Radio emisija 19.11.2004, govore: Ivan Čolović, Lazar Kesić, Vojin Dimitrijević i Slobodan G. Marković.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Da sam pametna, ne bi trebalo da pominjem predsednika Vlade. Vidite kako prolazi Miša Vasić, njega razni tužioci gone zato što je navodno vređao Koštunicu. I malo im je tužilac iz Beograda, nego se našao prozvanim da ga goni i onaj iz Subotice. To je poznati virus među tužiocima, koji od 1945. do danas jurišaju na svakog na kog im se pokaže prstom.

Tužilac iz Subotice zna da se „Vreme“ štampa u njegovom gradu i da je Miša Vasić njegova nadležnost, ali svi su zgranuti što svoju nadležnost poznaju i tužioci iz Haga i Vukovara, pa će lepo Šljivančanina da proslede na mesto zločina, u Hrvatsku. To se nikome ne dopada, a predsedniku Tadiću posebno. Ipak, njega najviše skandalizuje to što će Haradinaj postati predsednik Vlade Kosova. To nam je juče saopštio sa stepeništa neke zgrade. Taj čovek više ne ume da da izjavu, on se stalno obraća naciji, onako lep, s visoka.

A Koštunica je Šrederu skresao i zapovedio da Srbija mora da sarađuje s Hagom. Taj tekst je očigledno izgovorio Šreder. Valjda je on grdio Koštunicu, a ne Koštunica njega. Posle tog stresnog putovanja u Nemačku, predsednik Vlade se vratio kući i sad može da nastavi da glumi japanskog duhovnog cara, Mikada. To je onaj čudni tip što je smatrao da bi po njegovo dostojanstvo bilo veoma štetno da zemlju dodirne nogom. To je onaj vladar koji je svakog dana satima morao da sedi nepomično na prestolu jer je smatrao da tako čuva red i mir svoje carevine i vasione u celini.

Neki analitičari nas javno optužuju da patološki mrzimo Koštunicu. To je budalaština, ne mrzimo ga patološki, nego onako zdravo. Ne podnosiš čoveka koji ti upropašćuje ono malo što ti je ostalo od života.

A kad vidim budžet za iduću godinu, mrzim i Dinkića. Ugasili smo, sudeći prema budžetu. Na inicijativu jednog od junaka osvajanja Vukovara, vladike Filareta, Srpska pravoslavna crkva je zabranila da se „Beli anđeo“ koristi na din-karticama. Ne treba nama „Beli anđeo“ ni na karticama, ni na dinarima. Bolje da u opticaj vratimo starorimske novčiće na kojima je otisnuta boginja sudbine. To je ona gospođa koja je u jednoj ruci držala darove, a u drugoj kormilo. Ona okreće kormilo, svaki njegov okret menja našu sudbinu. Možda ćemo dobiti darove iz druge ruke, a možda i ne. I bez obzira na ishod, ona se sve vreme čarobno smeši.

Vojin Dimitrijević je samo tri dana bio van zemlje, a DB je uspeo da spali par tona dokumenata, koji su mogli da oteraju u zatvor pola Srbije.

Vojin Dimitrijević: Ta jedinica, koja je prethodila Jedinici za posebne namene, oni su već bili tu za devetomartovske demonstracije 1991. Računalo se na ljude koji nisu iz Srbije, kojima je rečeno da se ovde dešava nešto antisrpsko. Tako je bilo i s kontramitingom. Srbi sa Kosova i Metohije, uglavnom autobusi iz Uroševca, parkirali su se kod Pravnog fakulteta. I oni izlaze u uverenju da će ovde da se priključe većini Beograđana koji podržavaju Slobodana Miloševića protiv manjine uvezenih izdajnika. Neki od tih ljudi su dobili batine, ali mi je i bez tih batina bilo žao kako se uvek tzv. rubni Srbi, van Srbije, daju upregnuti u neke kombinacije koje su na njihovu štetu.

Isto tako smo znali da je Rade Marković s kolegama dobio priliku i mnogo vremena da uništava dosijea i dokumenta. Šokantno je, znači, ne to što nismo znali, jer smo znali, nego to što sada neće biti dokaza da su oni to radili. Karakteristično je da je uništavan materijal od 1998. do 2000, što potvrđuje tezu da takvi režimi, koje neki zovu demokraturama, autoritarni režimi koji počinju i traju neko vreme uz ogromnu podršku stanovništva, koje se dobrovoljno lišava svojih prava, da takva društva mogu sebi da dozvole luksuz da ne budu represivna u onom najobičnijem smislu te reči. Mogu da dozvole sebi jedne nezavisne novine u Beogradu, mogu da dozvole jednom Koraksiću da crta kako crta, pa da se to čak pokazuje strancima kao dokaz slobodoumlja i demokratičnosti.

To je vrlo dobro formulisala Mirjana Miocinovic, šteta što se ta žena ne pojavljuje češće sa svojim tekstovima, kada me je podsetila na ogromno oduševljenje koje je pratilo prve godine Miloševićeve vlasti i našu užasnu usamljenost u svemu tome. I ona dobro kaže da je biti tako usamljen još gore nego da se bude direktno izložen represiji. Međutim, takvi režimi jednog trenutka istroše tu vrstu energije. Ljudi, čak i kad neće da priznaju, vide da tu nešto nije u redu, da ne stiže svetski standard, da ne stiže Srbija do Tokija.

Dakle, tek 1998. je nastupio trenutak kada je Miloševićev režim morao da počne da vlada pomoću represije. Pokušan je eksperiment sa Zakonom o univerzitetu i kada je to prošlo, otišlo se korak dalje, bio je to Zakon o informisanju. Hvala bogu te nije završen posao sa zakonom o terorizmu, jer da je taj usvojen, ja, koji živim preko puta „Zvezdinog“ stadiona, sedeo bih na Zvezdinom stadionu, kao kod Pinočea. Znači, to je vreme kada počinje da se pribegava političkim ubistvima i verovatno će istoričari utvrditi ko je, kada i zašto ubio Ćuruviju, ali dokaza za sud neće biti.

