Nakon značajnije pauze, Balkan se opet stigao naći među glavnim naslovima. Koliko nam je malo potrebno da prebacimo pažnju medija sa zemljotresa u Latinskoj Americi ili koliko svjetski mediji žude za nekom novom krizom na Poluotoku, govore desetine tekstova o novom sukobu Bosne i Hercegovine i Srbije. Teme su stare, u novom ruhu, te je jedina značajnija promjena u odnosu na dugu historiju ‘bratske’ mržnje, da se plemena ovog puta drže pregovaračkog stola i verbalnih prijetnji.

U novi okršaj i dokazivanje ‘prirodne’ nadmoći, krenula je Srbija, nakon što su britanske vlasti 1. marta na londonskom aerodromu Heathrow uhapsila Ejupa Ganića, jednog od lica koja su predmetom istrage u slučaju ‘Dobrovoljačka’, kada je pri razmjeni zarobljenog generala Milutina Kukanjca (JNA) i predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića (RBiH), došlo do oružanog sukoba između dvije strane, pri čemu je ubijeno više vojnika, sa različitim pretpostavkama o broju žrtava, ovisno o izvorima.

Ejup Ganić je tih godina bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u kojem je, da stvar bude zanimljivija, funkciju obnašao kao predstavnik Jugoslovena (tadašnji kolektivni šef države je bio u širokom sastavu od 7 glava, pa se našlo mjesta i za one koji nisu pripadali plemenima sa benificiranim stažom u Republici), te se nalazi na potjernici koje je MUP Republike Srbije raspisao prošle godine, prema nalogu istražnog sudije, a koja obuhvata 19 lica, mahom iz tadašnjeg vojnog i političkog vrha Bosne i Hercegovine, koji se prema Tužilaštvu za ratne zločine Republike Srbije dovode u vezu sa ovim incidentom.

U danima kada se lome koplja oko Ejupa Ganića i ‘Dobrovljačke’, želim povući paralelu sa drugim slučajem, kako bih ukazao na jednake ili slične propuste, koji su se desili ili bi se mogli desiti i ovog puta. Riječ je o predmetu koji je pomalo već i zaboravljen u bosansko-hercegovačkoj javnosti, a u srbijanskoj gotovo kao da nikada nije ni postojao. Slučaj Ilije Jurišića (dežurni Operativnog štaba Javne sigurnosti Tuzla), koji je u septembru prošle godine proglašen krivim za krivično djelo upotrebe nedozovoljenih sredstava borbe, za šta je osuđen na dvanaest godina zatvora, nepravomoćno, od strane Suda za ratne zločine u Beogradu. Predmet je ostao zabilježen pod nazivom ‘Tuzlanska kolona’, te pored Jurišića, i u ovom slučaju Tužilaštvo RS tereti širi krug lica. Što se tiče spomenute presude, trenutno je toku žalbeni postupak.

Osnovna zajednička tačka ‘Dobrovoljačke’ i ‘Tuzlanske kolone’ jeste da tužilaštva obje države vode paralelne istrage. O ‘Tuzlanskoj koloni’ je u decembru 2009. okončana istraga od strane Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, pod vodstvom David Schwendimana (jednog od stranih tužilaca zaposlenih u Tužilaštvo BiH) u kojoj je zaključeno da prikupljeni dokazi ne potkrepljuju optužbe protiv ijednog imenovanog osumnjičenog (što uključuje i lica ‘prozvana’ od strane Tužilaštva RS). Istraga je trajala dvije godine, dok u slučaju ‘Dobrovoljačka’, još nije okončana. Svakako da u oba slučaja teritorijalni princip (mjesto gdje je zločin počinjen) i personalni princip (državljanstvo osumnjičenih) ide u korist Tužilaštva Bosne i Hercegovine, uzimajući u obzir postojanje paralelne istrage, ali se osvrnimo na dva bitnija elementa onoga što je ‘trulo’ u ovim dilemama.

Prva ‘trula’ činjenica jeste kršenje Rimskog sporazuma, koji su 1996. godine potpisale Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska, a u kojem stoji da će prije podizanja optužnica u slučajevima ratnih zločina od strane tužilaštava država potpisnica, biti zatraženo izjašnjavanje ICTY-a, što u konkretnim slučajevima nije učinjeno ili je već ranije odbačeno zbog nedostatka dokaza.

