Među najpominjanijim anegdotama o najslavnijem jugoslovenskom književnom generacijskom kvartetu (Filip David, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić) je i ona o književnim transpozicijama vlastitog zatvorskog iskustva. Naime, Pekić je, kako je poznato, godinama robijao, a hiljade dana zatvora ostavile su vidnog i trajnog traga na njegovo zdravstveno stanje. Nasuprot njemu, Kovač je u zatvoru proveo tek jednu, ili maksimalno nekoliko noći. Ipak, o svom je zatvorskom iskustvu Kovač govorio mnogo češće, efektnije i elokventnije, a taj je kontrast Pekić na svoj fino-ironičan način povremeno komentarisao govoreći kako obilje doživljaja što se frekventno ponavljaju za književnost zna djelovati kontraproduktivno.
Među prvim komentarima na hapšenje Ratka Mladića, ističe se cijeli niz onih baziranih na “regresiji u privatni trač“ (Boris Buden), na sentimentalnim prisjećanjima na ratne dane, na djetinjstvo i mladost obilježene ratom. Takve lirske varijacije po pravilu su tek uvertira u pokušaj analize čiji je cilj minimiziranje samog čina hapšenja i predstojećeg suđenja. Karakteristično je, međutim, i to je zapravo nešto što generalno primijećujem u raznim kontekstima već petnaestak godina, da je frekvencija pozivanja na sopstvene ratne doživljaje i patnje vrlo često obrnuto proporcionalna sa intenzitetom vlastitih ratnih iskustava. Uprošteno govoreći, to je kao u anegdoti sa Kovačem i Pekićem; za izgubljenim ratnim djetinjstvom i mladošću najstrastvenije plaču oni koje je rat manje trajno obilježio u odnosu na šutljivije ljude iz iste generacije. Takvi su ovih dana i najbrži kad treba kazati da je hapšenje Ratka Mladića zapravo posve nebitno, nevažno i skoro trivijalno, da je puka prevara i velika svesrpska zavjera u svrhu zamazivanja očiju Evropi. Izostanak javne euforije zbog hapšenja takvi također, površnim rasuđivanjem i linijom manjeg otpora, uglavnom koriste kao argument koji je, kao, još jedan dokaz ispravnosti njihovog rezonovanja.
Uvijek mi se činilo sumnjivim kad ljudi preglasno trube o vlastitoj intimi. Otto Weininger je negdje zapisao kako nema ničeg nemoralnijeg od javnog izlaganja svojih najdubljih emocija. To je slično onoj čuvenoj Camusovoj aforističnoj frazi prema kojoj je “čovjek više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže“.
Među ljudima koje poznajem, uključujući i neke tzv. “javne ličnosti“, upravo oni kojima je Ratko Mladić najdirektnije uništio živote nipošto ne misle da je ovo hapšenje nebitno. Naoko paradoksalno, takvi su više u stanju da se izdignu iznad vlastite traume, da priču o Ratku Mladiću šire kontekstualiziraju, da budu svjesni da se u Mađarskoj upravo ovih dana sudi jednom od zločinaca iz Drugog svjetskog rata za masovna ubistva iz ranih četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, da je Andriji Artukoviću suđeno četrdesetak godina nakon kraha takozvane NDH, da je Eichmann uhapšen petnaest godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, da je, u krajnjoj liniji, i Osama bin Laden, nakon jedanaestog septembra 2001. godine, bio u bijegu skoro punih deset godina, ali i da je, što se ovih dana često zaboravlja, prije toga također godinama bio u bijegu.
Mrtve, naravno, nikavo suđenje ne može oživjeti. U istoriji nema komande undo kao u Microsoft Word programu, pa nikakvo suđenje i nikakva kazna ne mogu donijeti apsolutnu satisfakciju bilo kome. Ipak, stvari u istoriji i ljudskom životu nisu crno-bijele. Krajnji relativizam koji izbija iz teze da je hapšenje nebitno graniči sa onom famoznom tezom svi su oni isti, dodiruje sa sa onom omiljenom teorijom pojedinih bošnjačkih (i ne samo bošnjačkih!) serklova po kojoj je Tadić samo umiveni Milošević, a njegov režim tek nastavljač u miru onog što je Milošević radio u ratu, teorijom upravo savršeno plakatiranoj naslovnicom jednog broja poznatog sarajevskog nedjeljnika na kojoj je pisalo da je u Srbiji i deset godina poslije Miloševića sve isto, samo, eto, njega (tj. Miloševića) nema. Pobornici te teorije, svjesno ili nesvjesno, teže ka ovjekovječenju i perpetuiranju već ustaljene bosanske figure žrtve. Da se razumijemo, to da je Bosna i Hercegovina ubjedljivo najveća žrtva raspada Jugoslavije je univerzalno priznato kao istorijska istina. To, međutim, ne znači da je ukopavanje u poziciju žrtve iole produktivno. Naprotiv! Teško da uopšte postoji neproduktivnija i za budućnost gora i nepoticajnija pozicija.
Hapšenje Ratka Mladića i suđenje koje će uslijediti imaće, u najboljem slučaju, dvije ključne posljedice. S jedne strane, u Srbiji bi trebalo doći do stvarnog i još masovnijeg suočenja sa zločinima počinjenim u ratu u Bosni i Hercegovini, zločinima koji su kulminirali genocidom u Srebrenici; s druge pak strane, u Bosni i Hercegovini, prvenstveno u Sarajevu i među Bošnjacima, to bi trebalo pomoći odmicanju od politike bazirane na retorici prepisanoj iz onog starog crtanog filma, od onog nepravda-pa-to-ti-je. Nema ničeg lakšeg od ironiziranja fraze “okrenimo se budućnosti“, ali jedina alternativa tome je istrajavanje u traumi, u posttraumatskom poremećaju, u histeriji.
Postoji ona basna, Ezopova valjda, o lisici koja je nesretnim slučajem ostala bez repa, pa ubjeđuje ostale lisice da si same odrežu repove jer će tako, kao, biti ljepše. Previše se namnožilo lisica, pretežno dijasporskih, koje bi zbog svoje izgubljene mladosti učinile da sve ovdašnje generacije izgube svoju. Hapšenje Ratka Mladića dobra je vijest, prvenstveno za ovdašnju djecu i omladinu, za neke buduće mladiće, koje niko više neće slati u rat, jedino ako aveti posljednjeg rata budu zbilja adaktirane. Predstojeće suđenje Ratku Mladiću korak je u tom pravcu.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 29.05.2011.
UHAPŠEN RATKO MLADIĆ