapadnoevropskoj i američkoj imaginaciji? I tko mi može pomoći da razmrsim to klupko?!

 
Reč, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja br.76/22, 2008.

Peščanik.net, 25.11.2008.


The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)