Druga činjenica je da su potjernice za bosansko-hercegovačkim državljanima koje Tužilaštvo Republike Srbije potražuje za slučajeve ‘Dobrovoljačka’ i ‘Tuzlanska kolona’, odbijene od strane INTERPOL-a, koji je zbog ovog slučaja objavio da će u budućnosti zahtjeve za raspisivanjem crvenih potjernica primati isključivo od Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY), protiv državljana matične zemlje koja ih traži, te protiv državljana druge države, ukoliko se ista ne protivi raspisivanju potjernica za svojim državljanima.

Dakle, Republika Srbija je već pala na ispitu pred INTERPOL-om, prekršila je međunarodni sporazum, ignorirala je postojanje ICTY-a, u prvom joj slučaju (Jurišić) prijeti da će na kraju sve biti okončano na Evropskom sudu za ljudska prava, a u drugom (Ganić) da će dokazni materijal biti proglašen neozbiljnim pred sudom druge države, čime bi mogla trajno izgubiti kredibilitet u ovakvim pitanjima.

Mnogo je toga o čemu ovdje vrijedi razmišljati. Razuman čovjek bi nastojao pronaći motiv, te tražio odgovore na pitanja da li je ikada sve ovo bilo stvar istraživanja zločina, pronalaženja odgovornih te utvrđivanja istine, ili gruba politička predstava za široke narodne mase, koje su kao i uvijek spremne na pobunu, a najneumniji među njima svakako se u godinama mira oštre za konačne okršaje?

Ne brine me toliko cijela politička vika koja se nadigla, te sva pitanja ‘blama’ Republike Srbije, koliko činjenica da u vrijeme žučnih diskusija o Rezoluciji o Srebrenici, Karadžićeve izjave da se masakr na Markalama (Sarajevo) nije ni dogodio, cijeli se element optužnica protiv bh. građana potpuno uklapa u sliku ‘stare’ Srbije, koja očigledno nije ni prestala postojati?

Druga strana brige je i činjenica da cijeli nevladin sektor i oni što se usude zvati ‘zdravim’ dijelom društva, uživaju u tišini i neutralnosti prema svim spomenutim promašajima u radu Tužilaštava RS i same države Srbije! Zašto ‘druga’ Srbija šuti; od ‘prve’ sam sve ovo svakako i očekivao? Da li su uvjereni u ispravnost rada Tužilaštva? Onda, zahtijevam da ga javno podrže. Šta čuvaju tišinom? Moral ili interes, da li prihvataju odmazdu ili ih grize živo sjeme sumnje? Tražim nedvosmislen odgovor.

Nedim Jahić (21), student Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, aktivista Inicijative mladih za ljudska prava, kolumnist Protest.ba

DODATAK

Beograd za početnike
Dženana Karup-Druško

Ejup Ganić

Na konferenciji o naslijeđu Haškog tribunala održanoj prošle sedmice u Haagu, predstavnici udruženja iz Republike Srpske tražili su od Meddžide Kreso, predsjednice Suda BiH, i Milorada Barašina, glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH, odgovore na pitanja o tome šta je s istragama u slučajevima Dobrovoljačka, Viktor Bubanj te Silos. Kreso je odgovorila da Sud ne može naručivati optužnice i da će, ukoliko ih dobiju, postupati prema njima profesionalno kao i prema svim drugima. Barašin je rekao da se istrage vode tražeći od predstavnika ovih udruženja da predmete ne nose tužiteljstvima u drugim državama jer to dovodi do paralelnih istraga, ali i drugih problema o kojima je govorila Kreso: “Ukidanjem Pravila rimskog puta u BiH je nastao haos. Ljudi ponovo nisu sigurni jer se hapse po aerodromima. Pozivam predstavnike međunarodne zajednice da pod hitno poduzmu nešto po tom pitanju, jer je situacija alarmantna.”

Koliko alarmantna, pokazalo se svega tri dana kasnije, kad je iz Londona stigla informacija da je Ejup Ganić zadržan na aerodromu jer ga traži Srbija. Zbog čega, ubrzo su objasnili iz Beograda: ministrica pravde Srbije Snežana Malović izjavila je da je sudskim tijelima Velike Britanije upućen zahtjev za ekstradiciju bivšeg člana Predsjedništva BiH Ejupa Ganića, jer se protiv njega u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije vodi istraga zbog umiješanosti u zločine počinjene na teritoriji BiH, a glavni tužitelj Srbije za ratne zločine Vladimir Vukčević je to potvrdio. MUP Srbije je početkom 2009, po nalogu istražnog suca, raspisao potjernice za 19 osoba iz BiH, među kojima je i Ganić, zbog napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, maja 1992.

