ljudi sa maskama čekaju u redu ispred prodavnice
Foto: Ivana Tutunović Karić

Izvor podataka o Maleziji koje objavljuje londonski Ekonomist, a koji su bili predmet komentara u Srbiji, a povodom podataka iz istog izvora o povećanom broju umrlih u Srbiji u vreme epidemije, naravno jeste malezijska zvanična statistika. Uostalom kao i u slučaju Srbije, jer Ekonomist preuzima podatke Republičkog zavoda za statistiku. Nema mnogo smisla govoriti o Maleziji, o kojoj pretpostavljam da više znaju u Londonu nego u Beogradu, pa ću je ovde i ostaviti po strani.

Problem je ovaj: povećana smrtnost u Srbiji u vreme epidemije, dakle u 2020. i 2021, u odnosu na petogodišnji prosek (2015-2019) je preko 30.000 (ništa se ne menja osim neznatno ako se uzme prosek u dužem periodu, recimo od 2000. do 2019). Pitanje na koje je potrebno da odgovore srpske vlasti, a ne stručnjaci za Maleziju, jeste kako je moguće uskladiti taj broj povećane smrtnosti sa zvaničnim brojem umrlih od virusa od oko 7.000 do 30. juna ove godine (7.379 do 5. septembra). To je razlika od više od četiri puta. Slična se razlika nalazi i u ruskim podacima.1

Uzmimo, uopšteno, u Srbiji ili u Maleziji, ili bilo gde, razliku između broja umrlih od virusa i povećanog broja umrlih u vreme epidemije. Ovaj drugi broj se dobija tako što se broj umrlih u vreme epidemije uporedi sa višegodišnjim prosekom broja umrlih. Taj prosek je očekivani broj umrlih u narednim godinama. Od kojeg onda stvarni broj umrlih odstupa zbog posebnih okolnosti ili uzroka. Kao što je epidemija.

Prosečan broj umrlih u periodu 2015-2019. je utoliko pouzdanije očekivanje ili predviđanje broja umrlih u narednim godinama ukoliko nema previše odstupanja iz godine u godinu. U Srbiji je standardna devijacija oko 2 posto u periodu od 2015. do 2019 (nešto je manja u periodu od 2000. do 2019), tako da nema mnogo osnova za sumnju da povećana smrtnost u odnosu na petogodišnji prosek od oko 14,5 posto u 2020. i od 21,5 posto u prvih 7 meseci ove godine nije posledica epidemije.

Imamo, dakle, one koje je usmrtio virus i povećani broj umrlih u vreme epidemije, gde bi se razlika od očekivane smrtnosti mogla u najvećoj meri pripisati ili virusu ili uopšteno epidemiji. Pod ovim drugim se naravno mogu podrazumevati različiti konkretni uzroci smrti. Jedan svakako jeste nedostupnost potrebne zdravstvene zaštite. Da bismo razlučili uzroke bilo bi potrebno da imamo detaljnije podatke o uzrocima smrti. No kako se i u mnogim drugim uporedivim zemljama postotak povećane smrtnosti u odnosu na očekivanu vrednost ne razlikuje previše od srpskih, dok je razlika između broja umrlih od virusa i povećane smrtnosti u vreme epidemije retko veća od 20 posto i još ređe duplo veća, može se pretpostaviti da je tako i u Srbiji i da stoga najveći udeo u povećanoj smrtnosti imaju oni koji su umrli jer su se zarazili kovidom 19, a manji je udeo onih koji su umrli jer nisu dobili potrebnu zdravstvenu negu ili iz nekog drugog razloga. Ovom zaključku doprinosi i podatak da je Srbija visoko rangirana u Evropi po broju obolelih u odnosu na broj stanovnika.

Uzmimo da ne postoje velike međunarodne razlike u tome kako se identifikuje uzrok smrti, tada bi razlika između broja umrlih od virusa i povećane smrtnosti u epidemiji bila i neka mera valjanosti zdravstvene zaštite, mada ne samo to. Primera radi da nema epidemije broj umrlih u Srbiji u 2020. i 2021. bi trebalo da bude manji za preko 30.000. Od toga je tek oko 7.000 smrti pripisano virusu, dok ostali umrli ili nisu dobili potrebnu zdravstvenu zaštitu ili je broj umrlih od virusa veoma mnogo potcenjen. Zapravo je već prihvaćeno da je stvarni broj umrlih od kovida 19 mnogo veći od zvaničnog i nije daleko od 30.000. I zaista uporedo se objavljuju oba zvanična podatka, ovaj niski broj umrlih od virusa i drugi od istog uzroka koji je tri puta veći. Ne verujem, mada ne znam, da je tako i u Maleziji.