Ono što sve nas nervira jeste da se u jednoj civilizaciji, koja pretenduje na to da je hrišćanska, stalno relativizuje božija zapovest, ne ubij, u zavisnosti od toga koga ćemo ubiti. Stalno iznova moramo da dokazujemo da je rasizam loš. Nedavno je jedna porazna anketa pokazala da Beograđani mrze i crnce. Ovo s čim se sada suočavamo zapravo je ispunjenje naših predviđanja. Govorili smo da će vlast iz političke sfere da se premesti u ekonomsku i to se desilo. Vi sada imate mnogo moćnih ekonomskih faktora, koji mogu da spreče što god hoće da spreče. Drugo, predviđali smo da će u Srbiji toliko mnogo ljudi biti umešano u taj period vlasti da će eliminisanje toga trajati desetinama godina, kao s Višijem u Francuskoj.

Francuzi su najveće egzekutore svojih Jevreja počeli da hvataju i da im sude tek 40, 50 godina posle 1945. Ti ljudi su do penzije bili u policijskim upravama itd. To je ono s čim se mi sada suočavamo. Pro tome, najpogrešnije je govoriti narodu da je blesav. Naša inteligencija je daleko gluplja od naroda. I inostranstvo je pogrešilo, birokrate razumeju samo birokrate, pomoć je stizala samo ministarstvima i u mnogim slučajevima se ispostavila kao bačena. Recimo, Vlada Švajcarske je mnogo pomogla reformu prosvete, ali je sve to jednim potezom pera uništeno. Vlada Danske je učinila mnogo na reformi policije, ali reforma je ukinuta, a ljudi koji su je vodili su smenjeni, od generala do pozornika.

Buduća strategija treba da bude jačanje civilnog, nevladinog sektora. To se kod naše desnice percipira kao velika opasnost. Čitam te intelektualce koji su čudna kombinacija surovog neoliberalizma i nacionalizma. Oni stalno govore – država, jača država, samo država. To je dokaz da je naš nacionalizam birokratski nacionalizam, pri čemu u Srbiji nije toliki problem nacionalizam, koliko užasna autoritarnost. To što se kod nas vodi kao nacionalizam zapravo je nostalgija za komunizmom, mada toga ljudi nisu svesni. Indikatori nacionalizma, mada jaki, u našim istraživanjima blede pred indikatorima autoritarizma.

Dva dana posle početka NATO-intervencije, 26. marta 1999, napisao sam da će glavna kolateralna žrtva te intervencije biti demokratija u Srbiji. Mnogi su me zbog toga kritikovali i kao argument navodili da Milošević bez te intervencije verovatno ne bi pao dve godine kasnije. Jedno vreme sam i ja mislio da sam pogrešio, međutim sada znam da nisam. Milošević jeste otišao, ali sad već vidimo koliko je njega ostalo i to baš kroz taj argument – oni su nas bombardovali, oni nas mrze. Odatle i shvatanje saradnje s Haškim tribunalom kao čiste obesti. Realisti kažu – moramo, izgubili smo rat, a ovi drugi da se po svaku cenu treba odupreti tim strašnim strancima. Kako god okrenete, teza da neko treba da bude kažnjen zato što je vršio zločin kod nas je poremećena.

Koalicija koja je pobedila na izborima u decembru sastoji se od onih koji su po svaku cenu želeli da sruše Živkovićevu vladu, da s njom sruše Đinđićev duh. Sada je, naravno, u toku jedno precenjivanje Đinđića, i kod ljudi koji su ga nemilosrdno opanjkavali. Stvoren je kult, kao što se desilo s Kenedijem, ali očigledno je da je on, kao toliko briljantan i brz čovek, svoje političke partnere nervirao do besvesti. Znači, tu je stvorena jedna patološka mržnja prema njemu i napravljena je jedna koalicija, koja je sva u negaciji.

Ni dan danas ne znam šta je to G17 posebno hteo i zašto se isticao u vađenju tih afera, od kojih sudski na kraju nije bilo ništa. Druga velika greška je ta što su resori podeljeni vertikalno, znači čiji je ministar, toga je i ministarstvo. Ima mnogo nekih strasti koje se ne mogu obuzdati. Najotvorenija u tome, najkomičnija i zato najlakše izlečiva bila je gospođa Čolić, iz koje je progovorila beogradska devojčica, koja bi opet htela da ide u crkvu i da jede đevrek posle pričešća.

Vi lepo vidite da te antihaške, smešne izmišljotine o dvostranoj saradnji itd. potiču iz stomaka. One ne potiču iz mozga. Imate 100 dokaza da izručenje nekog od tih ljudi, počev od Miloševića, nije proizvelo nikakav strašan efekat. Ništa se nije desilo kada je smenjen i uhapšen Radomir Marković. Sad se to pravi od generala, tu će javnost kao ne znam koliko da se uzbudi. Međutim, uzbudiće se oni sami. Javnost se sada ipak pojavljuje kao neki korektiv i nema više onog strašnog straha, bez obzira na opsesiju policijom, vojskom, oružjem, silom, tajnim službama, koju imaju mnogi srpski intelektualci.

Stalno ti govore, ako nešto analiziraš ovako mirnije, naučnije, da si naivan, da je i to deo zavere. SSSR je imao i najveću vojsku i najveću policiju na svetu, pa je propao. Mladog srpskog muškarca je sramota da bude samo intelektualac. Takav je bio i i Đinđić. Iz istog razloga sada se traže ministarstva sile. Zar se jedino kod nas u celom svetu ministar unutrašnjih poslova zove ministar policije. I te naše tajne policije nisu kao one tajne policije iz Toske, koje gone neke narodne neprijatelje i špijuniraju, nego ispada da su to režiseri celog života još od 1945.

Svetlana Lukić: Ima li kod predsednika Tadića nekih postupaka koji vam se ne sviđaju, ne kao Vojinu Dimitrijeviću čoveku, nego kao direktoru Beogradskog centra za ljudska prava? Jel’ mislite da bi on morao da bude eksplicitniji, određeniji?