Duple istrage

Slučaj Ganić je već drugi u kojem Srbija hapsi bh. građane optužujući ih za zločine počinjene nad Srbima tokom proteklog rata u BiH. U Beogradu je 2007. uhapšen Tuzlak Ilija Jurišić, koga su srbijanske vlasti osudile jer je na početku rata bio pripadnik policije u Tuzli. Srbija, koja je proteklih godina pred Haškim tribunalom uporno negirala (a i dalje to čini) bilo kakvu odgovornost i povezanost s ratom u BiH, osporavajući čak i da je nasljednica SR Jugoslavije, ovim potezom je svoju sudsku nadležnost odlučila proširiti i na teritorij druge države. Ovlaštenje za to im je dala Skupština Srbije.

Upravo da bi se spriječilo ovakvo ponašanje, odnosno da svako hapsi kad i koga hoće, bila su uspostavljena Pravila rimskog puta. No, s nagovještajima o gašenju Tribunala, ICTY je prenio nadležnost za procesuiranje ratnih zločina na BiH, Hrvatsku i Srbiju. I iako to, naravno, nije bila namjera, time je otvorena “sezona lova”. U svemu je trebalo biti jako bitno gdje se zločin desio i ko su počinioci, jer nema nikakve logike da država koja ni po kojem osnovu nema sudske nadležnosti, sebi daje za pravo da procesuira osumnjičene koji nisu njeni građani, niti na njenoj teritoriji imaju prebivalište.

Druga stvar koja se nije smjela desiti je da se dupliraju istrage oko određenih ratnih zločina, što se u “slučaju Jurišić” desilo: istraga oko događanja u Tuzli već se vodila u Tužiteljstvu BiH, no zvanični Beograd se nije osvrtao na to. Dakle, kršeći sve kriterije po kojima može voditi suđenje protiv nekog optuženog da je ratni zločinac, Srbija je započela suđenje Iliji Jurišiću i na kraju ga i osudila.

No, svakako ne treba u cijelom ovom slučaju umanjivati ni ulogu BiH, odnosno Vijeća ministara, Ministarstva pravde BiH i Tužiteljstva BiH koji nisu poduzeli ama baš ništa nakon ukidanja Pravila rimskog puta kako bi zaštitili svoje građane, tako da mnogi sad ponovo žive u strahu da su na nekom spisku. Strah je još više opravdan ako se zna da je dokumentacija kojom raspolaže Beograd dostavljena iz BiH, a ironija je da su istražne sudije Srbije (koja “nije učestvovala u ratu u BiH”) već boravile u BiH i tokom 1996. “prikupljale dokaze”, pri čemu su im na raspolaganju bili svi nadležni organi Republike Srpske!? Osim toga, Branislav Dukić, predsjednik Saveza logoraša RS-a i pijun Milorada Dodika, nedavno je u Beograd odnio “dokazni materijal” tražeći od tužioca Vukčevića da otvori istrage protiv više od 20.000 (!?) ljudi za koje on sumnja da su počinili ratne zločine nad Srbima u BiH. Pri tome su istrage u mnogim od tih predmeta otvorene u Tužiteljstvu BiH.

Srbijanske potjernice

Nakon hapšenja Jurišića, Sinan Alić, direktor Fondacije Istina Pravda Pomirenje iz Tuzle, za Dane je rekao: “Od Marinka Jurčevića (u to vrijeme glavni tužitelj Tužiteljstva BiH) se očekivalo da među prvima reaguje kada je u Beogradu uhapšen Ilija Jurišić, a od njega nismo čuli ni riječ. On ćuti i nakon privođenja Selima Bešlagića, Envera Delibegovića i Budimira Nikolića na osnovu potjernice srbijanskog Interpola. Profesionalno i odgovorno reagovala je predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso i primijetila da se u nekim zemljama regiona istovremeno vode paralelni istražni postupci za iste događaje iz proteklog rata i upozorila da sve podsjeća na vrijeme od prije 1996, kada je ta anarhija zaustavljena Pravilima puta: “Jurišić je u zatvoru, a sada je priveden i Ejup Ganić. Dakle, svakom građaninu BiH može se desiti da bude uhapšen jer je na nekom spisku, kao što su oni na kojima su rahmetli Mirza Delibašić, pokojni Davorin Popović, zatim Nedžad Salković, Josip Pejaković”

