Samo je jedno sigurno kada je u pitanju Mateo Renci (Matteo Renzi), generalni sekretar Demokratske partije Italije – on je maksimalno najpopularniji političar u ovom trenutku. Današnji (5. mart) rezultati ispitivanja pokazuju da ga 60 odsto Italijana ocenjuje pozitivno. Do takvih visina popularnosti uspevao je da se domogne jedino Silvio Berluskoni. Prva tri kvaliteta koje ističu njemu skloni jesu: mladost, hrabrost i govorništvo. Na prva tri mesta kod onih koji mu nisu naklonjeni su: lažan, bez sadržaja, služi se obećanjima, a ne argumentima. Postoji još jedna dimenzija privrženosti, a to je da od onih koji su mu privrženi 58 odsto su pripadnici njegove partije (PD), a 63 odsto Berluskonijeve Forza Italia. Dakle, popularniji je kod protivnika nego u sopstvenoj partiji. Zašto? Osnovni je razlog što od Rencija nećete čuti ni jednu ideju koja pripada tradiconalnim levičarskim težnjama. On je zapravo tipičan agresivni preduzetnik u politici. Njega ideje malo interesuju, ako po nešto od njih i prihvati, onda je to zato što oseća da će mu to doneti glasove, popularnost, vlast. Kako je rekao ovih dana Berluskoni: “Renci je naneo više štete komunizmu (za njega je komunizam sve što nije uz njega), nego ja za dvadeset godina”.

Otkud takvo mišljenje? Pa Renci je preko svoje dobro uigrane i disciplinovane manjine u hetrogenoj PD uspeo prvo da u Parlamentu spreči izbor Romana Prodia za predesednika Republike. Uprkos partijskoj odluci da se glasa za Prodija, 101 gotovo sigurno njegov poslanik glasao je protiv. Zatim je njegova ekipa izglasala nepoverenje Pjerluiđi Bersaniju na mestu generalnog sekretara (gensek), partije iako je ovaj pobedio na predglasanju članstva, te na to mesto nametnula Rencija. Konačno što je, u svojstvu genseka, predsednika vlade (iz njegove partije) zavaravao da će ga podržavati sve dok ne sprovede potrebne reforme, a to znači do 2015. godine kada slede redovni izbori. I njemu je Rencijev Izvršni odbor, koji je on lično sastavio, izglasao nepoverenje i prinudio ga da napusti položaj u korist Rencija, čim je to ovaj poželeo. Desilo se da je Bersani dobio moždani udar. Kada se brzo i srećno oporavio i došao u Parlament da kao disciplinovani poslanik demokratske partije glasa poverenje novoj Rencijevoj vladi i kada mu je još drugi uklonjeni političar, Enriko Leta, prišao da ga zagrli, ovacije svih poslanika i levice i desnice dostigle su retko viđen nivo.

Povod ovom tekstu je članak objavljen na sajtu London School of Economic, Arijane Đovanini (Arianna Giovannini) i Džejmsa Njuela (James Newel), oboje visoko rangirani politolozi, koji sa naglašenim simpatijama veruju da će “Renci uspeti da predstavi sebe kao harizmatskog lidera, sposobnog da vodi politiku u Blerovom stilu…” Nastranu to što sam ja u ranijim tekstovima o Renciju pisao sa jasnom dozom skepse, ipak nije u pitanju moja povređena sujeta, nego činjenica da sve veći broj politologa, konstitucionalista, političkih komentatora u Italiji izražava naglašenu suzdržljivost prema uspehu Rencija i što je on sve popularnija tema komičara i šarlatana – umetnika koji u Italiji veoma utiču na političko mišljenje. Ono što održava Rencija nije ni njegova sposobnost ni Berluskonijeva naklonost, nego svest svih politički odgovornih ličnosti i sa leve i sa desne scene da Italiji prete teška vremena ako se ne postigne saglasnost oko minimuma reformskih promena i ne postavi ekonomiju na čvršće noge.

Činjenica je da su čak i ličnosti iz PD koje je Renci beskrupulozno oterao sa scene, sklone da veruju kako će možda njegova ekipa (Lenjinove “korisne budale”) uspeti to što oni nisu. Reč je ne samo o “starim kadrovima” nego i o vršnjacima Leta (Letta), Kuperlo (Cuperlo), Ćivati (Civatti)… koji nisu skloni da se podvrgu diktaturi jedne narcisoidne ličnosti. Realnost je za sada sledeća: prvi i najvažniji je posao promena izbornog zakona kako bi se premiranjem pobednika dobila stabilna većina i omogućilo da vlade ubuduće traju četiri godine, a ne godinu i tri dana koliko im je dosadašnji prosek. Revolucionarni zakon, koji je predviđao ukidanje senata, kao glavne kočnice reformama, i stvaranje umesto njega doma regija (kao nekada Veće republika i pokrajina u SFRJ) završava se prilično haotičnom situacijom da će do kraja sedmice biti verovatno donet zakon koji se odnosi samo na skupštinu (donji dom) a ne i na senat. Ostane li senat takav kakav jeste, izborna paraliza ni za dlaku neće biti promenjena. Pa ipak, Renci će moći da se hvali kako je samo za sedam dana prekoračio rok koji je obečao – do kraja februara, za donošenje zakona. Šta se dobilo, o tome, uveren sam, neće govoriti, jer, eto, senat je posebno pitanje…

U jednom od tekstova naveo sam iskreno smatrajući unikumom njegovo obećanje da će svakoga meseca izvesti po jednu reformu. To može samo neko ko je diktator ili ko blefira. Bude li ih izvodio na način na koji je to postigao sa izbornim zakonom bojim se da će mu rejting naglo krenuti nadole. Linkoln je imao konstataciju da: “jednoga možeš lagati večito, sve možeš slagati jednom, ali sve ne možeš lagati večito”. Renci, bez sumnje ima možda čak i veću komunikatorsku moć nego Berluskoni, ali nema njegove pare, njegovu količinu poslušnika, ogromnu moć štampanih medija i što je najvažnije tri sopstvene i tri državne nacionalne TV mreže. Prema Renciju italijanski mediji drže korektnu distancu “prvih 100 dana”, šta će biti kasnije, ako on za to vreme ne potkupi medije nije teško pretpostaviti.

Aktuelnu poštapalicu u Italiji izmislio je devedesetogodišnji novinar najtiražnijeg dnevnika “La Repubblica” – Euđenio Skalfari (Eugenio Scalfari): “Ako padne Renci, pali smo svi, pala je Italija”. Lično nisam uveren u to. Kako je govorio još jedan ugledni novinar Enco Bjađi: “U Italiji je situacija uvek tragična, ali nikada ozbiljna”. Sjajna je to i još uvek i materijalno i kulturno bogata zemlja da bi mogla da propadne na bilo koji način. Ono što može, a verovatno će i propasti, je levica u Italiji, bez obzira hoće li Renci uspeti ili ne. U oba slučaja sa njom je kraj. Njena najjača politička partija koja se sada zove “demokratska” (PD) će se neminovno raspasti na ko zna koliko delova. Onda će centripetalnim silama ti delovi biti privučeni u druge partijice, a verovatno najviše u preostalu umereno radikalnu levičarsku partiju SEL (Socijalizam, ekologija, sloboda) – čiji je generalni sekretar Niki Vendola, dosledni levičar, dosledeni hrišćanin, dosledni gej sa minđušom u levom uhu i “častan čovek neosporno” kako je i Šekspirov Antonije okarakterisao Bruta. A Brutovu ulogu znamo.

Nemam reči da objasnim koliko bih voleo da sam se preračunao u ovoj proceni.

Biznis i finansije, 06.03.2014.

Peščanik.net, 09.03.2014.


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)