Detalj sa Notre Dame
Foto: Pinterest

Bolno je gledati francuskog predsednika kako uporno sapliće sam sebe. Najnoviji slučaj je Olandov nespretni tretman deportacije Leonarde Dibrani, petnaestogodišnjakinje koja je početkom meseca vraćena na Kosovo.

Leonardina porodica – otac, majka i šestoro dece – ušla je u Francusku pre četiri godine i dosad isprobala sve mogućnosti da dobije azil na temelju diskriminacije zbog romskog porekla. Kada im je 9. oktobra policija zakucala na vrata, ispostavilo se da je Leonarda u školi – tačnije, na školskom izletu. Policija je pronašla njen autobus, zaustavila ga i izvela devojčicu.

Hapšenje deteta pred njenim školskim drugovima izazvalo je protest više hiljada srednjoškolaca širom Francuske. Zvaničnom istragom potvrđeno je da je deportacija sprovedena u skladu sa zakonom, ali i da je policija trebalo da pokaže više „pronicljivosti“. Umesto da se ne meša, Oland je odlučio da se obrati naciji u televizijskom prenosu i ponudi solomonsko rešenje: Leonarda je dobrodošla da se vrati i završi školovanje u Francuskoj – ali bez porodice.

Olandova ponuda izgleda osmišljena tako da primiri besne đake i nezadovoljnu levicu koju čini i njegova sopstvena partija, a da istovremeno podrži ministra unutrašnjih poslova Manuela Valsa, odgovornog za deportaciju, koji zauzima jasan – i popularan – stav protiv imigracije. Kako se moglo i očekivati, ponuda nije zadovoljila nikoga: nije koherentna ni pravno ni moralno. Ako je čitava porodica prekršila zakon, zbog čega se pravi kompromis sa jednim od šestoro dece? Ako kompromis treba da bude humanitarni čin, zašto se devojčica stavlja u užasnu poziciju da bira između porodice i školovanja?

Evo tipičnih naslova o slučaju: „Levica se raspada na imigraciji“; „Oland se nasukao“; „Nikad nismo imali slabijeg predsednika Republike“. I to su napisi iz levičarskih medija. Ni oni sa desnice nisu blaži: „Fijasko“; „Politički poraz“; „Marina Le Pen: Francuska je postala usisivač za ilegalne imigrante“.

Ilegalni imigranti se svakodnevno deportuju iz Francuske, isto kao i u Sjedinjenim državama gde dilema zbog dece koja imaju legalni status dok su njihovi roditelji ilegalci, vodi u slične traume po školama i porodicama. Zbog čega je ovaj slučaj imao tako eksplozivne posledice? Nekoliko je tu sastojaka: nezadovoljstvo predsednikom Olandom, sve glasnija antiromska, anti-imigranstka retorika u samom Olandovom kabinetu, rast popularnosti desničarskog Nacionalnog fronta Marine Le Pen; predomišljanja o evropskoj unifikaciji, kao i tekuće nevolje sa integracijom i prihvatanjem nove populacije imigranata, legalnih ili ne.

Izabran prošle godine pretežno na talasu nezadovoljstva ekonomskom politikom desnog centra na čijem je čelu bio predsednik Nikola Sarkozi, Oland je nasledio tešku situaciju: visoka nezaposlenost (10.5 %), nizak rast, veliki deficit. Podigao je margine poreske stope za najbogatije na 75%, ali je onda podigao poreze i svima ostalima; nametnuo je mere kojima je nekim radnicima omogućio da se penzionišu u šezdesetoj a onda je drugima vratio starosnu granicu za penziju. Nedavno je najavio „fiskalnu pauzu“, kraći predah od novih poreza. Loš je znak kada vlada mora da predloži odmor od sopstvene politike. Međutim, pauza je smesta prekinuta uvođenjem novog „ekoporeza“ kao ustupak nezadovoljnim ekolozima među Olandovim socijalistima.

Sve to čini platformu za raznovrsnu političku demagogiju. Marina Le Pen je obećala čvrstu starosnu granicu za penziju od 60 godina, povlačenje iz evrozone i, naravno, strožiju imigrantsku politiku. Vals, Olandov ministar unutrašnjih poslova, iz čista mira je početkom septembra ispalio niz antiromskih izjava. „Ta populacija je ekstremno različita od nas i dolazimo u konflikt“, rekao je Vals, „Nema drugog rešenja osim rušenja kampova i slanja tih ljudi van granica. Iz kulturoloških razloga stanovnici tih kampova ne žele da se integrišu u našu zemlju i nalaze se u rukama kriminala i prostitucije.“

Valja napomenuti da prema računici same francuske vlade, u zemlji od 65 miliona stanovnika živi oko 15.000 Roma. Procenjuje se da se u Francuskoj nalazi oko 150 do 200 hiljada imigranata bez papira – što je sićušan broj u poređenju sa SAD gde se procenjuje da ih je oko 11 miliona. Ali fokus na ilegalne radnike kanališe popularnu anksioznost zbog daleko većeg broja – oko 10 odsto ukupne populacije – savršeno legalnih doseljenika, od kojih su mnogi francuski državljani, a koji dolaze iz severne i podsaharske Afrike. Popularnost ministra unutrašnjih poslova poslednjih meseci je dostigla 65% dok je njegov šef, Oland, potonuo ispod 30 procenata.

