Beograđani koje je sudbina juče po podne uputila preko Gazele načinili su dvadeset sedam hiljada fotografija i mobilnim telefonima snimili više od sto sati dokumentarnog filma: snimali su momka koji je u to po podne, ni mračnije ni veselije od drugih u kletome kalendaru, razmišljao da skoči u smrt.

Kod berberina sam na radiju od razdragane voditeljke čuo kako neko na Gazeli pokušava da najkraćim putem dospe dole, nisam verovao svojim ušima iznad kojih je majstor mašinicom radio svoje, evo javljaju se slušaoci SMS-om, jedan mladić je preskočio ogradu, hoće skače, neće skače, stigla je policija, pregovarači… “Ništa dramatično…”, zaključila je voditeljka tonom veselim kao da reklamira kozmetiku, onda sam u vestima čuo, pretpostavljam poslovnog čoveka (koji ne stiže da potpiše ugovor sa Rusima?), kako očajniku psuje mater i kako traži pištolj da mu on presudi, nije za najplemenitiji podvig godine, ali jeste neko rešenje… Nego da se vratim ja ovima što snimaju…

Majka smišlja grupni portret svog poroda sa samoubicom: “Evo, deco, ti imaš ovde tri godine i vodila sam te na balet, a tebe u igraonicu na rođendan tvog druga iz obdaništa, ovo iza je čika koji se posle toga ubio, nesrećnik, ko zna šta ga je stislo da tako nešto uradi, jadna mu mati, to jest ako je uopšte ima kad je dospeo do toga da digne ruku na sebe, to mu je jedna od poslednjih fotografija, interesantno, mi je imamo, a on za nju i ne zna…”

Od pomame snimanja i slanja snimljenog nema zaštite, nema milosti ni za koga; ko zna koliko je poruka juče poslato pa prosleđeno (jedna od reči bez kojih nema života) drugima – evo ti fotka lika koji hoće da skoči sa mosta, sad ću da slikam pregovarače, pandure…

Osim razumljivog nekrovoajerisanja, bilo je tu i zdravih komercijalnih pobuda, pa televizije rado emituju snimke pravih nesreća, izvršenja smrtne kazne, publika to guta, gledanost raste, prihod od reklama leti u nebo, smrt je jedan od najkomercijalnijih događaja, ako je još nema dobra je i smrtna opasnost: zamisli, snimiš taj skok slobodnim i neponovljim stilom i to se vrti (to telo!) na Youtubu, na televiziji, a ti autor!

A možda sam u krivu? Šta ako je medijska pažnja momku spasla život, jer je njegovoj ličnosti i njegovoj dilemi pridala odgovarajući značaj?! Ako bi neko da se ubije usred centra i usred bela dana, očito traži pažnju – na šta bi ličilo da su pešaci pored njega prolazili kao protiv nečeg posve normalnog?

Meni je fotografisanje super.
Cool. Extra.

Blic, 28.02.2009.

Peščanik.net, 28.02.2009.