Vojin Dimitrijević: On je političar. On je na neki način procenio da takvim potezima može da dobije jaču podršku i tu je nadmašio Đinđića, koji je bio briljantan čovek, ali je imao osam odsto podrške u javnom mnjenju. Ako sada pogledate ispitivanje javnog mnjenja, Boris Tadić je prvi, onda četiri radikala, pa tek onda ostali. Prema tome, nešto je politički postigao, ja to moram da respektujem. Ali Beogradski centar se uporno bori protiv tog zakona za podršku haškim zatvorenicima, i pred Ustavnim sudom i tako dalje. Ja znam da Tadić nije imao ništa protiv tog zakona. Isto tako mi se ne sviđa to udvaranje crkvi. Ne sviđa mi se u argumentaciji kada kaže – može da se desi strašna stvar, da Šljivančaninu sude u Zagrebu. Ne bi mu bilo suđeno u Zagrebu nego u Vukovaru i po svim pravilima Haškog suda jedna od mogućnosti je da se sudi tamo gde je izvršeno delo. Da se on predao, onda bi moglo da se postavi pitanje nekakvog izneveravanja poverenja. Taj argument, da bi to bilo strašno, istovremeno kada mi tražimo da mu mi sudimo, izgleda mi kao neko ugađanje neznalicama, ugađanje većini, ali to je ono što političari mogu da rade. To stalno ponavljam – politika je drugi žanr.

Svetlana Lukić: Stalno živimo u očekivanju nevidljivog udarca. Taman se opustiš, on stvarno dođe.

Vojin Dimitrijević: Znate šta, bilo je gadno kada Milošević nahuška nekoga na tebe. Ali on ga onda i opozove. On je kontrolisao svoj aparat nasilja. A sada, bojim se da ima toliko, kako Amerikanci kažu, nedirigovanih raketa da, ako počne neka kampanja protiv tebe, neko će dobrovoljno doći da te prebije. Tu nema kontrole, a ima toliko mnogo nezadovoljstva, frustracije i upravo to ide u prilog socijalnoj demagogiji. Vi primećujete da naši ekstremisti više ne pričaju mnogo o ratu na kome su porasli, nego, što je uvek karakteristika nacionalnog socijalizma, o tome da imaju neko magično rešenje da svi lepo žive. Naravno, i oni moraju da se pripitome. Vučić ima svoj sajt i u „Gloriji“ priča kako je upoznao svoju ženu, kako se oblači, gde kupuje. Tako da su možda i u pravu oni koji kažu da će, na duže staze, sve to negde da legne. I da će možda, ja to neću doživeti, za 25 godina Aleksandar Vučić biti ugledan političar, koji je imao neke grehe u mladosti, ali pošto smo svi u mladosti ludi, to će mu biti oprošteno.

Svetlana Lukić: Slušali ste Vojina Dimitrijevića, a sada će govoriti Lazar Kesić. Lazar je 1999. bio apsolvent arhitekture, odradio je bombardovanje s nama, otišao u Njujork, magistrirao i sada radi i sprema doktorat. Uveče se kači na sajt B92 i prati vesti iz otadžbine. Jednom godišnje dođe u Beograd, održi predavanje na Arhitektonskom fakultetu i na Kolarcu, a u međuvremenu se šeta gradom i nervira se.

Lazar Kesić: Film „Matrix“ me neviđeno podseća na Srbiju. To je Srbija gde ti zapravo ne živiš ono što vidiš, sve je neka iluzija. „Jugo“ nije auto, to je neka skalamerija koja izgleda kao auto, prelazi od tačke A do tačke B, ali niko ne vidi da to nije auto zato što su svi u Matrixu i nisu izašli da vide šta je pravi auto. I to ide sve do premijera, koji ima kravatu, koji prima ljude, koji nešto priča, tiho, mirno, ali ne radi ništa. I to je problem. I zbog toga niko ništa ne radi.

Najbolja polovina mog radnog dana je od 15:00 do 22:00. U Srbiji, ti si u 15:00 već umoran, idem kući, ručam, moram malo da spavam, onda se probudim, „Dnevnik“, pivo, fudbal, kladionica, opet sam umoran. Ljudi u Srbiji ležu i bude se umorni i non-stop nešto gunđaju.

1998. mi je stao auto u Tivtu, stopirao sam drugo oko u glavi, Crnogorca, i pitam ga – a što vi ništa ne radite, on kaže – ne, mi smo radni, nego je atmosfera takva. I čovek je u potpunosti u pravu.

Ja sam se prebacio na američki univerzitet kao apsolvent Arhitektonskog fakulteta. Tamo se uči svetska istorija i književnost i ja sam to morao da odradim. Pominje se i I svetski rat, a Srbije nema nigde. Ja ustanem – gde je Gavrilo Princip, oni meni – nemamo vremena za tu priču, to je potpuno irelevantno. Kod nas se ne prepoznaje šta je vredno, a šta nije.

Arhitektonski fakultet ovde je jedna prazna, mračna ustanova, ne zrači ništa dobro. Zidovi su potpuno sivi i kad uđete u učionicu klupe su kao u vojsci. Znači, ja sam profesor, ja sam na vrhu piramide, ja vama nešto dajem i to je to. Pa, nije fakultet mesto gde se inkubira ili uliva znanje, to je mesto gde se istina ispituje, razmatra se da li je tačna, sve u cilju da čovek koji završi fakultet sutradan bude sposoban da se prilagodi na vreme i uslove koji se non-stop menjaju. I iza svega stoji ideja da vreme ne sme uludo da se troši.

I ova priča o izručenju generala je opet jedna potpuna katastrofa. Ulaskom u Savet Evrope mi smo rekli – prihvatamo sve vaše zakone. Onda je ta Evropa poslala zahtev za izručenje Vuku Draškoviću, koji ne treba ništa da radi, kao što i nije, već prosleđuje dalje. To je stiglo do ministra pravde, on opet ne treba ništa da radi, to nije njegov posao, već prosleđuje ministru policije. Ne može da se kaže – mi to nećemo. Vi ste glasali za to, samo ne razumete kako funkcioniše sistem. I sa onom Batajnicom ista priča. Pa zamislite da vi odete kod lekara, da vam lekar prepiše recept, odete u apoteku, a tamo farmaceut kaže – neću da ti dam lek.

Svetlana Lukić: Da te pitam, otkud ti toliko znaš o ovim našim tajnama ovde?

Lazar Kesić: Pa slušam B92. Postoje dve grupe ljudi koji odu iz Srbije. Imate nas koje i dalje interesuje sve što se dešava kod kuće i imate one druge koji pokušavaju da od SAD naprave Srbiju. To znači pljeskavice, pivo, fudbal i crkva. U srpskoj crkvi u Njujorku za praznik dođe 1.000 ljudi, svim ostalim danima nema nikog. Otac Đokan je, pre nekoliko meseci izašlo je u NIN-u, neki pop-udbaš, i to nije slučajno. U srpskoj crkvi u Njujorku za Vidovdan se delio letak – da oslobodimo našeg kidnapovanog predsednika Miloševića. Naravno, tu je glavni lik Radmila Milentijević, to je ona koja je dovedena da izblati Milana Panića, sećate se.

