Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Vladajuća partija u Srbiji, naročito ona koja je tek stupila na vlast ili se transformisala iz neke prethodne i zahvaljujući tome osvojila većinske glasove na izborima, neizostavno sa vlašću preuzima i model operisanja, koji je davno ustanovljen. On se uglavnom oslanja na bazu, na opštine, na lokalne funkcionere, koji su stupili na scenu negde krajem 80-ih godina prošlog veka, kao vlasnici raznih samostalnih trgovinskih preduzeća. Kako je došlo do toga da se jedan vlasnik STR-a tokom proteklih decenija transformiše u lokalnog feudalca, pitanje je čija aktuelnost ne prolazi. Možda slučaj dece izbačene iz Predškolske ustanove „Vlada Obradović Kameni“ u Pećincima može da objasni upravo ovaj put transformacije moći, koja se na kraju konstituisala kao sveopšta, sveprisutna i jedina sila koja upravlja životima u zatvorenoj zajednici. Ime ove političke sile u Opštini Pećinci je Milorad Pantić Luki. On je predsednik Opštinskog odbora SNS-a za Pećince, ali isto tako i osovina oko koje se okreće život ljudi ove opštine. Naravno, ukoliko dođe do nekih nesuglasica, opozicionog delovanja ili protesta, neminovno takvi pojedinci bivaju izbačeni iz sistema. Tako nešto se dogodilo i porodicama Mihailović i Mažić.

Naime, pre 9 meseci, nakon protesta poljoprivrednika kome su se pridružile i ove porodice, došlo je do neočekivanog izbacivanje njihove dece iz vrtića. Po rečima majki ove dece, koja su već bila u sistemu predškolske ustanove, do ovoga je došlo zbog političke nepodobnosti roditelja. Da bi se osvetio učesnicima protesta, koji su ujedno i članovi Demokratske stranke, Milorad Pantić Luki je precrtao imena troje dece sa spiska za vrtić. Tako su Sofija, Jakša i Nađa ostali bez mogućnosti da borave u vrtiću, a njihovi roditelji – poljoprivrednici, da se snalaze sa njima u vreme intenzivnih poljoprivrednih radova na polju tokom prošle jeseni i ovog proleća. Izgovor je bio da nema mesta jer su grupe u vrtiću pune, a kada su se roditelji pobunili, pa čak protestovali ispred Predsedništva Srbije, Aleksandar Vučić je u maniru velikog hrišćanina izjavio kako „nikada nijedno dete ne sme da bilo šta trpi zbog političke ili bilo kakve pripadnosti svojih roditelja ili bilo kog drugog“. Tom prilikom je rekao da će problem ubrzo biti rešen, čak je najavio izgradnju novog vrtića u Pećincima, ali to se nikada nije dogodilo, a upravo ono što je negirao – ostalo je na snazi: deca su kažnjena zbog političke pripadnosti njihovih roditelja.

Zbog ovog slučaja, reagovala je Poverenica za zaštitu rodne ravnopravnosti, naloživši da se deca vrate u vrtić i uputi pisano izvinjenje oštećenim porodicama. Budući da Predškolska ustanova u Pećincima sluša pre svega Milorada Pantića Lukija, ona se oglušila o uputstva Poverenice. U međuvremenu, Aleksandar Vučić je posetio svog poverenika za Pećince na radnom mestu i pružio mu javnu podršku. Predsedniku su važna deca, ali mu je još važniji Luki. Zbog čega? Na osnovu njegovog nadimka, reklo bi se da bi takav mogao da se nađe na svakom uglu u Srbiji, tamo gde se odvija neka siva ekonomija pod geslom evropskih integracija. Ipak, Milorad Pantić Luki je pored svog nadimka, koji potiče od njegovog prvog STR-a iz 80-ih, akumulirao nešto dragoceno za vladajuću stranku i samog predsednika. Retrospektiva Lukijevog uspona nudi uvid u metod rada ovog „poslovnog“ čoveka.

Sa padom Miloševića, završava se prva faza akumulacije kapitala, kada se njegova STR uz pomoć političkih proteza, pre svega Demokratske stranke, transformiše u mašinu za privatizaciju. Mediji beleže da je Milorad Pantić sa svojim bratom Živoradom kupio za 20 miliona dinara šabačko Ugostiteljsko preduzeće „Sava“, u čijem sastavu je bilo tridesetak objekata i koje je imalo 240 zaposlenih. Pantić je odmah otpustio polovinu radnika, otuđio petnaestak lokala i započeo transfer kapitala iz preduzeća „Sava“ u svoj „Luki komerc“ preko fiktivnih dugovanja. Tri godine kasnije će se ovaj slučaj naći pred Opštinskim sudom u Šapcu, ali taj sudski proces nikada neće biti doveden do kraja. No ono što je išlo dalje bio je „Luki komerc“ koji je osnažen preuzimanjem državnog kapitala krenuo u pravu ekspanziju. Sada već postoje preduslovi za izrazitije političko delovanje, pa stoga Pantićev brat Živorad osniva Grupu građana Luki, koja će sve do izbora 2012. biti u koalicionom savezu na lokalu sa Demokratskom strankom. Nakon toga, videvši da se struktura moći menja, Grupa građana Luki pridružuje se SNS-u, da bi Milorad Pantić postao glavni čovek Privremenog organa u Pećincima 2013, a već 2015. poverenik SNS-a za Pećince. Ovakav politički transfer, omogućio je enormni rast porodične imperije, jer „Luki komerc“ sada pored supermarketa, preduzeća po mnogim mestima, poseduje i salone bele tehnike, benzinske pumpe, farmu koka nosilja i svinja, bavi se proizvodnjom robe široke potrošnje, ima auto-školu, rent-a-car, sportsko rekreativni centar a odnedavno i svoj zoološki vrt. Da bi se ovo postiglo neophodno je biti jedini ponuđač na tenderima u opštinskim ustanovama i preduzećima u Pećincima. A „Luki komerc“ to jeste. Njegov godišnji prihod na tenderima rapidno raste. Od 72 miliona dinara 2016. do skoro pola milijarde 2022. „Luki komerc“ dobija čak i tender za pripremanje užine u Predškolskoj ustanovi „Vlada Obradović Kameni“. I u tom svetu, pod apsolutnom kontrolom jednog čoveka – Milorada Pantića Lukija – nema mesta za troje dece u vrtiću, gde su im uskraćeni i užina i boravak.

Iz svega ovoga stiče se utisak da „Luki komerc“ nije firma nego politička mašina SNS-a, koja je svoj uspon započela pod okriljem DS-a. Zanimljivo je da demokrate kažu kako nisu znale za Pantićeve privredne afere. Isto tako ni naprednjaci se neće sećati da je Luki napravio bilo šta mimo zakona kada jednog dana budu pali sa vlasti, a „Luki komerc“ se bude transformisao u nečiju političku mašinu za izvlačenje para iz državnog budžeta. Odnos između „Luki komerca“ i vlasti je profit – uzajamni. Luki zna kako se to radi, a stranka na vlasti to omogućava. Pritom, „Luki komerc“ deluje i kao korektor političkog ponašanja na lokalu, utiče na izbore, nagrađuje i kažnjava; nagrađuje tako što stanovnicima dozvoljava da žive i rade, dok neposlušnima ukida pravo na rad, ucenjuje ih i naposletku, vrši odmazdu nad njihovom decom, kao u slučaju porodica Mažić i Mihailović. Da se razumemo, predsednik voli svu decu, ali mu je Luki draži. Bez Lukija njegov svet bi bio siromašan.

Peščanik.net, 20.04.2023.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)