Nakon što je Željko Komšić, aktuelni član Predsjedništva BiH, najavio svoju kandidaturu za drugi mandat, komentatori i kolumnisti burno su reagirali. Naime, on je 2006. izabran kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ispred Socijaldemokratske partije, te mu se tada, a danas i sa većom žustrinom, negirao legitimitet predstavljanja hrvatskog naroda. Razlog tome je činjenica da je veliku većinu glasova za tu poziciju dobio od strane građana bošnjačke nacionalnosti, koji kao građani entiteta Federacije mogu glasati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog kandidata.
Ustav BiH tvrdi da predsjedništvo ima nadležnost vođenja vanjske politike, a ona je u realnim odnosima strogo ograničena zbog potrebe međusobnog konsenzusa. Ovaj problem se dalje širi na imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika, te predstavljanje države u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama.
Ni vršenje pregovora i obaveza koje se vezuju za potpisivanje ugovora ne mogu se vršiti bez pristanka parlamentarne skupštine. Dakle, kontrolirana i formalna nadležnost. Neozbiljne nadležnosti se nastavljaju predlaganjem godišnjeg budžeta, što je zapravo stvarna djelatnost Vijeća ministara, te koordinacijom (?!) sa međunarodnim i nevladinim organizacijama, što hrabro stoji kao nekakva apstraktna formulacija u Ustavu. I naravno, kao jedina konkretna dužnost se navodi periodično izvještavanje parlamentarne skupštine o troškovima predsjedništva.
Dakle, nadležnosti su nepostojeće, neostvarive, nebitne i suštinski marginalne. Zašto se onda toliko borimo oko predsjedništva? Odgovor leži u narodu. Birači se i dalje vezuju za raniju funkciju predsjednika države, odnosno nacionalnog vođe koji na čelu naroda žuri u bolje sutra, te ne prepoznaju stvarnu limitiranost i protokolarnost uloge predsjedništva u Bosni i Hercegovini.
Tu dolazimo na izbornu utrku koja će odlučiti o novim liderima naših izgubljenih nacija. Legalni okviri izbora su diskriminirajući i to nismo utvrdili ja ili vi, već Evropski sud za ljudska prava. Danas to nije tema, jer građane pripadnike hrvatskog naroda ne zanima opća diskriminacija građana, već isključivo ugroženost vlastitih kamenih gena pred bosanskim vucima.
U predsjedništvo se bira jedan Hrvat sa teritorija entiteta Federacije. Hrvati iz Republike Srpske ne mogu birati budućeg vođu. Dakle: kandidat je građanin Federacije, te se pri tome izjašnjava kao Hrvat, što bi, zbog suludosti norme, mogao bez problema učiniti i Haris Silajdžić, ali izgleda da još nikome nije palo na pamet poigravati se sa subjektivnim osjećajem pripadnosti etnosu, pa je to polje manipulacije za sada mirno.
Tu otvaram dilemu između dva pitanja u Ustavu. Dakle, predsjedništvo ne poznaje institut ‘zaštite vitalnog interesa naroda’, već samo ‘zaštitu vitalnog interesa entiteta’. Hrvatski i bošnjački član predsjedništva zastupaju Federaciju, te se mogu pozivati na zaštitu interesa Federacije, a ne naroda iz čijih redova su izabrani.
S druge strane, pomalo konfuzno, Ustav navodi da se zaštita vitalnog interesa entiteta rasčlanjuje na narode iz kojih dolaze. Dakle, ako se hrvatski član predsjedništva pozove na ugrožavanje vitalnog interesa entiteta, o suvislosti tog pozivanja odlučuju hrvatski delegati u Domu naroda Federacije. Iz ove perspektive, član predsjedništva bi morao biti ličnost od povjerenja delegatima u Domu naroda, budući da jedini on može do potonjih dovući određenu odluku na razmatranje, unatoč činjenici da je koncept skakanja sa entitetskog interesa na etnički, potpuno sulud, kao uostalom, i dobar dio našeg Ustava.
Dakle, u konačnici imamo prvu tezu da legitimitet treba biti dat od strane građana Federacije, što crpimo iz njihovog ustavnog prava da glasaju za kandidata, te činjenice da izabrani predstavnik štiti entitetski interes Federacije. Druga teza je da legitimitet treba tražiti u glasačkom tijelu iste nacionalne pripadnosti kao i one kandidata, što se izvlači iz dalje procedure oko utvrđivanja zaštite entitetskog interesa.
Pređimo sada u legimititet unutar naroda, pitanje kojim se narodni velikani nerado bave. Šta je tačno strašno u buni Čovićevog HDZ-a protiv Komšića? Upravo ono pitanje koje oni nameću i samom Komšiću. Legitimitet. Dakle, u velikom ustanku, vrh te političke opcije se ponaša kao da je i jedini izbor za Hrvate, smatrajući da njenih 25% Ive Mire Jovića (HDZ) treba povesti u novi boj sa onih 35% Hrvata, koji nisu glasali za Komšića (40%) ili Jovića 2006, već za Ljubića (HDZ 1990), Lijanovića (NSRzB) ili druge kandidate koji su te godine stajali u ponudi.
Dok se broj kandidata za hrvatskog člana predsjedništva nagomilava, iz Sarajeva stižu špekulacije da bi i Bosanskohercegovačka patriotska stranka mogla istaći svog kandidata: Stjepana Šibera (umirovljenog ratnog generala Armije RBiH), čime bi Bošnjaci dobili mnogo svježiju ponudu za izbor člana predsjedništva u hrvatskoj glasačkoj kućici, od one koju imaju u okviru vlastitog korpusa.
U skladu s tim, dočekujem izbore i pitam se da li ćemo poslije njih urlati zbog upitnog legitimiteta onog drugog predstavnika (bošnjačkog) drage nam Federacije u kolektivnom šefu države, koji će biti – jedino nadležan za izvještavanje o troškovima vlastitog nerada?
Peščanik.net, 20.06.2010.