Evropi je potrebna fizička veza Slovenije s Grčkom i Turskom i mi smo taj poslednji zakačen vagon. U tom srpskom vagonu nema prozora, smrde pivo i piletina, niko ne dolazi. Kad nam neko i dođe iz Evrope, on se prvo tamo oprosti od familije, dođe u zadnji vagon, kada se vrati, srećan je što je preživeo. E sad, naš problem je što i mi retko posećujemo prvi vagon i zato mislimo da se ovde živi potpuno normalno. A u stvari, to je potpuno izigravanje života i trošenje vremena.

I ne znam, ta priča o Ratku Mladiću, o Srebrenici. Pa dobro, ok, možda si ti mislio da si najveći Srbin i da ti to radiš za Srbiju. Uradio si nešto što na kraju nije ispalo dobro. Pa čekaj, kakav si ti sad heroj? Znate šta je 7.000 ljudi? Ja mislim da vam treba dva dana da se setite 7.000 ljudi koje ste u životu videli, vi možda i nemate 7.000 poznanika u svom životu. I sad, zamislite da je neko došao i eliminisao sve ljude koje ste ikada upoznali. Pa nije to moj heroj.

Hajde da kažemo da hoćemo da radimo, ali padamo na prvom stepeniku – ne znamo da napravimo „jugo“. Bila je vest pre nekoliko dana, nov auto je čoveku sedam puta stao od Kragujevca do Beograda. I onda mi kažu – neka mi država obezbedi da pravimo „juga“. Znači, završim studije okeanografije u Srbiji i očekujem da mi država obezbedi okean.

Vojska propada kao „Zastava“. Međutim, „Zastavu“ niko ne mrzi, a Vojsku niko ne voli, izgubili su sve ratove, niko ne voli da ide tamo. To je jedna vrlo opasna ustanova. Ja sam odlagao Vojsku iz inostranstva, sve sam uradio kako treba, poslao papire kad sam upisao doktorske studije. Ima-nema, sačekaj, zovi, ja zovem, ne dozvoljavam nikome od moje familije da ide tamo, mogu da ih uhapse, nikad se ne zna, kao taoce. Na kraju oni kažu – znate šta, taj gospodin koji to odlučuje dao je ostavku i nema ko da odluči. Ama, bre, ljudi čekajte. Ja dođem u Srbiju, šta se desi – sutradan dobijem poziv za vojsku. Neki komšija koji se lepo pozdravlja – gde si, Lazare, prijavio me i ja odem tamo, objasnim – ok. I ovaj na šalteru sutra ujutru – pa tebi je ovo na engleskom. Pa na engleskom – pa idi prevedi to, kaže. Ja odem, prevedem, sve je to lepo, a ti još nisi dobio poziv. Pa nisam primio, naravno da nisam otvorio vrata. Nema veze, posle četiri-pet dana ja kažem – ljudi, ja moram novu vizu da vadim, treba mi pasoš. Oni kažu – ok, sve je završeno, siđi dole, podigni. Ja siđem u prijavnicu kaže – nije stiglo. Kuriru je trebalo dva i po sata da sa četvrtog sprata siđe u prizemlje. To je vojnik, njega plaća država, svi mi ga plaćamo.

Dokle god ide moj plot, moja ograda, tu ubijam. Izvan toga, baš me briga. To je taj zubac koji nedostaje da točak krene. Ja sam gajio nadu do marta 2003, sada opet ide jedna čudna priča. Volim da radim i iskreno slušam ovaj radio non-stop preko Interneta dok radim i ovo mi liči na neku zemlja čuda. Dolaze informacije koje, kad probam da objasnim kolegama, oni ne veruju. Više ni ne pričam.

Mi smo kao u nekoj mreži. Znači, došao je Đinđić, probao nešto da preseče, to naravno boli. To je kao Igmanski marš i vama je hladno i sad možete ili da idete i da vam bude hladno ili da legnete, da se odmorite malo i da umrete, da se smrznete. Mora da zaboli, to je to.

Niko ne poštuje nikog. Neko je u Kragujevcu privatno zakupio „pauka“ i kad nema pare za cigare, on skuplja kola.

Kupovao sam nešto u nekom kiosku i devojka je ispred mene. Ja se odaljim, ima neku torbu, treba da izađe. Ulazi žena – sačekajte, kažem, ja sam isto u redu. Kaže – što si se udaljio toliko, ko ti je kriv. Šta je, treba ti zalet, kaže. Prvo, neću da se raspravljam, mislim, zašto se mi raspravljamo. Drugo, imam pravo da sačekam svoj red gde god hoću. Katastrofa.

Svetlana Lukić: A jel’ se družiš sa Srbima po toj crkvi?

Lazar Kesić: To je vrlo zanimljiva priča. Kada sam došao tamo, sasvim slučajno sam uleteo u neko društvo. I krene priča o folkloru u crkvi. Ja prvo kažem – ok, ali ja treniram košarku, nemam veze s folklorom, ali van Srbije lako postaješ Srbin. Krenemo mi kao da igramo, to je bilo toliko traljavo, ali nema veze. Sad, postoji neko famozno mesto koje se zove Ridžvud, tamo negde u Nju Džersiju. I mi odemo da igramo. Znači kafana, lutrija naravno. Prva nagrada na lutriji – pečeno prase, ali ono na ražnju. Sad mi tu kao nešto igramo, a između igara ide pesma – Mi imamo dva tića, Rašu Karadžića i Ratka Mladića, znači pesme za koje nisam verovao da postoje. Tu nastane raskol među nama i od tada crkva nema svoj folklor i ne znam da li će ga uopšte imati.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Lazar Kesić, a sada ćete slušati antropologa Ivana Čolovića. On je pre 30 i nešto godina osnovao biblioteku „XX vek“, a sam je napisao nekoliko knjiga veoma zanimljivih naslova – „Književnost na groblju“, „Bordel ratnika“, „Kad kažem novine“ i „Dubina“.