Ali Erik Fasin, sociolog sa pariskog Univerziteta VIII koji radi na knjizi o Romima, primećuje nešto novo u tekućoj antiromskoj kampanji. Većinu Roma u Francuskoj čine građani zemalja poput Rumunije i Bugarske, članica Evropske unije čiji građani imaju pravo da se doseljavaju. „Romi su Evropljani što ove apele čini otvoreno rasističkim: nisu asimilovani i nemoguće ih je asimilovati“, kaže Fasin.

Specifičnost Leonardinog slučaja je u tome što je, umesto iz Rumunije ili Bugarske, njena porodica poreklom sa Kosova, zemlje koja nije članica Unije. Kao Romi koje je lako deportovati postali su idealna meta popularne frustracije. Zapravo, tri četvrtine građana Francuske podržava odluku o deportaciji ove porodice. „Oland je prestravljen mogućnošću da izgubi podršku socijalista ako pokaže i mrvicu naklonosti prema Romima“, napisala mi je Džoan Valah Skot sa katedre za francusku istoriju na Prinstonu.

Rumunija i Bugarska još uvek nisu uključene u šengenski sporazum o slobodnom kretanju koji obuhvata 26 evropskih zemalja, ali se njihovo pristupanje očekuje možda već naredne godine. Ministar Vals je predložio da se ova odluka odloži, a jednom neobičnom primedbom čak je najavio mogućnost da Francuska primenjuje šengenski propis na aerodromima za „rumunske biznismene“ dok bi zadržala kontrolu graničnih prelaza na putevima koje češće koriste siromašni putnici kao što su Romi.

Prezir prema Romima zajednički je gotovo svim Francuzima, uključujući i mnoge imigrante. „Prljavi su, kradu, bacaju đubre, ne poštuju zakone, ne prilagođavaju se“, rekao mi je mladi doseljenik iz Malija.

Leonardin slučaj istovremeno poriče i potvrđuje stereotipe, što je i izazvalo tako snažne, kontraditorne emocije u javnosti. Pohađala je školu, što je znak da želi da se integriše u francusko društvo. Istovremeno, njen otac je nezaposlen a priznao je i da je lagao da bi dobio azil. Ove godine je Leonarda navodno izostala iz škole 20 dana a jednom prilikom je smeštena u privremeno prihvatilište zbog očevog nasilja. Porodica Dibrani nije živela u šupi već u stanu iz socijalnog programa. („Skandalozno je što je Francuska četiri godine plaćala stan i hranu ovoj porodici“, kaže jedan političar sa desnice, potvrđujući preovlađujući stav javnosti.)

Mnogi Romi zaista žive u nezamislivim uslovima po improvizovanim naseljima na periferiji gradova. Ovonedeljni slučaj u Grčkoj gde je plavokosa devočica pronađena u romskom kampu, sa još nekoliko dece čije rođenje nije registrovano, uklapa se u tu sliku. Pa ipak, „klasični stereotip je najčešće netačan“, kaže Fasin. „Kada odete u romski kamp videćete ljude koji se trude da održe higijenu, decu koja žele da se školuju.“

„Ne želim da ih ulepšavam“, nastavlja Fasin. „Uslovi u tim kampovima su jezivi. Ima đubreta, ima pacova. Ali hajde da razgovaramo o politici koja je stvorila te uslove. Mnoge opštine ne žele da im omoguće tekuću vodu, mobilne toalete, deci otežavaju ili onemogućavaju školovanje. Dakle, svi smo učestvovali u stvaranju takve situacije.“

Ne bi bilo tako strašno teško integrisati 15 hiljada Roma, navodi Fasin, kada bi za to bilo političke volje. Ali teško da će je biti.

„Nisu Romi problem“, tvrdi Fasin. „Problem je što imamo zemlje kao što su Rumunija i Bugarska koje su veoma siromašne. Pre dvadeset godina, u Evropi su siromašne zemlje bile Portugal, istočna Nemačka i Poljska, i mnogo novca je potrošeno da im se pomogne. Ali sada nema para ili političke volje za pomoć. Lakše je pričati o Romima.“

Alexander Stille, The New Yorker, 22.10.2013.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 23.10.2013.

IZBEGLICE, MIGRANTI