Kada se sredinom prošle godine saznalo da je Srbija raspisala potjernice za 19 bh. građana koje su teretili za događaj u Dobrovoljačkoj, Dani su objavili dokumentaciju Ureda Tužiteljstva Haškog tribunala koja teško optužuje režim srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, jer dokumentacija iz Ureda tadašnje haške tužiteljice Carle del Ponte potvrđuje da je srpski oficir za vezu u Tribunalu još prije šest godina zvanično informiran da su dokazi protiv 19 visokih funkcionera Republike BiH za navodnu odgovornost za ubistvo vojnika u koloni JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine “nedovoljni po međunarodnim standardima da potvrde razumnu sumnju za vjerovanje da su mogli počiniti navedena kršenja međunarodnog humanitarnog prava”. S ovim dokumentima već godinama su upoznate i vlasti u Banjoj Luci i Beogradu.

No, i pored stava Haškog tribunala, sredinom maja prošle godine Interpol Srbije je zbog optužbi da su učestvovali u “ratnim zločinima u Dobrovoljačkoj ulici”, raspisao potjernice protiv Ejupa Ganića, nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH, Hasana Efendića, tadašnjeg komandanta Štaba TO BiH, Jusufa Pušine, zamjenika ministra MUP-a, Jovana Divjaka i Fikreta Muslimovića, visokih oficira bivše Armije BiH, Dragana Vikića, komandanta Specijalne jedinice policije, Emina Švrakića, osnivača Zelenih beretki, Zaima Backovića, osnivača Patriotske lige, zatim policajaca Jovice Berkovića, Rešada Jusufovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića, te protiv Ismeta Bajramovića Ćele i Dževada Topića Tope. Istragu o događaju u Dobrovoljačkoj pokrenuo je 1993. bivši Vojni sud u Beogradu, a predmet je preuzelo Tužilaštvo za ratne zločine Srbije. Tada je saopćeno i da su vlasti Republike Srpske još ranije dostavile Haškom tribunalu dokaze protiv Ejupa Ganića, Stjepana Kljuića i još 13 osoba, ali da Haag nikada protiv njih nije podigao optužnicu.

Istina je da je Sekretarijat za odnose s Međunarodnim krivičnim sudom u Haagu Vlade Republike Srpske, na čijem čelu je u to vrijeme bio Dejan Miletić, 2002. uputio Haškom tribunalu na pregled i ocjenu predmet Dobrovoljačka. Tadašnja tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte je 17. juna 2003. uputila odgovor Sekretarijatu preko Trivuna Jovičića, srpskog oficira za vezu u Tribunalu.

Nema dokaza

U tužiteljičinom odgovoru se u slučaju Hasana Efendića između ostalog navodi da je “jedini relevantan dokaz protiv Hasana Efendića u odnosu na ovaj predmet da je on razgovarao sa zarobljenicima i da je jasno odbio da se sretne s oficirima JNA radi razgovora o njihovim uslovima u zarobljeništvu. Kapetan prve klase Nedeljko Vlašković i drugi relevantni svjedoci trebali bi biti ponovo intervjuirani u vezi s ulogom Hasana Efendića u njihovom zarobljavanju”. I zaključuje da su “dokazi nedovoljni po međunarodnim standardima da potvrde razumnu sumnju za vjerovanje da je Hasan Efendić mogao počiniti ozbiljna kršenja Međunarodnog humanitarnog prava”.

Dokaze za “razumnu sumnju” tužiteljica nije pronašla ni u slučaju Jovana Divjaka, Ejupa Ganića, Stjepana Kljuića, Jusufa Pušine i Jusufa Prazine. Nema dokaza ni u slučaju Fikreta Muslimovića, s tim da je nejasna i njegova precizna uloga u zatvaranju vojnika, “iako postoje neki dokazi koji sugeriraju da je on odgovoran za uslove u kojima su bili zatvoreni. Pukovnik Milan Šuput, pukovnik Slavoljub Belošević i drugi relevantni svjedoci bi trebali biti ponovo ispitani o slučaju uloge Fikreta Muslimovića u njihovom zarobljavanju. Potrebni su precizni detalji o navodnoj umiješanosti osumnjičenog.”