Ivan Čolović: Određeni sistemi vrednosti idu uz određena politička opredeljenja, pa se očekuje da će konzervativna desnica radije da poteže za nacionalnim mitom, dok će građanska levica da govori o ljudskim pravima. Međutim, tu kod nas dolazi do zabune. Poslednji primer te zabune je izjava Borisa Tadića, koju je on dao za vreme boravka u Moskvi, gde je, kao što znate, boravila jedna delegacija Srbije sastavljena iz dva dela, duhovnog i svetovnog, crkvenog i državnog. Neko će reći – zašto da ne. Zašto ne bi Boris Tadić bio i tamo gde se govorilo o izgradnji hrama na Vračaru, kada je on predsednik državnog Odbora za dovršenje hrama.

Da, ali tu je Tadić rekao otprilike da će taj hram, kada bude završen, predstavljati naše nacionalno biće koje se vekovima ogleda u svetosavlju. To je mogao da kaže jedan Amfilohije, još više jedan Atanasije, ali čovek ne bi očekivao da predsednik Republike na taj način tretira tu temu. Onda se ja pitam, šta sad to znači? Na stranu to što svetosavlje ne postoji vekovima, nego možda jedan vek. Meni je bitno da razumem da li je to sad najava neke političke volje da se izgradi sistem vrednosti sa svetosavljem kao centralnom vrednošću ili je možda mogućno da je Tadić to upotrebio više kao neku vrstu metafore u političkoj retorici, da bi učvrstio svoju poziciju na desnici, pa onda tako učvršćen i ojačan krenuo da ostvaruje projekat evropske Srbije, zbog kojeg sam bar ja za njega glasao.

A ta evropska Srbija je Srbija koju zanimaju državni interesi i državne institucije, a manje crkva i crkvene stvari. A kad već govorimo o državnim institucijama, postoji jedna kojoj je danas potrebna urgentna pomoć, Narodna biblioteka Srbije. To je institucija koja je i u Ustavu ocenjena kao institucija od posebnog nacionalnog značaja. Međutim, tamo je trenutno poplava. Bibliotekari kofama pokušavaju da od poplave spasu fond od pet miliona knjiga. A poplava je izazvana time što je sistem hidroizolacije onesposobljen prilikom izgradnje hrama na Vračaru.

Bibliotekari sada mogu onaj čuveni slogan – Mi gradimo Hram, hram gradi nas, da preokrenu i da kažu – Mi gradimo Hram, a Hram ruši nas. I ne samo to. U planovima za izgradnju Hrama postoji i garaža. Planirano je najpre da ta garaža bude ispod skladišta knjiga. Zamislite kako to izgleda, garaža koja se jednim delom nalazi ispod skladišta s pet miliona knjiga. Ta garaža ispod biblioteke je trebalo da ima 50 mesta. Sada su prihvatili argument da ne može da bude baš ispod, nego je na nekoliko metara pored skladišta, ali to više nije garaža za 50, već za 350 automobila.

Mene ljudi optužuju, kažu – šta si se fiksirao za tog Matiju, uzmi nekog drugog. Ima valjda i neko drugi, to je tačno. Međutim, ja mislim da je ipak Matija Bećković centralna figura tog perioda i da je on formulator te nacionalne doktrine onako kako je ona obnovljena, oživljena i u rat gurnuta 90-ih godina. Ćosić tu i dalje ima ambiciju i nameće se kao tata srpske nacije, ali ja mislim da je on možda deda, a pravi tata je Bećković. I dok Ćosić nailazi na podeljeno mišljenje, tako da ima mnogih koji osporavaju Ćosića i na desnici, dotle Bećkovića, koliko ja znam, niko nije doveo u pitanje. Nikada, sem evo nekih marginalnih mislilaca kao što je ovaj autor. On je nekako uspeo da sačuva tu nedirnutu ulogu velikana, pa kada o njemu pišu novine svaki put je to poseban pristup, oseća se neka svečana atmosfera – evo, stigao je i Matija. I onda počinje jedno novo razdoblje radosti i duhovnog komuniciranja u tom svetu.

Proučavajući rubriku „Odjeci i reagovanja“ iz „Politike“, naišao sam na jednu polemiku u vezi s Bećkovićem. To je valjda 1990, Matija Bećković je dobio sedmojulsku nagradu, čije ime se vezuje za partizansku tradiciju. I onda su ustali neki borci i rekli – kako jedan nacionalista da dobije tu nagradu, a onda su drugi rekli – znamo mi te koji napadaju Bećkovića, ne napadaju oni Bećkovića, nego preko Bećkovića novu srpsku politiku Slobodana Miloševića. Bećković-Milošević, to je jedna sprega koja postoji od samog početka i nje se, naravno, Bećković najčešće odriče, jer je, zaboga, Milošević jedan okoreli komunista i tu crvenu bastilju njegove vladavine smo valjda srušili, a jedan od prvoboraca tog rušenja nije niko drugi do isti Bećković.

Ljudi nepažljivo čitaju novine. Pozivam one koji žele da saznaju šta se događa s nama da čitaju „Politiku“. Ko želi da vidi taj mejnstrim, šta se misli da je dobro, da je loše, šta treba reći, o čemu treba ćutati, sve će to nezvanično naći u „Politici“ jer je „Politika“ oduvek režimski nezvaničan list. Dakle, molim, ko želi da sazna gde smo i kako smo, nemojte da preskače „Politiku“. Ne morate čitati literaturu koju sad „Politika“ nudi uz list, „Politika“ je mnogo dragocenija od svih knjiga koje taj list sada nudi na kioscima.

Mislili smo da se tako više neće govoriti kao što je govorio Radoš Ljušić, direktor Zavoda za izdavanje udžbenika, jedan od najjačih ljudi u Demokratskoj stranci Srbije, viđen svojevremeno i za mesto ministra prosvete, kad je na televiziji izjavio da je, po njegovom mišljenju, Ratko Mladić heroj istog nivoa na kojem se nalaze prvo Obilić, zatim Mišić. To je za mene restauracija jednog herojskog ikonostasa koji se uspostavljao tokom 90-ih, gde smo imali izmešane kriminalce, ubice, ratne zločince sa, za tu svrhu izvučenim likovima iz naše istorije i tradicije, koji prosto vape za zaštitom.

