U nadahnutom ekspozeu izgovorenom u subotu pred “poštovanim delegatima i gostima”, predsjednik Saveza za bolju budućnost BiH, Fahrudin Radončić, poručio je, između ostalog, i ovo: “Da bi se odnosi u Bosni i Hercegovini korektno poredali, mora se imati hrabrosti i da se prošlost naziva pravim imenom. Kao Bošnjaka niko me neće politički ili drugačije uplašiti da genocid u Srebrenici zovem genocidom, da agresiju nazivam agresijom, a izdaju izdajom. Niko me neće uplašiti da odustanem od ideje da se opkoljeno Sarajevo proglasi koncentracionim logorom i da svaki ratni stanovnik ovog grada, uključujući mene i moju porodicu, dobije svoj logoraški broj i iskaznicu. Ovdje je okupacija trajala tri i po godine. Ubijeno je više od 10.000 civila, više od 1.000 djece, a sistematski su nam bili uskraćeni pitka voda, hrana i pravo na kretanje. Šta je to onda moglo biti nego logor? Da ne bude nikakve zabune, logoraške iskaznice će dobiti i oni Srbi i Hrvati – a vjerujte ima ih puno – koji su sve vrijeme rata hrabro ostali sa nama i pomogli nam u tome da Sarajevo sačuva svoju multinacionalnu legitimaciju i danas bude njihov grad. Nakon svega će i onima koji dolaze u ovaj grad da polože vijence na mjestu stradanja njihovih najbližih koji su bili u neprijateljskoj uniformi i u neprijateljskoj vojnoj misiji, vjerovatno biti lakše da shvate naše stradanje i to gdje i kome dolaze”.
Većinu teza iz ovog dijela Radončićevog izlaganja nesumnjivo prihvataju sve partije koje uglavnom okupljaju bošnjačko biračko tijelo. Nazivanje prošlosti pravim imenom, genocida u Srebrenici – genocidom, agresije – agresijom, a izdaje – izdajom, nešto je o čemu i kod SDA i kod Stranke za BiH i kod SDP-a, kao i kod manjih stranaka, postoji konsenzus. Ipak, ideja “da se opkoljeno Sarajevo proglasi koncentracionim logorom i da svaki ratni stanovnik ovog grada dobije svoj logoraški broj i iskaznicu” je, čini se, izvorno Radončićeva, a nadat se je da ju niko drugi i neće podržati. Ta tzv. “ideja” je skoro savršen primjer sve odvratnosti Radončićeve demagogije. Tom idejom Radončić vrijeđa i stanovnike opsjednutog Sarajeva i logoraše. Nabraja Radončić podatke o opsadi, pa retorički pita: Šta je to onda moglo biti nego logor? Moglo je biti: grad pod opsadom! Ako je opsjednuto Sarajevo bilo koncentracioni logor, šta su onda bili Goražde ili Bihać? Ako će Radončić ratnim stanovnicima Sarajeva davati logoraške brojeve, hoće li im ih i tetovirati ili ih samo ispisati na iskaznicama? I šta će biti sa onima koji u opsjednutom Sarajevu nisu proveli cijele tri i po godine, nego recimo godinu i pol ili dvije; hoće li i oni dobiti neke brojeve i iskaznice? I kojim redom će se dijeliti brojevi i iskaznice? Hoće li biti sankcija protiv onih koji su cijeli rat proveli u Sarajevu, a ne žele logoraški broj i iskaznicu, ne žele da im Radončić tri i po godine njihovih života svodi na jeftin politikantski štos? Šta će biti sa onima koji su kroz tunel ili avionom izlazili iz Sarajeva, a poslije se vraćali, odnosno sa onima koji su kroz tunel ulazili u Sarajevo zbog sportskih takmičenja ili zbog studiranja? Koncentracioni logori su najstrašniji fenomen dvadesetog vijeka; život u opsjednutom Sarajevu, koliko god strašan bio, ne može se identificirati sa životom u koncentracionom logoru. Takva je identifikacija uvredljiva i za Sarajlije i za logoraše, za prve jer im odriče onu najličniju slobodu o kojoj svjedoče najbolji pisci opsjednutog Sarajeva, za potonje jer im zapravo poručuje isto što i onaj veselnik iz Hrvatskog sabora koji je tvrdio da život u Jasenovcu i nije bio tako loš jer su logoraši mogli gledati operete.
Treba, međutim, biti precizan: kad Radončić kaže da je Sarajevo bilo koncentracioni logor, on ne laže, on – kenja! Pozivam se ovdje na distinkciju Harrya G. Frankfurta iz njegove čuvene knjige “On Bullshit”. Radončića uopće ne zanima je li njegov iskaz istinit ili neistinit, interesira ga samo utisak koji želi ostaviti. Po svoj prilici, cilj mu je predstaviti se kao najveći bošnjački “baja”, onaj koji će politiku iz pozicije vječite žrtve dovesti do dosad neslućenih visina. Kao takav on si može dopustiti i velikodušnost da “logoraške iskaznice” dodijeli i Srbima i Hrvatima koji su ostali u opsjednutom Sarajevu. (Hoće li ih posthumno dati i žrtvama ubijenim na Kazanima?) Po Frankfurtu, jedna od osnovnih odlika kenjaže je nebriga za preciznost iskaza. Sva Avazova izdanja kenjažu koriste kao osnovno komunikacijsko sredstvo, a Radončić je kao dostojan osnivač takve “imperije” opsadu izjednačio sa – okupacijom?! (Govori, naime, o tri i po godine dugoj okupaciji Sarajeva.) Borci koji su poginuli braneći Sarajevo, poginuli su upravo boreći se protiv mogućnosti okupacije, mogućnosti da se njih ili njihove sugrađane pošalje u neki koncentracioni logor.
Treba također biti pošten: Savezu za bolju budućnost BiH se ne može osporiti dosljednost. Prije više od četiri godine, dok SBB-a BiH još nije bilo ni na mapi, jedan od njegovih danas istaknutih članova, onomad član SDA i državni premijer (naravno, o Adnanu Terziću je riječ) kazao je kako Sarajlije od svog ratnog mučeništva izvlače razne benefite. U to vrijeme se na njega, a zbog te izjave, oborila kuka i motika, uglavnom posredstvom Avaza. Danas, međutim, ispada da je jedini problem s navedenom Terzićevom izjavom u tome što je bila – preuranjena. Radončić će se tek pobrinuti za to da Sarajlije dobiju benefite, ako broj i iskaznicu možemo tako zvati. Postoji u engleskom jeziku fraza “friends with benefits” kojom se označavaju ljudi koji međusobno stupaju u seksualne odnose, mada nisu u vezi i jedno drugom niti obećavaju vjernost niti osjećaju bilo kakvu obavezu. To su otprilike benefiti koje SBB nudi građanina BiH: da ih prca u zdrav mozak bez obaveza. U to ime Radončić je sročio i već pominjani ekspoze kojem je usrdno aplaudirao i Muhamed Filipović, po vlastitom priznanju veliki Kantov fan. Hajde onda, Kantu u čast, da Radončićev ekspoze nazovemo prolegomenom za svaku buduću demagogiju, što je ljepši način da ga se ispravno opiše kao urnek najgore kenjaže.
Oslobođenje, 07.06.2010.
Peščanik.net, 08.06.2010.