Nakon što je Tribunal 2003. proslijedio ove dokumente Sekretarijatu RS-a, kompletan predmet Dobrovoljačka je iz Banje Luke u Beograd odnio Branislav Dukić da bi cijeli slučaj krajem prošle godine aktivirao tužitelj Vukčević. Da se zaista radi o politički motiviranoj istrazi, potvrđuje i izjava Milorada Dodika koji je ustvrdio da je, maltene, rat počeo pucnjavom u Dobrovoljačkoj!? Pri tome, očito nije bitno što je Arkan u to vrijeme “oslobađao” Bijeljinu, što je Sarajevo granatirano, a istočna Bosna gorjela. Dodiku – kome svesrdnu podršku pružaju srpski, te određeni hrvatski lobiji u BiH – ali još više u Beogradu, najbitnije je da dokaže da je u BiH bio građanski rat. Istovremeno, prema “dokazima” srbijanskih službi, u BiH se nije desio genocid nigdje, pa ni u Srebrenici, niti su počinjena etnička čišćenja i zločini u Foči, Zvorniku, Višegradu, Prijedoru, Bratuncu, Gacku, Doboju, Brčkom…

Dokumenti Haškog tribunala, koji su u posjedu Dana, nepobitno dokazuju da se i današnji beogradski režim prema Bosni i Hercegovini odnosi kao prema vlastitoj koloniji. Unatoč tome što je Tužiteljstvo Tribunala kao neosnovan odbacilo zahtjev za pokretanje istrage protiv 19 građana BiH, unatoč Pravilima rimskog puta, koja su potpisali i BiH i Srbija, Tadićev režim je, valjda u duhu “dobrosusjedskih odnosa” o kojima govori, otvorio istragu pred – svojim sudom.

Bez Interpolovih potjernica

I pored insistiranja zvaničnog Beograda Interpol je odbio da raspiše potjernice protiv bh. građana optuženih od strane Srbije za ono što se desilo u Dobrovoljačkoj objašnjavajući to kao “pravno pitanje” između Srbije i BiH. Tadašnji ministar sigurnosti BiH Tarik Sadović, na sastanku s generalnim sekretarom Interpola Ronaldom Nobleom je rekao: “Radi se o političkom slučaju jer je namjera Srbije da se izjednače strane u bh. ratu. Očito je cilj bio da naša policija hapsi nekada najviše političke i vojne zvaničnike, što mi nismo dozvolili, jer to ne rade ni Srbija ni Hrvatska. Pravni argumenti su bili na našoj strani”. Među dokumentima koju je Sadović dostavio generalnom sekretaru su i oni s potpisom Carle del Ponte u slučaju Dobrovoljačka.

Međutim, iako nije postojala zvanična Interpolova potjernica, Ganić je uhapšen. Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti BiH, pojasnio je da se vjerojatno radi o pozivanju na Evropsku konvenciju o ekstradiciji iz 1957. koju je ratificirala i BiH. No, ironija je da je samo dan prije problema koje je Ganić imao na londonskom aerodromu sklopljen sporazum između BiH i Srbije, koji su potpisali ministri pravde Bariša Čolak i Snežana Malović. Ahmetović objašnjava: “Po tom sporazumu su četiri stavke zbog kojih bi Ganić trebao biti izručen vlastima BiH: mjesto prebivališta, mjesto gdje se nalazi većina dokaznog materijala, mjesto izvršenja zločina i državljanstvo osumnjičenog”. Međutim, u potpunosti zanemarujući ovaj sporazum, Vladimir Vukčević je insistirao kod svojih kolega u Velikoj Britaniji da Ganić bude izručen Srbiji. Treba li spominjati da je sjedio pored Barašina u Haagu kad je glavni tužitelj BiH jasno rekao da Tužiteljstvo BiH vodi istragu o Dobrovoljačkoj.

***

Prijava MUP-a Republike Srpske
Naređeno je da se pripadnici kolone napadnu i unište