Za ovo što želim da kažem ovde nije važno da li je uzrok povećane smrtnosti virus ili uopšte epidemija. Cilj mi je da ukažem na razliku između maksimalnog i optimalnog kako bi se ocenila efikasnost zaštite od epidemije. Uzeću primer da bi se to videlo.

Neka je cilj da se ostvari najbrži mogući privredni rast i u uslovima epidemije. To može da bude praćeno povećanim brojem obolelih i umrlih. Neka se povećaju izdaci za javno zdravlje kako bi se išlo u korak sa rastom obolelih, recimo građenjem bolnica, dodatnim zapošljavanjem, povećanom proizvodnjom lekova i medicinskih pomagala svake vrste, to će sve ubrzati privredni rast u meri u kojoj se ne povećava uvoz, jer se u ovom poslednjem slučaju povećava proizvodnja zemalja od kojih se uvozi. Tako da se privredna proizvodnja povećava i zbog većeg broja obolelih i posledično umrlih, jer se troši više na zdravstvo pored ostalog i izgradnjom bolnica.

Što više obolelih, to više bolnica, to brži, iz tog izvora, privredni rast.

Privredni rast, dakle, može da se ubrzava i na račun povećanog broja obolelih i umrlih, pogotovo ako je reč o starijima, „koji ko zna koliko i kako bi živeli“, ali samo do određene mere. Tako da postoji neki odnos privrednog rasta i širenja epidemije gde je najbrži privredni rast ograničen brzinom širenja epidemije. Preko toga dalje širenje epidemije usporava privredni rast. I zapravo epidemija se širi na račun privrednog rasta. To je slučaj kada je povećanje obe veličine, privredni rast i rast obolelih, najbrže.

To je način da se postigne brži, i možda najbrži, privredni rast, ali to nije optimalno. Jer je na račun javnog zdravlja. Pod optimalnim, ili drukčije rečeno efikasnim, podrazumeva se da se privredni rast ubrzava, ali ne na račun javnog zdravlja. Uopšteno govoreći, optimalno je da se povećanje neke veličine ne postiže na račun smanjenja neke druge. Recimo, da se povećanje zarade jedne osobe ne postiže smanjenjem zarade neke druge osobe. Ili, u ovom slučaju, da se ukupni dohodak ne povećava na račun obolelih i umrlih.

Uzmimo da se epidemija širi brže nego što se povećavaju mogućnosti lečenja pa je potrebno sprečiti, merama prevencije, širenje epidemije. Tako da se postiže onaj privredni rast koji ide uz najmanji broj obolelih i umrlih. To bi bilo optimalno. To nije ni najmanji broj obolelih i umrlih nezavisno od obima privrednih aktivnosti niti najbrži privredni rast nezavisno od broja obolelih i umrlih u vreme epidemije. Ubrzavati privredni rast preko toga dovodi do rasta broja obolelih koji nadmašuje mogućnosti zdravstvenog sistema da obezbedi potrebnu zaštitu, pa tako i do povećanog broja umrlih. Gde neophodna dodatna ulaganja u, recimo, izgradnju bolnica, istovremeno povećavaju i broj obolelih, jer izostaje prevencija, i bruto domaći proizvod (BDP).

Tako posmatrano trošak srpskog privrednog rasta izražen u broju obolelih i umrlih od epidemije ili u vreme epidemije je veoma veliki, o optimalnosti i da ne govorimo. To je beskrupulozna politika. Normalno bi bilo očekivati da zbog toga njeni nosioci budu smenjeni na izborima. Ukoliko do toga ne dođe, to bi svakako uticalo negativno na javni moral i dodatno odrešilo ruke autokratskoj vlasti.

Peščanik.net, 07.09.2021.

KORONA

________________

  1. Svi podaci iz sledećih izvora: Tracking covid-19 excess deaths across countries | The Economist; https://www.worldometers.info/coronavirus/#countries; Excess mortality during the Coronavirus pandemic (COVID-19) – Statistics and Research – Our World in Data; Republički zavod za statistiku Srbije.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija