Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 13. aprila 2011. godine donosi Odluku o raspisivanju republičkog referenduma sa pitanjem: „Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, posebno o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine?“

Pitanje sastavljeno u veselom i neozbiljnom tonu kojem očigledno fali logičke ispravnosti, trebalo se naći pred građanima Republike Srpske prve nedjelje po isteku 45 dana od stupanja na snagu spomenute odluke. Naime, mistično referendumsko pitanje traži najmanje dva odgovora, budući da se građani u postavljenoj konstrukciji ove neobavezujuće ankete moraju očitovati u dva potpitanja.

Njihov glas je u prvom slučaju trebao odlučivati o pitanju podrške nametnutim zakonima, a zatim i o specifičnom slučaju. Ovo bi značilo da građanstvo može podržati nametnute zakone, ali ne podržati one odluke koje se tiču formiranja Suda i Tužilaštva BiH. Također, građani mogu ne podržavati nametnute zakone, ali o ovom specifičnom pitanju se očitovati u korist djelovanja Visokog predstavnika. Količina gluposti srazmjerna ozbiljnosti nakane, upućivala je na opuštenost poslanika Narodne skupštine u donošenju sudbinske odluke.

Nakon što su po ko zna koji put mistični stručnjaci dali ocjenu da nam je trenutno „najgore ikad“, te uz to pogrešnim argumentima okrivili prave ljude, činilo se da nam ovog puta nema spasa. Ništa nije stajalo na putu neposrednoj demokratiji dvostruko pozitivnog odgovora, a bilo kakvu konkretnu akciju trebala je osujetiti šepava Evropa. Bila je to još jedna prilika da nam se pokaže kako nemamo suverenitet, budući da nam u unutrašnju politiku može upadati ko god stigne, a s druge strane da nemamo ni garante stabilnosti, uzimajući u obzir da te upadice nisu spremne skočiti u ovo duboko blato, iako su već odavno ugazili u bezdan.

U Banja Luku stiže Ashtonova, visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost kojoj Balkan spada u slobodne aktivnosti, te svojim dolaskom podiže ozbiljnost najavljenog kviza za građane RS. Njeno prisustvo i pomirljiva retorika, u samo par slova prenesnih u medijima stigla je degradirati pravosudne institucije zemlje, uzimajući sebi za pravo da otvori dijalog o radu Suda i Tužilaštva sa direktnim uplitanjem političkih dužnosnika, te time dovede u pitanje neovisnost i nepristrasnost posljednjeg branika vladavine prava u Bosni i Hercegovini.

Šarada se okončala odgađanjem referenduma, što samo po sebi donosi par smiješnih zaključaka. Prvi je da je Dodik, a ne Narodna skupština Republike Srpske, nadležan za otkazivanje već raspisanog referenduma, što nam jasno pokazuje stepen demokratske (ne)zrelosti u zemlji. Drugi nam kaže da je „dijalog o pravosuđu“ dovoljan motiv za odustajanje od poništenja svih drugih zakona, propisa i odluka nametnutih od strane Visokog predstavnika.

I u konačnici, ovakav rasplet upućuje da bi uz novonastale okolnosti bilo logično da se referendum ne odgodi, već da se ono složeno pitanje samo modificira: „Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, osim onih o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i njihovoj neustavnoj verifikaciji u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, uzimajući u obzir da nam je o tom pitanju obećan konstruktivni dijalog?“

Otkazivanje referenduma očigledno znači da Dodik očekuje ispunjenje postavljenih ciljeva, mimo raspisivanja poziva za dešavanje naroda. U slučaju pitanja pravosudnih institucija, javnosti su predstavljene četiri teme koje brinu vrh RS-a. Prva je da bi trebalo poraditi na etničkom balansu lica kojima se sudi na Sudu BiH, tačnije procesuirati ravnomjerno lica iz uvažena tri plemena.

Dodik je također tražio da se definira odnos razina u pravosuđu i pitanja dvostepenosti, iz čega bi prosječan zagovornik reforme pravosuđa zaključio da SNSD (vi odlučite o značenju skraćenice) želi uspostavu Vrhovnog suda BiH. Četvrta stavka tiče se upitnosti retroaktivne primjene Krivičnog zakona, što je legitiman zahtjev. Ipak, isto je bilo predmetom odlučivanja Ustavnog suda, a o njoj će se uskoro očitovati i Evropski sud za ljudska prava, što bilo kakvu „konstruktivnu“ političku debatu o tome baca u besmisao.

Ono što u nedoumici o legalnosti pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini dovodi stvar do apsurda jeste ideja o nametnutim zakonima u ovoj oblasti. Naime, Zakon o Sudu BiH jeste nametnut od strane Visokog predstavnika 12. novembra 2000. godine, ali je propis doživio izmjene i dopune u Parlamentarnoj skupštini više puta (2002, 2003, 2004, 2007, 2009), čime je praktično višestruko potvrđen od izabranih predstavnika. Dakle, građani RS bi se u ovom slučaju trebali pitati: Da li podržavaju rad izabranih predstavnika u Parlamentarnoj skupštini za mandatna razdoblja koja obuhvataju period od 2002. do 2009. godine?

U konačnici, održavanje stanja kontroliranog nereda u državi proizvod je neodgovornog odnosa svih strana koje su se u nekom trenutku obavezale na stabilnost Bosne i Hercegovine. S jedne strane to su države-članice Vijeća za implementaciju mira (uz rijetke izuzetke što dolaze izvan Kontinenta), dok sa druge strane odgovornosti stoje izabrani politički predstavnici. U nepostojanju jasne reakcije građanstva, ponižavanju tog jedinog im glasa te zloupotrebi njihove volje u mašini manipulacije, jasno je da ćemo na pravdu morati sačekati još. Sa institucijama ili bez njih.

 
Autor je lider studentske grupe “Mladi za pravdu” koja okuplja preko stotinu studenta prava iz Sarajeva, Istočnog Sarajeva, Mostara i Banja Luke.

Peščanik.net, 15.05.2011.