žuta boja se sliva niz zid

Foto: Predrag Trokicić

U pravom novogodišnjem raspoloženju predsednik Privredne komore Srbiji je izjavio da „se u 2019. godini očekuju velike investicije koje će našim ljudima doneti mnogo novih radnih mesta, a privredi visoke tehnologije u proizvodnji“. Takođe je iskazao prilično zadovoljstvo 2018. koja je bila „godina potvrđene stabilnosti i zdravijeg ekonomskog rasta, zasnovanog pre svega na investicijama, stranim i domaćim“. On smatra da je to „dobra osnova za snažniji rast izvoza, da u svet u ovoj i narednim godinama plasiramo sve više naših proizvoda.“

Istini za volju, 2018. je bila ništa drugo do bolja godina od očajne 2017. kada je privredni rast iznosio mizernih 1,9%. Zbog tako niske baze, ovogodišnji rast od oko 4,3% se čini visokim. Kada se zbirno pogledaju 2017. i 2018. Srbija ne odstupa od nezadovoljavajućeg trenda dugoročne stope rasta od prosečno 3-3,5% godišnje što je znatno ispod proseka rasta zemalja Centralne i Istočne Evrope (CIE). U poslednjih pet godina (2014-2018), kumulativni rast srpske privrede je 10% i duplo je manji od kumulativnog rasta CIE u istom periodu.

Ovaj rast od 4,3% je prevashodno posledica dejstva jednokratnog faktora u vidu oporavka poljoprivrede u odnosu na lošu prošlu godinu kada se, zbog suše, poljoprivredna proizvodnja smanjila za preko 10%. Ali radi se o jednokratnom faktoru koji ne može imati za posledicu održivo ubrzanje trenda privrednog rasta. Drugim rečima, ako 2019. poljoprivredna sezona bude dobra (na nivou 2018), privredni rast će biti na nivou dugoročnog trenda od 3-3,5%.

Dakle, ne radi se o zdravom ekonomskom rastu zasnovanom „pre svega na investicijama, stranim i domaćim“. Štaviše, investicije u Srbiji su na niskom nivou. Učešće investicija u BDP-u Srbije od 2008. je na nivou od 17,5% što je daleko ispod proseka CIE od 22%. Prema proceni autora Kvartalnog monitora, visok i održiv privredni rast zahteva investicije od 25% BDP-a, pre svega javne u infrastrukturu, obrazovanje i inovacije. Javne investicije su na nivou od oko 3% BDP-a, a ulaganja državnog i privatnog sektora u nauku su 0,8% (1.830 istraživača na milion stanovnika), što je minijatura u odnosu, na primer, Sloveniju koja u nauku ulaže 2,4% BDP-a (4.140 istraživača na milion stanovnika), Češku koja ulaže 2% (3.400 istraživača na milion stanovnika), Estoniju 1,5% (3.279 istraživača na milion stanovnika) i Mađarsku 1,4% (2.671 istraživača na milion stanovnika). Na koncu, odnos države prema nauci je prilično jasno određen novim Nacrtom zakona o nauci i istraživanjima.

Za 2019. je planiran značajan rast, kako je predstavljeno, javnih investicija za kupovinu oružja. Opravdano ili ne, činjenica je da to zapravo nisu investicije, jer kupujemo od drugih, što ne može imati pozitivan uticaj na održivi privredni rast, već isključivo negativan na trgovinski bilans zemlje. To se dalje negativno odražava na domaći privredni rast u budućnosti.

Što se visokih tehnologija tiče, dovoljno je neprijatno sećanje na dan kada su nas vlasti nehotično upoznale sa našim komparativnim prednostima na međunarodnom tržištu – pileće nogice i svinjski papci. Ostaje još jedna komparativna prednost u vidu mladih i obrazovanih ljudi koji su se dali u masovnu bežaniju. Ovaj odliv je samodestruktivan i pitanje je da li ćemo se od njega ikada oporaviti.

Abraham Linkoln reče „da možeš da varaš sve ljude neko vreme i neke ljude sve vreme, ali da ne možeš da varaš sve ljude sve vreme“. Do tada, maži pa razmaži.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 03.01.2019.