Evo, danas u novinama vidim, Matija Kežman, izvanredan fudbaler, ja sam se izuzetno obradovao, pobedili smo Belgiju s 2:0. Dakle, posle postignutog pogotka on diže majicu da bi na potkošulji pokazao jednu ikonu. Kad neko pokaže ikonu takvim egzibicionističkim gestom, onda mi to liči na sve druge egzibicionizme, tamo gde se pokazuju stvari koje treba skrivati, time što se naglo pred velikim brojem ljudi sklanja deo odeće, koji tu stvar krije.

Učinak predstavnika takozvane građanske Srbije je dosta slab. A naročito se ljutim kada vidim kako neki od onih koji više nisu na vlasti tek sada nalaze hrabrosti da te vrednosti brane. Oduvek sam mislio da je važnije imati jaku opoziciju nego mlitavu i nikakvu poziciju na vlasti. Ako već Srbija hoće da bude klero-nacionalna posle komunizma, ako je to neka zakonitost, što bi rekli marksisti, neka bude tako, a mi da se branimo na onom preostalom nam mestu gde možemo da opstanemo kao građani i gde možemo da branimo ideju da antifašista ili fašista nije stvar ukusa, nego životno pitanje našeg opstanka.

To je nešto što bi čovek očekivao od političara profila Borisa Tadića. To nije razočaranje, nije neki strah, nego neka vrsta zamora koji čovek oseća u sebi, neka vrsta gađenja pomalo, ako smem tako da se izrazim, ne bih voleo da sad ispadnem kao neko kome je suviše gadno da razmišlja i da se bavi politikom. Suprotno od toga, ja sam čak napisao tekst koji se zove „Prvo omiriši, pa onda kaži fuj“.

Svetlana Lukić: Slušali ste Ivana Čolovića, a u njegovim omiljenim novinama, „Politici“, oglasio se predsednik Vojnog suda Đorđe Trifunović, ne bi li nam saopštio da Vojska ostaje pri svom prvobitnom scenariju pogibije gardista u Topčideru. General Trifunović kaže da je nezavisna komisija protivustavna, protivzakonito osnovana i da bi njen izveštaj bio, kako kaže, – izvan postojećeg sistema. Pronicljivi predsednik Vojnog suda je osnivanje Komisije doživeo kao nepoverenje prema Vojsci. Neko ove naše generale mora da obavesti da je drug Tito umro, a Sloba je opravdano odsutan – zauvek, te će nekako morati da izađu na kraj s nama. Slušate istoričara Slobodana G. Markovića.

Slobodan G. Marković: Ugled Vojske je bitno načet, ali tu se radi o otprilike 60 odsto građana koji su tradicionalisti, tako da su se samo prebacili glasovi sa Vojske na Crkvu. Nije došlo do bitnog pomeranja stanovišta vrednosti. Spoljni posmatrač naše krize poslednjih 15 godina svakako bi imao utisak da je Vojska u mitu i stvarnosti Srba uvek igrala ključnu ulogu. Shvatanje da su Srbi u svojoj istoriji uvek dobijali ratove, a u miru bili gubitnici, širio je 80-ih Dobrica Ćosić. Ali, to uopšte ne odgovara istini.

Istina je da su Srbi, kad je reč o XIX veku, od pet ratnih sukoba u kojima je učestvovala Kneževina i Kraljevina Srbija, izgubili tri. Prvi srpski ustanak završio se porazom, Drugi srpski ustanak završio se nekom vrstom pobede. Naredni rat u kome je Srbija učestvovala je srpsko-turski rat 1876. i on se završio teškim porazom. Tek u drugom srpsko-turskom ratu, koji je počeo krajem 1877, srpska vojska je uspela da pobedi. I konačno, taj peti rat, to je srpsko-bugarski rat u kojem je kralj Milan bez ikakvih razloga objavio rat Bugarskoj i u tom ratu je srpska vojska doživela verovatno najteži poraz u XIX veku. To je bio poraz na Slivnici 17. novembra 1875. Potom su bugarske trupe ušle u Pirot i bio bi im otvoren put ka Nišu i dalje da nije intervenisala austrougarska diplomatija i spasila Srbiju totalnog debakla.

Znači, imate obrnut slučaj, da su upravo diplomatije stranih zemalja i mirovni sporazumi spasavali Srbiju. Naročito posle tog poraza kod Slivnice, srpska vojska nije imala naročit ugled u Evropi. Kada je 1903. nastupio majski prevrat, jedna od uobičajenih opaski satiričnih časopisa bila je – evo kako slivnički junaci pokazuju svoje junaštvo, tako što ubijaju jednu bespomoćnu ženu. Ali ono što je još važnije, nije postojalo oduševljenje među stanovnicima Kneževine i Kraljevine Srbije da se učestvuje u ratovima.

Taj imidž vojske koji mi danas imamo vezan je za period 1912-1918, kada je srpska vojska pobedila u seriji uzastopnih ratova, u I i II balkanskom i I svetskom ratu. Tom prilikom došlo se do visoke homogenizacije nečega što izučavaoci teorije nacionalizma nazivaju – faza C homogenizacije. To je faza u kojoj nacionalizam postaje masovan pokret i nije bilo nikakvih problema 1913. uveriti Srbe da treba da ratuju protiv Bugara, što je samo 28 godina ranije bio poblem.

Ono što je karakteristično za te ratove je da je vojska stekla i međunarodni ugled. Ali to je bio mač s dve oštrice, jer se imidž Srbije sveo na imidž vojske. Mnoga istraživanja ukazuju na to da je Hitler upravo noseći se takvim utiskom, da je to jedna snažna vojska, koji je bio prisutan i kod nekih njegovih najbližih saradnika, recimo kod Geringa, precenio tu vojsku tokom aprilskog napada 1941. Očekivao je mnogo veći otpor nego što ga je zaista dobio. U stvarnosti, vojska se raspala posle prvih napada. Deo te megalomanije se preneo i na novu vojsku, Jugoslovensku narodnu armiju, ali on je sad još više produbljen, naročito posle 1949. – evo, ni Staljin nam ništa nije mogao. I to je imidž s kojim smo mi ušli u 80-e godine prošlog veka.

