Posljednji balkanski ratovi još se nisu stigli ni završiti, a mi smo sjedili u školskim klupama i čekali neke nove učitelje. Već tad su se za nas u kuhinji prevare spremale nove zablude po receptu starih majstora izmišljene nam historije. Kultura tog nekog bunila kao da se samo nastavila graditi, spremna da se kroz nju načine sistematske greške u obrazovanju novih generacija o tome šta su njihovi živi i mrtvi preci, jedni drugima, imali hrabrosti uraditi.

Proći će desetljeće i po, a generaciju će mi dobro potresti jedna nova istina. Ona o našoj odgovornosti. Žarko Puhovski, hrabro kako on to najbolje zna, prije par dana u jednom intervjuu za banjalučku Buku, obznanio je ono što nam je već odavno trebalo biti dobro poznato, rečenicom da su za zločine moralno odgovorni svi oni koji zločin osudili nisu.

Reakcija je bila žestoka, mnoštvo raznolikih stavova o ovoj ideji poiskakalo je na sve strane, kao što to i obično biva kada se na Balkanu priča o bogovima ili ratovima.

Neki od ovih stavova su proizašli iz nerazumijevanja suštine, drugi iz nastojanja opravdavanja većine, ali je rasprava i vriska na zadanu temu dala par kvalitetnih zaključaka. Naime, u kontekstu zločina devedesetih, niko nema pravo na pasivno držanje. Uz dostupne informacije i mnoštvo utvrđenih činjenica, danas se barem niko ne bi smio usuditi na poricanje, ali je pored toga društvu potrebna i ona druga strana priče, mnogo veća i značajnija, a to je bezuslovna osuda.

Osnova poenta kolektivne odgovornosti jeste da to nije slovo o kolektivnoj krivici, već o njenoj suprotnosti. Riječ je o odgovornosti pojedinca koji se odlučio identificirati sa skupinom, odnosno njegovom obavezom da nju samu ogradi od onih koji su krivi za sav taj mračni teret. Građanska odgovornost u tom smislu leži u osudi pripadnika skupine koji su činili zločine, kako ovi ne bi mogli nastaviti crpiti legitimitet za zlo iz tišine pripadajuće mu gomile.

Kroz godine poludijaloga, stigli smo na mjesto gdje se više uglavnom ne negira zločin, već se pribjegava suptilnijim metodama, što rađa dva pristupa otpora i jednu tanku liniju stvarnosti. Prva skupina građanstva zločince podržava, pravdajući ih višim nacionalnim ciljevima ili njihova nedjela opravdava pravom odmazde. Bez izuzetka, njihov tim naspram zločina “svojih” stavlja zločin “tuđih”, ne poštujući tako ni jednu ni drugu žrtvu i suštinski svodeći mrtve na kolateralnu štetu plemenskog obračuna.

Druga skupina je mnogo gadnija, budući da se veoma teško boriti protiv licemjernog pristupa, koji uz to gradi opasan sklop kvaziargumenata tzv. visoke civilizacijske vrijednosti. Riječ je o pojedincima koji običavaju osuditi “sve zločine”, te tako kroz opći udar relativiziraju ključno pitanje suočavanja sa prošlošću. Naime, oni tako izbjegavaju jasan obračun savjesti sa dijelom tog “svezločina” koji je počinjen u njihovo ime kao pripadnika jednog od voljenih kolektiviteta.

Tek se mali broj građana, zanemarivo mali, koji se još osipa ako krenete ići u detalje, spremno i iskreno obračunava sa onima koji su krivi za posljednje mračno poglavlje historije. Tek rijetki junaci se bave zločinima iz svog okruženja i skupine, ne bi li probudili svijest sudužnika o tome ko je činio šta u naše ime drugima.

Na Balkanu danas nema buđenja, niti se neka velika katarza priprema. Osuđenici za ratne zločine se dočekuju kao heroji po aerodromima Sarajeva, Beograda i Zagreba, a kada jednom konačno crknu, uz sve počasti se sahranjuju uz one časne koji su svoje ratne dane pregurali bez zločina, dok se oni čije presude tek slijede slave se kao očevi nacija. Još je hrvatska javnost u nevjerici i žurno radi na opravdavanju svega što je njen vojni vrh učinio u Oluji, Banja Luka će dočekati i novih protesta podrške Mladiću i Karadžiću, a Sarajevo će bez riječi ispratiti priznanja Handžića i Šege za zločine nad hrvatskim civilima 1993. godine u Bugojnu.

I dalje je važnije ko je ubijao više, nego ko je ubijao, dok se relativizacija i licemjerje nastavljaju. Još se niko ne odriče svojih idiota. Za hiljadama nestalih se još traga, žrtve po gradovima Podrinja svakog dana se susreću sa svojim dželatima, neki su već zaboravljeni pa slobodno kao bjegunci lutaju Balkanom (Radovan Stanković, pobjegao iz zatvora u Foči u maju 2007. godine), a društvo mnogo glasnije navija za optužene i osuđene, nego za hrabre preživjele što su opstali među nama.

Ratne generacije ’92 i ’93 naredne će akademske godine upisati fakultete. Neće proći dugo, a na univerzitete će zakoračiti ljudi rođeni poslije rata u Bosni. Bez obrisa sjećanja, žive slike onoga što doživjeli nisu, oni danas stoje na zemlji satkanoj od zločina.

Baš moja generacija, ova ’89, i sve ove što dolaze, snose najveću odgovornost, kao ljudi barem dijelom oslobođeni suludih ideologija devedesetih, mi koji moramo biti spremni obračunati se sa onima koji su u ime nebeskih nacija protjerivali, silovali i ubijali, prekidali mladosti i gospodarili životima drugih. Imaju li snage moji vršnjaci presuditi onima što su zlo činili i u njihovo ime, skinuti tako mrlje sa nacija, prešutiti sve drugo, bez paralele i spomena trećih, bez licemjernih “sveosuda”, suočiti se sa zlom koje i dalje proždire naše društvo? Odgovorni smo, za sve ove i sve nove što će doći.

Sarajevo, 23.06.2011.

Peščanik.net, 24.06.2011.

Leave a Reply