Koja je to bitka koju ova vlast vodi tako žestoko? S kime se vodi taj unutrašnji rat? Jasno je da je na jednoj strani vlast koja iz svih oružja baražira bez milosti, ali na drugoj strani nema gotovo nikog, ili tačnije, ima nekoliko malih stranaka koje se koprcaju da nekako dopru do javnosti i progovore u parlamentu. Što bi se ratnom terminologijom reklo, ova vlast koristi nesrazmernu silu, kako u parlamentu tako i na izborima, od mesne zajednice pa naviše. Bitka za Beograd je već uveliko krenula, a tek će da se zahukta kad vlast krene da puca iz svih oružja na kandidaturu Dragana Đilasa. On ima prilično visok rejting u glavnom gradu (oko 15 posto Beograđana bi glasalo za njega), a ima nameru i da okupi proevropske stranke u jedan izborni blok. To je bilo dovoljno da on postane uznemirujući činilac mirnog i pokornog života u našoj stabilokratiji, u kojoj vlast do sada nije morala mnogo da brine zbog svojih „nesrazmernih“ napada.

Nema naroda na ulicama sa pištaljkama, nema radnika pred vladom i štrajkova, nema rasprava u kojima bi se rasplamsale strasti i polarizovala mišljenja, nema stranke koja gura visoke procente – ima samo agresivne vlasti koja vodi nemilosrdan preventivni rat, koliko da se zna da Vučića nikada niko neće pobediti. Čim je čuo za Đilasa, predsednik države, inače kandidat i za beogradske izbore, najavio je da će za sedam dana odnosno 25. decembra dati svoj odgovor na ovaj Đilasov izazov. Čim se vrati sa svojih putešestvija na kojima je briljirao i bio veoma uvažavan, on će ovom unutrašnjem izazovu pokazati zube.

Dok je iznutra narod dobar i poslušan i dok samo dosadna opozicija zanoveta, spolja ide k’o po loju. Nisu džabe zvezde političke misli zbog Srbije izmislile stabilokratiju kao novi režim koji pre nje nije bio tako jasno identifikovan. I to kao pozitivna pojava! Na autokratski mrak iznutra – spolja stižu komplimenti, čestitke i tapšanje po ramenu u stilu „dobar si ti momak“. Jeste da je opozicija sama po sebi nepotrebna i neželjena pojava koja se ne uklapa u stabilokratiju, ali vlast se brzo snašla i za tu nesnosnu pojavu pronašla efikasan lek. Naime, vlast je uspela da veoma originalno i nadahnuto ućutka neke preglasne i dosadne poslanike. Ne da više ne mogu da galame, nego više ne mogu ni da progovore! Poznato je koliko je Vučić marljiv, pa je ispisao 300 istih amandmana na budžet Srbije za 2018. i dostavio ih svojoj vojsci da prilježno čita (neki manje iskusni satima su vežbali). I bez zamuckivanja je 300 puta u 600 minuta izgovoren isti tekst amandmana na zakon o budžetu. Niko nije odbio poslušnost, svi su uredno čitali, pa se mirne duše može reći da je stabilokratska operacija pod nazivom „e nećeš vala majci više ni pisnuti“ u potpunosti uspela. Pa još kad su svi izrecitovani amandmani povučeni, pokazan je stabilokratski treći prst, koji se nije mogao drugačije razumeti nego da od sada u srpskom parlamentu ima da govori samo vlast.

Da je taj režim baš u Srbiji patentiran potvrdila je i premijerka Brnabić (inače, najbolja učenica stabilokratije), koja se neobuzdano izvikala na naše nastavnike da ništa ne rade i da od njih neće ni glasa da čuje u pogledu niskih plata. Neradnici su to, rade samo tri sata dnevno i ne zaslužuju više, furiozno je izjavila nova gazdarica. Ali ona, čim mrdne iz Srbije, baš kao i njen šef, okrene drugi list. Ljubazno se smeška, mrtva hladna obećava brda i doline. Na sastanku sa delegacijom Evropskog parlamenta, u Politici piše da je odbacila kritike da mediji u Srbiji nisu slobodni rekavši da su mediji u Srbiji potpuno slobodni. Srbija će do 2020. biti spremna za ulazak u EU zato što „teško radimo da ispunimo plan i prilagodimo se evropskoj legislativi. Reforme su zasnovane na tri stuba – ekonomiji, administraciji i vladavini prava“. Ocenila je kao ohrabrujuću izjavu predsednika Evropske komisije Žan-Klod Junkera, koji Srbiju vidi kao jednu od najnaprednijih zemalja u pristupnom procesu. Kad čuješ šta ovi spolja vide u Srbiji, prosto ti dođe da se iz unutrašnje preseliš u spoljašnju Srbiju.

Dok unutar Srbije vlada zamračenje, izumitelja stabilokratskog sistema spolja dočekuju fanfare. Vučić je prvo briljirao u Parizu na Samitu o klimatskim promenama, gde ga je francuski predsednik Makron srdačno dočekao i pozdravio sa „O, mon ami Aleksandar“ i sa njim lepo popričao, obećavši da će koliko na proleće doći u Srbiju. Ne sećam se kada je neki francuski predsednik bio u Srbiji, ali i to će da se desi kako bi se stabilokratija učvrstila i porazila izanđalu demokratiju koja je već na izdisaju. Nakon obećanja da predsednika Makrona možemo videti u Srbiji, predsednik Vučić je dao izjavu za novinare da je jako važno što ćemo sa Francuskom, jednom tako značajnom zemljom Evrope, napraviti isto što i sa Nemačkom. Kad se to desi, doslovno je rekao, „onda više nemamo šta da brinemo“. Ako obari i Francusku, kao što je obario Nemačku, ima da nakrivi kapu – ceo svet je njegov. A izgleda da stvarno jeste, jer tu nije kraj!