Vojska je bila najvažniji oslonac jednopartijske vladavine Saveza komunista Jugoslavije. Vrhovni komandant Broz je često voleo da se slika u uniformama. On je proglašen i za narodnog heroja, ali to nije bilo dovoljno, pa kad je napunio 80 godina, proglasili su ga po drugi put za narodnog heroja. Ali ni to nije bilo dovoljno, pa kad je napunio 85, onda su ga po treći put proglasili za narodnog heroja. Znači, on je bio trostruki narodni heroj i to pokazuje koliko se držalo do vojnih tradicija i uloge koju vojska ima. Kada je uvedeno Predsedništvo SFRJ, vojska je dobila posebno mesto u Predsedništvu. Znači, vojska je bila nosilac dela suverenosti. Gotovo da nije bilo oficira i podoficira koji nije bio član Saveza komunista. Ostaci takve vojske imali su do nedavno ogromnu popularnost u Srbiji. To pokazuje da mi nismo rasčistili s tim socijalističkim periodom onoliko koliko mislimo da jesmo.

S druge strane, vojska je u socijalističkoj Jugoslaviji bila oblik socijalizacije. To je bio neki oblik ispiranja mozga kroz koji su morali svi da prođu, pa pošto nisu mogli baš svi da prođu kroz vojsku, izmišljena je i teritorijalna odbrana i srodne organizacije u koje je 70-ih godina bilo uključeno preko četiri miliona ljudi, s monstruoznom parolom – Svi smo mi armija.

Tipičan primer našeg sugrađanina koji je prošao kroz tu vrstu socijalizacije je Radovan Raka Radović. Kada čitate njegovu biografiju u leksikonu „Ko je ko u Srbiji“ iz 1996, vidite da je na listi odlikovanja koja je dobio on naveo značku – primeran vojnik. To je tipičan profil čoveka koji je očigledno uživao u vojsci i zapamtio je kao događaj svog života.

Pri tome, ta je vojska širila neku vrstu velike laži, koju je društvo prihvatalo, da je ona tu radi borbe za mir. Istovremeno je ta vojska bila veliki izvoznik oružja. Zbog te naše vojske, to niko nikad ne pominje, mnoga su deca pobijena po svetu, osakaćena, naši su tenkovi bili u Iraku, Iranu, u pojedinim konfliktima su obe sukobljene strane koristile naše naoružanje.

Svetlana Lukić: Osamnaestog novembra je godišnjica pada Vukovara. U tim operacijama je učestvovala i Gardijska brigada i uopšte se nisu proslavili. Način na koji su regrutovani ljudi, način na koji su mobilisani, način na koji je vođen rat, kako se desilo da, bez obzira na sve to, treba da se desi ubistvo 5. oktobra, ali 2004, pa da drastičnije padne popularnost vojske?

Slobodan G. Marković: Sa stanovišta javnog mnjenja vojska je uvek bila pobednik, jer ona je ušla u Vukovar. Ona nije bila zvanično tamo za vreme operacije „Oluja“, ona nije bila zvanično tamo kada je Istočna Slavonija predata nazad pod nadležnost Hrvatske. Ona jeste bila na Kosovu, ali ona se sa Kosova povukla. Naravno da je faktički Vojska kapitulirala Kumanovskim sporazumom, ali to nije tako predstavljeno, pa je snimljeno da se ona povlači u najboljem redu.

Kada god se vojska povlačila, i naša i Vojska Republike Srpske, stalno ste videli te vojnike kako stoje na tenkovima i pokazuju tri prsta, kao da su oni nešto pobedili. Znači, stvaran je jedan imaginaran svet u kojem je ta vojska uvek pobednik, a koji je zadovoljavao potrebu domaćeg javnog mnjenja da smo mi ipak veliki, da nismo potpuno izgubljeni. Iako smo propali ekonomski i ne živimo dobro, ipak imamo jednu vojsku koja je ponosita, koja je jaka, snažna, koja je ostatak naše Jugoslavije.

Koja god je partija na vlasti, vojska je za nju veoma bitna. Vojska je institucija koja po definiciji predstavlja neku vrstu centra okupljanja, neku vrstu zaštite naroda i države i ko god bude na vlasti on će pokušavati da od Vojske napravi popularnu instituciju. U to uopšte ne treba imati sumnje. Vi vidite da naši političari izbegavaju da, bez obzira na sve što se dogodilo, direktno napadnu Vojsku.

Jedan od najrazvijenijih gradova Srbije sada je pod vlašću radikala – Novi Sad. U Beogradu je pobedio demokratski kandidat zahvaljujući tome što nije padala kiša tog dana, toliko je bila mala razlika, a zna se da demokratski glasači ne izlaze kada pada kiša. I nema nikakve refleksije o svemu tome. Ne vidim da se u štampi i u javnim nastupima ljudi pitaju – šta se to dešava, kako ćemo da sprečimo da se to ne ponovi.

Svetlana Lukić: Da li vi, Slobodane, mislite da bi bilo dobro da Vlada što pre padne?

Slobodan G. Marković: Mislim da je naš veliki problem to što smo ušli u taj italijanski scenario. Bilo koja vlada očigledno ne može da opstane godinu dana. I naredna vlada će biti koaliciona. Teško je pretpostaviti da bi DS mogao sam da osvoji 126 poslanika. Moraće da bude u koaliciji s Koštunicom, ne vidim s kim drugim može da bude, ili s Karićem, a to opet znači da će i ta vlada biti sumnjive stabilnosti. Mislim da smo ušli u fazu u kojoj je bitno da se identifikuju glavni ciljevi države i koje zakone treba usvojiti, pa onda neka se vlade menjaju svakih godinu dana, ali makar da se taj posao obavi. Prestalo je da se priča o Ustavu, to je pomalo zaboravljena tema i ne vidim kako bi mogao uopšte da bude donet. U jednoj zemlji gde institucije ne funkcionišu, gde je nivo siromaštva izuzetno visok, to je stvar koja je veoma opasna i koja može da otvori vrata novim političkim snagama.

U Bugarskoj, koja ima sličnu socijalnu strukturu, gotovo identičan bruto domaći proizvod po glavi stanovnika, slične je veličine, na prethodnim izborima je pobedio kandidat koji je došao u stvari da se kandiduje za predsedničke izbore i onda, pošto je Vrhovni sud to osporio, on je na brzinu osnovao stranku i u roku od nekoliko nedelja osvojio izbore. Osvojio je aritmetičku polovinu ukupnog broja poslanika. Moguće je ni od kuda stvoriti jednu stranku, kao što je kod nas fenomen Karića, a što su izbori češće to je ta mogućnost veća.