“MUP RS-a je 27.4.2005. Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu podnio službeni izvještaj, kao dopunu prijave od 29.5.1996, protiv 15 lica zbog osnova sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin nad pripadnicima JNA u Sarajevu 2. i 3. 5.1992. Krivično djelo počinjeno nad 42 ubijena, 73 ranjenih i 215 zarobljenih”, izjavio je za Dane u maju 2007. Simo Tuševljak, tadašnji koordinator tima MUP-a RS-a za istraživanje i dokumentovanje ratnih zločina. Tužiteljstvo BiH je nakon toga otvorilo istragu protiv Ejupa Ganića, člana Predsjedništva BiH, koji je drugog i trećeg maja bio na funkciji v.d. predsjednika BiH i komandanta Armije BiH, Stjepana Kljuića, člana Predsjedništva BiH, Hasana Efendića, komandanta Štaba TO, Jovana Divjaka, zamjenika komandanta Generalštaba TO BiH, Jusufa Pušine, pomoćnika ministra MUP-a BiH, Emina Švrakića, jednog od komandanata Zelenih beretki Patriotske lige, Fikreta Muslimovića, načelnika sigurnosti Štaba TO BiH, Dragana Vikića, komandira Specijalne jedinice MUP-a BiH, Ismeta Bajramovića Ćele, komandira Vojne policije i upravnika Centralnog zatvora, Dževada Topića, komandira Vojne policije, Jovice Berovića, inspektora MUP-a BiH, Ibrahima Hodžića i Damira Dolana, pripadnika Patriotske lige.

Na početku prijave je stajalo da je “odgovarajuća služba JNA mjerodavnim putem došla do podataka o pripremama paravojnih jedinica, s naglašavanjem da sa svim tim rukovodi prvoosumnjičeni Ejup Ganić. Od tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu odbranu Blagoja Adžića 5.2.1992. upućen je u Sarajevo Aleksandar Vasiljević da bi o opisanoj konspirativnoj djelatnosti upoznao Aliju Izetbegovića, da su otkrivene vojne pripreme i vojno organiziranje od strane SDA, sve usmjereno protiv jedinica JNA u BiH. U okviru Patriotske lige konstituisani su diverzantsko-teroristički sastavi Zelene beretke koje su bile u direktnoj vezi i primali naređenja isključivo od glavnog vojnog štaba u centrali SDA. U tom štabu kasnije je donesena odluka o angažovanju Zelenih beretki 2. i 3. maja 1992. u napadima na komandu Druge vojne oblasti ispod Bistrika, na Dom JNA i kolonu sanitetskih vozila JNA na Skenderiji.”

Pozivajući se na iskaze Dušana Kovačevića i Zorana Divčića u Izvještaju se navodi da je “2.5.1992. oko 14 sati počeo opšti napad na komandu Druge vojne oblasti od Armije BiH iz više pravaca i sa raznovrsnim oružjem. Prethodno su svi pripadnici komande 2VO uvjereni da im je omogućen slobodan izlazak sporazumom zaključenim između Ejupa Ganića i komandanta 2VO Milutina Kukanjca, uz posredovanje UNPROFOR-a i lično obećanje predsjednika Alije Izetbegovića, koji se nalazio privremeno u zarobljeništvu. Ganić je formirao odbor o oslobođenju Alije Izetbegovića. Prethodno je Izetbegović iz Predsjedništva eliminisao člana Predsjedništva Fikreta Abdića”. Međutim, i “pored postignutog dogovora o nesmetanoj evakuaciji komande 2VO”, prema navodima svjedoka, među njima i Mirka Simovića, “po formiranju evakucione kolone sa svih strana pojavile su se grupe civila, mlađe od 25 godina, djelimično naoružane, sa oznakama Zelenih beretki. Istovremeno, zaustavljena kolona je držana na nišanu sa prozora okolnih zgrada. Počelo je ubijanje vojnika i civila”. Tada su, prema informacijama iz prijave, ubijeni vojnici Miodrag Đukić i Zdravko Tomović, potpukovnik Boško Jovanović, te pukovnici Boško Mihajlović i Gradimir Petrović.

Istražitelji se u svom izvještaju pozivaju i na iskaz Alije Delimustafića, dat pred Vojnim sudom u Beogradu 29. januara 2002, “iz kojeg proizilazi da su napad u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, koji se desio 3.5.1992, skrivili Ejup Ganić i Hasan Efendić. Operativno je akciju vodio Zaim Backović. Koordinirao je akciju radiovezom, nalazeći se u istoj prostoriji Predsjedništva zajedno sa Ganićem i Efendićem. Ključan čovjek pri izvođenju akcije bio je i Pušač, identifikovan kao Jusuf Pušina. Po broju poziva izdvojeni su znaci Juka (Jusuf Prazina), Dedo (Nusret Šišić).”

Svi ovi podaci iz RS-a su dostavljeni Beogradu koji paralelno s Tužiteljstvom BiH vodi istragu o dešavanjima u Dobrovoljačkoj.

BH Dani, 664, 03.03.2010.

Peščanik.net, 08.03.2010.

SARAJEVO