Samo što je završio sa Makronom, predsednik Vučić je promenio garderobu (umesto zimske uzeo letnju) i uputio se pravo na Kubu, gde je bio kraljevski dočekan. Da se ipak ne bi zaboravilo da je on zbog ovolikih uspeha u stalnoj opasnosti, u međuvremenu je dobio dva preteća pisma, jedno od CIA, drugo od Pavelićevih križara. Srećom to nije poremetilo uživanciju na Kubi. Kako obaveštava Danasov kolumnista Boris Jašović, Vučić se oduševljeno divio dostignućima socijalističke revolucije i medicine. Udvaranju nije bilo kraja kad je na izložbi o revolucionarnom vođi napisao sledeće reči: „Jedan bolji svet je moguć. Hvala, Fidele“.

Logično je bilo da posle Kube predsednik ode u davno planiranu zvaničnu posetu Moskvi i velikom Putinu. O tome neću pričati detaljnije, imate sve u štampi i na ovom sajtu. Nikada nećemo ući ni u jedan vojni savez, nikada nećemo uvesti sankcije Rusiji, nikada nećemo naneti štetu Rusiji, nikada, nikada, nikada. Čuli smo kako ćemo dobiti onaj gas preko Turske, famozni raketni sistem S-300, helikoptere, ruskog posrednika ako se promeni format pregovora u Briselu pa u njih uđe Amerika. I mnogo se zahvaljivao Putinu, te za čuvanje našeg Kosova i zbog brige za Srbiju, ali ponajviše zato što je sprečio onu famoznu Rezoluciju o Srebrenici u UN-u, da ne bismo dobili žig genocidnog naroda. Poželeo je velikom Putinu mnogo uspeha na izborima za predsednika. I konačno je i Vučić postao doktor. Doduše počasni (ali ipak bolje to nego plagirani kao njegovi najbliži saradnici).

Najviše me je impresionirala poseta ruskom Institutu perspektivne tehnologije. Nekoliko puta sam čitala o odvratnom eksperimentu kada uvaženi naučnici nemaju drugog posla nego da guraju psa jazavičara u nekakvu posudu sa vodom. I kad misliš da je kuca udavljena, a pomislio je i Vučić, pas se izvlači živ i zdrav i još veseo. Ovo rusko čudo navodno je pokazalo da pas može da diše na škrge, odnosno da umesto vazduha koristi vodu. Zabezeknuti Vučić pomilovao je sirotog psa po glavi, srećan što su i on i životinja izvukli žive glave. Mora da je i na svoju pomislio. A možda se zamislio zašto se baš njemu tako nešto prikazuje. Sumnjiva je to stvar, kaže jedan komentar: „Predsednik Srbije nije znao da li da spasava kuče ili da beži glavom bez obzira“. Sve u svemu, bio je to mudar potez da se ruska čuda prikažu jednom velikom i proverenom Srbinu. U njegovom se narodu vekovima ispredaju priče o ruskim čudesima (tajno oružje je bilo u modi devedesetih). Još kada su Vučiću pokazali kako cveće može da raste bez zemlje, srpski narod je dobio dovoljno materijala za nekoliko narednih decenija.

Možda se nekome moglo učiniti da je poseta ovom Institutu bila nekakva sprdnja sa našim predsednikom. Nipošto. Poseta je bila veličanstvena i Rusi su pokazali veliko uvažavanje prijateljske Srbije. Koliko Rusija poštuje Srbiju, impresionirano je objasnio sam predsednik Vučić. On je naime rekao sledeće: „Naši domaćini su pokazali izuzetno gostoprimstvo, videli ste da su čitave ulice u centru grada čistili kada mi prolazimo, prosto vam bude neprijatno zbog načina na koji su želeli da ukažu poštovanje Srbiji“. Kako su prolazili, tako su im ispred nogu čistili! Ovo je nadahnulo Marka Somborca da napravi karikaturu na kojoj Vučić upada u sobu u kojoj Putin, Lavrov, Šojgu, Miler i neki general svi do jednog stoje u stavu mirno i salutiraju našem predsedniku. A malo podalje, iz vodene posude, i mali crni jazavičar (onaj što diše vodu) u stavu mirno salutira Vučiću.

Stigli smo do suštine koju Vučić zna najbolje da formuliše, jer to su njegov režim i njegova izmišljotina. Jedino njemu leži da spoji unutrašnju ljubav naroda sa spoljašnjim fanfarama. Čim je stigao sa dalekih puta zagrmela je vest:

„Predsednik SNS-a Aleksandar Vučić izjavio je večeras da je bio počastvovan sa kakvim poštovanjem su ga ovih dana primali predsednici Francuske, Rusije i Kube, ali da je uveren da mu takvo poštovanje ne bi bilo iskazano da nema podršku građana Pećinaca, Mionice, Negotina, Kostolca, građana Srbije.“

To je bilo za nedelju, a cepanje Đilasa je ostavio za ponedeljak.

Peščanik.net, 22.12.2017.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)