Uđe, evo, Hrvatska u Evropsku uniju kao dvadeset i osma po redu punopravna članica; donese se, eto, odluka da najkasnije u januaru iduće godine Srbija započne pregovore o članstvu; Crna Gora je već počela pregovore, Makedonija već odavno ima status kandidata, čak je i Kosovo dobilo zeleno svjetlo za pregovaranje o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Prije samo nekoliko godina, bio bi ovo idealan trenutak da se napravi rutinska varijacija na Balaševićevu pjesmu “Putuj, Evropo“, a iz bosanskohercegovačke perspektive. Kako ono kaže Đorđe Balašević: “Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas./ Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas./ Putuj planeto, super smo se družili./ Nama je lepo, taman kako smo zaslužili.”
Prije samo nekoliko godina bilo bi, kažem, lako oplakivati sudbinu Bosne i Hercegovine ostavljene na slijepom kolosijeku. Danas je, međutim, drukčije (što, naravno, ne znači da je Bosni i Hercegovini bolje). Propast utopijskog koncepta EU iz južnoslovenskog ugla lijepo je ovih dana opisao Žarko Puhovski: “Nakon što je EU elegantno preskočila ‘bivšu Jugoslaviju minus Slovenija plus Albanija’ sve je više analitičara i političara, diplomata i novinara počelo na nekadašnju obećanu zemlju gledati kritičnije. A nije baš trebalo odviše kritičnosti da se sagleda problem ‘dvostrukih kriterija’ – kako se to uobičajenom neobrazovanošću javno naziva (riječ je, dakako, o nijekanju kriterija uopće, jer jednostrukost je u biti samoga pojam kriterija). Ulazak Bugarske i Rumunjske u EU pokazao je da je ‘insistiranje na najvišim kriterijima za ulazak u članstvo EU’ obična fraza kojom se pokrivaju (inače posve legitimne) političke odluke vodstva Unije, ali i unutrašnji nacionalistički sukobi. Još ranije to se moglo vidjeti i kod primanja baltičkih država i Mađarske (kada je, primjerice, riječ o politici spram etničkih manjina), ili Slovačke (kada je riječ o demokratskim ustanovama).”
Bosanskohercegovački političari ne samo da nisu uskladili Ustav sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava po predmetu Sejdić – Finci, nego su dodatno zakomplikovali situaciju frkom oko jedinstvenih matičnih brojeva. A opet, zarad tajminga, teško je mobilizirati nezadovoljne građane “žvakom” o zaostatku za susjedima u procesu pridruživanja Evropskoj uniji. Naši su problemi mnogo fundamentalniji. U tom kontekstu, valjda i prvi put od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, napredak na putu ka EU ne čini se kao najvažnija zadaća ovdašnjih političara. Evropska unija jednostavno više nije utopija kojoj se po difoltu teži. Prisustvo na bijeloj šengenskoj listi jedina je praktična korist koju bosanskohercegovački građani (barem neki od njih) osjećaju od te višegodišnje (da ne kažem višedecenijske) frtutme oko Evropske unije. Ako je tamo u devedesetim, kad smo mi bili istinsko “srce tame”, Evropa zaista putovala nekamo, u neki idilični raj, s ciljem i misijom, ona već neko vrijeme nikamo svjesno ne ide, nego, realno, luta. I mada ta “promjena paradigme” u samoj Bosni i Hercegovini, naročito na nivou najbanalnije dnevne politike nije proizvela nikakve vidljive posljedice, naročito ne pozitivne, u nekom širem okviru, ne samo geografskom, nego više “idejnom”, te se posljedice vrlo brzo mogu očekivati. Možda je to naivni optimizam, ali mi se zbilja čini da dolazi vrijeme promišljanja alternativa. U sklopu dužeg intervjua koncentrisanog na više tema, postavili su mi ovih dana nezahvalno pitanje da pokušam skicirati kako će se u političkom smislu razvijati budućnost “regiona” u idućih desetak godina. Odgovorio sam ovako nekako.
Mislim da generalno postoje dvije mogućnosti. Maksimalno uprošteno govoreći, u politici se može biti ili subjekt ili objekt zbivanja. Ili aktivno stvaraš vlastiti kontekst ili se prilagođavaš okolnostima. Ili vodiš politiku ili si njena žrtva. Za južnoslovenske narode, pa i za Balkan u cjelini, to znači izbor između slobode (u najširem smislu) i statusa polukolonijalne periferije. Ima onaj divan momenat u “Na Drini ćupriji” kad nesretni Nikola Glasinčanin najprije planira da emigrira u Ameriku, pa nagovara učiteljicu Zorku u koju je zaljubljen da pođu zajedno, a onda joj, kad poslije Sarajevskog atentata počne Prvi svjetski rat, govori kako ne treba emigrirati, nego kako mi ovdje treba da pravimo svoju Ameriku. Jedna, dakle, mogućnost, iz moje perspektive i poželjnija i mnogo manje vjerovatna, jest stvaranje nove političke paradigme na Balkanu koja bi vodila nekoj lokalnoj integraciji, možda stvaranju neke Balkanske Federacije. To, naravno, ne znači da ne bi bilo i integracije sa ostatkom Evrope, ali na ponešto drukčijim principima. Druga, mnogo vjerovatnija, mogućnost je nekakva loša beskonačnost današnjeg statusa quo. S jedne strane, Grčka, Bugarska, Rumunija, a evo i Hrvatska, u Evropskoj uniji, ali kao svojevrsne EU-parije, a s druge strane tzv. zapadni Balkan, Albanija, Bosna, Crna Gora, Srbija, Makedonija i polupriznato Kosovo, kao nekakav “divlji jugoistok” što se nada da dosegne makar i parijski status. Racionalno gledajući, ta druga mogućnost je najvjerovatnija, uz stalna, makar medijsko-folklorna, gloženja Južnih Slovena međusobno te uz potencijalnu eskalaciju tzv. “albanskog pitanja” u Makedoniji, a možda i Crnoj Gori. Neće biti idilično, ali možda bude veselo.
Oslobođenje, 02.07.2013.
Peščanik.net, 03.07.2013.