Čak i u zemlji kao što je Engleska pojavila se ta nacionalna stranka koja ko zna koliko će da osvoji na sledećim izborima, uzela je ogroman broj glasova na izborima za evropski parlament. Zaista postoji mogućnost da se u jednom vakuumu, a i tamo je vakuum zbog pada podrške Bleru, neko pojavi i ubaci na političku scenu. U stvari, šta je vakuum? Vakuum je ta niska izlaznost. Sa 60 odsto građana koji žive ispod nivoa siromaštva, to su skoro laboratorijski uslovi za nekoga ko bi želeo da se za kratko vreme, s nekim radikalnim socijalnim programom, ubaci na političku scenu i postane faktor od političkog značaja.

A mi se stalno približavamo toj famoznoj 2007, kada ćemo ući u dužničku krizu. Pri tome ni ne znamo koliko bi nas pogodile eventualne ratne reparacije koje ćemo imati da platimo Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Reparacije uvek izazivaju jedan nacionalistički odgovor država koje moraju da plaćaju.

Mislim da je ključ u dogovoru dve ključne ličnosti, a to su Boris Tadić i Vojislav Koštunica. Ja sam tu optimista, čini mi se da su se strasti smirile u odnosu na onaj prethodni period. Strasti su se smirile, to je ono što je dobro, pobedničko raspoloženje nije dobro.

Ne vidim da posle lokalnih izbora bilo ko iz „demokratskog bloka“ ima razloga za pobedničko raspoloženje. Mislim da niko ne sme da ima trijumfalističko raspoloženje, jer ga čekaju svi ti problemi. Znači, ne dolazi on za guvernera Floride, pa da se bavi plažama, on dolazi da vodi Vladu Srbije, koja ima 60 odsto građana koji žive ispod nivoa siromaštva, koja srlja ka dužničkoj krizi, koja ne zna kako da izađe na kraj s mogućim reparacijama, koja je u evropskim integracijama na najnižoj tački, koja ima problem s Haškim tribunalom i koja treba naredne godine da se suoči s rešavanjem problema Kosova, koji će se najverovatnije rešiti negativno u odnosu na nacionalne aspiracije većine građana. Znači, to je ono što čeka bilo koga ko dođe da vodi tu vladu i ako bilo ko u takvoj situaciji ima trijumfalističko raspoloženje onda je on vrlo neozbiljan. Čovek kad vidi šta sve čeka te naše političare koji će doći naredne godine, prosto mu dođe da im izjavi saučešće.

Svetlana Lukić: Na jučerašnji dan pre 13 godina jedinice Jugoslovenske narodne armije ušle su u hrvatski grad Vukovar, čime je okončana tromesečna opsada tog grada. A na današnji dan nas dve smo otišle da to vidimo:

Vlada: Neka me vidi cela Jugoslavija. Sram ih bilo, neka dođu da vide šta su uradili od ovog Vukovara, divnog grada. Evo vidite ovu kolonu, tu ima i Srba i Rusina i Hrvata i svih. Nas niko nije pitao, a svi su oni glasali za Tuđmana i njegovu republiku i za Srbiju i za Miloševićevu republiku. Evo vidite, sad prvi put za tri meseca vidim ovaj kraj ovde. U podrumu smo bili. Kuću da vidite, to je ova mala gde su žuti prozori. Ljudi, verovali smo da je ovo pakao. Jedina želja mi je da vidim svoju unuku.

Svetlana Lukić: A gde je ona?

Vlada: U Beogradu.

Svetlana Lukić: A što toliko sumnjate da ćete doći do Beograda?

Vlada: Ne verujem. Izgubio sam sve poverenje. Poverenje sam izgubio u sve. U sve ljude… Nije on ranjen, da se razumemo, on je iščašio nogu.

Čovek koji plače: Nisam ranjen, nego boli me noga.

Četnik: Odakle ti „Zengine“ čizme? Odakle su ti „Zengine“ čizme? Idi ga odvedi tamo malo da…

Drugi četnik: Na ispitivanje.

Četnik: Na ispitivanje. Ja sam brata ostavio na Baniji mrtvog i nisam mogao da ga izvučem. Ostao je da ga jedu svinje.

Drugi četnik: Otac mi je pre mesec i po dana u Belom Manastiru poginuo. Od ovih smradova ustaških, j…. ih u usta.

Četnik: Odakle ti, bre, čizme ove? Ko ti je dao, bre? Vojska ti dala? Dala ti u k…. vojska. Sad ste svi naši, jel?

Svetlana Lukić: Gde je vojska, gde je vojska?

Četnik: Ajmo sad na ispitivanje.

Svetlana Lukić: Nemoj da grešiš dušu, bre. Nikad nije kasno za to bre. Noga mu je iščašena, evo uzmi ovome ličnu kartu, Srbin je iz Beograda, ako on garantuje…

Četnik: Ne, ne on…

Svetlana Lukić: Ali on je njegov. Evo, daj mu ličnu kartu.

Vlada: Evo lična karta, šta god hoćeš…

Četnik: Šahovnica.

Vlada: ‘De tu ima šahovnica, nemoj zajebavati.

Četnik: Koji ćeš ti k…. ovde iz Smedereva, bog te j…?

Vlada: Pa ja tebe pitam, ja sam tri meseca zatočenik ovog ovde i tvrdim za njega da čovek ni kriv ni dužan nije.

Svetlana Lukić: Ovaj čovek tu ima ličnu kartu, Srbin. Ako on garantuje da je ovaj bio s njim tri meseca dole, pa nemojte da mu naprave sad neko čudo.

Vojnik: Ne vode oni njih nigde na neko streljanje.

Oficir: Mi vas vodimo, brate, da se smestite tamo.

Svetlana Lukić: Pa to, pobrinite se malo.

Oficir: Ma ima ko će o tome da razmišlja, ništa se vi ne sekirajte.

Četnik: Samo da sam vas ja uvatio, p… vam materina, kako bi otišla ta četvorica na ispitivanje, odma’ iza ćoše.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik.

Emisija Peščanik, 19.11.2004.

Peščanik.net, 19.11.2004.