August 1991. sam proveo u Kijevu. Kad sam tu početkom mjeseca pristigao, Kijev je bio glavni grad Sovjetske Socijalističke Republike Ukrajine, jedne od petnaest republika u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Kad sam otišao, Sovjetski Savez se bio izvalio, a Kijev je bio glavni grad nezavisne Ukrajine.

Stariji će se čitaoci sjetiti Gorbačovljeve perestrojke, kao i pokušaja državnog udara u Sovjetskom Savezu u augustu 1991. Neki će se sjetiti Jeljcina koji sa tenka drži govor pred masom Moskovljana, okupljenih da brane Bijelu kuću od trupa lojalnih državnim udarnicima. Ja ću se, međutim, sjetiti demonstracija i govornika koji su zahtijevali ukrajinsku nezavisnost na kijevskom Hreščateku. Tu smo stajali okruženi kamionima punim vojske, iza kojih su bili pincgaueri puni pripadnika KGB-a, čije su uniforme uključivale majice na štrafte, dok su na stepenicama iznad trga bili policijski kordoni. Svi su oni čekali su da stigne naređenje, pa da krenu. Naređenje nikad nije stiglo, a da jeste, Hreščatekom bi bila potekla krv. U međuvremenu, Sovjetski Savez se počeo urušavati u sebe, a 24. augusta 1991, Verhovna Rada je, dok sam sa demonstratima stajao pod prozorima iste, proglasila nezavisnost Ukrajine.

Ono što smo mi znali kao Hreščatek je u novoj Ukrajini postao Majdan nezaležnosti – Trg nezavisnosti – kojim je tek nedavno potekla krv. Prvo su trupe lojalne Viktoru Janukoviču, koji je 2010. promijenio Ustav kako bi sebi dao više moći i vlasti, tukle omladinu koja je zahtijevala promjene i pomake u pravcu Evrope, u smjeru suprotnom od maćehe Rusije. Onda su se toj omladini pridružili njihovi roditelji, kao i veterani sovjetskih ratova, prvo da ih brane, a onda i da obore siledžije, na čelu sa Janukovičem, koje su mislile da to tako može. Koalicija na Mejdanu je pokrivala širok politički raspon, uključujući i ultranacionalističku desnicu koja ni u jednom trenutku nije igrala značajnu ulogu. Janukovičeva i Putinova propaganda je, međutim, za međunarodno javno mnijenje predstavljala otpornike kao naciste, a za domaće kao jevrejske marionete. Mejdan je postao Euromejdan, poprište borbe za bolju Ukrajinu, spontani pokret u kojem čak ni anti-Janukovčevska opozicija nije mogla preuzeti kontrolu.

Znamo kako se to završilo: snajperi su gađali demostrante, preko stotinu je poginulo. Janukovič je poražen, njegova pljačkaška infrastruktura rasturena, njegovi ministri u bjekstvu, njegova specijalna policija (Berkut) spalila je dokumente i obukla civilke, njegova palača je zabilježena na internetu u svoj svojoj suludoj raskoši, a u pripremi je i optužnica za masovno ubistvo. Verhovna Rada je anulirala Janukovičeve diktatorijalne ustavne promjene, Putin i njegov dvor su nezadovoljni ishodom, ne priznaju post-mejdansku vlast i smatraju da je sve to pokušaj destabilizacije Majke Rusije od strane Evrope, Jevreja i sličnih. Šta će biti dalje ne zna se, ali se zna da to neće biti Janukovič, niti će biti ono što je dosad bilo.

Lako bi bilo povući paralele između nedavnih događaja u Ukrajini i u Bosni i Hercegovini. Recimo: slične pseudo-demokratske političke strukture koje izborima dođu na vlast, a onda uz pomoć poslušne birokratije i policije tu vlast ne puštaju; institucionalizovana pljačka – iliti prvobitna akumulacija – kao dominanti lokalni oblik kapitalizma, pri čemu nema vidljive razlike između nacionalnih i kriminalnih elita; besramna eksploatacija etničkih razlika – Janukovič je šef i dio tzv. donjecke bande, koja potiče iz istočne Ukrajine, gdje je ima veliki broj Rusa – kojima manipuliše veliki etnički monolitan susjed; samoubilačka arogancija vlasti koja smatra da to tako može, sve dok im na ulicama ne kažu da ne može; lijevo-desna propaganda koja tvrdi da su protesti ili dio zavjere ili nevješta imitacija zapadnjačkog građanskog neposluha; omladina koja je spremna da nauči da se bori za bolju budućnost, dok im subvencionirani veterani salonskog neposluha, vazda spremni da prepoznaju slabo vidljive tendencije i zavjere, govore kako su nepismeni i naivni i kako je sve zapravo uzalud.

Postoje, naravno, i značajne razlike. Najznačajnija je u tome što u Ukrajini, puno većoj ali tek malo starijoj od BiH, već postoji tradicija protesta koji su dovoljno ozbiljni da stvari značajno promijene. Na stranu august 1991, Ukrajinci su na ulicama bili još 2004, okupljeni pod barjakom Narandžaste revolucije, protestujući protiv Janukoviča koji je tada falsifikovao rezultate izbora. Salonski skeptici bi, naravno, rekli da je krajnji ishod Narandžaste revolucije demokratski povratak Janukoviča na vlast. Udobnost predvidljivih ishoda je dragocjeni, transnacionalni simptom društvene privilegovanosti.

Ono što Putin, Janukovič, raznobojni BiH političari i ini konstantno prodaju, bez obzira na strukturalnu amoralnost društva kojim predsjedavaju, upravo je navodna udobnost predvidljivih ishoda, obećanje da će svaka promjena voditi u domen strašno nepoznatog. Tamo je uvijek gore nego ovdje i sada, koliki god bili razmjeri trenutne katastrofe. Tamo nas čekaju nepredvidljivi rezultati na sljedećim izborima, zatvaranje inostrane novčane pipe, jevrejsko-nacističke zavjere, drogirana omladina, uništavanje društvene imovine, a onda i raspad države i, na kraju, rat. Sa tih pozicija su pucali Janukovičevi snajperi – cilj je bio stvaranje haotične nepoznatosti, osjećaj da ne znaš šta će se desiti sljedećeg trenutka, a kamoli na sljedećim izborima.

Ali ono što su nas Ukrajinci naučili jeste da je politička svijest zapravo spremnost na promjene čak i po cijenu ulaska u domen nepoznatog, hrabrost istupanja iz zadatog i (pre)poznatog političkog sistema. Postajanje te političke, građanske svijesti koja ja spremna da gradi barikade i organizuje se čak i unutar haosa, znači da će sljedeća garnitura političara biti mnogo opreznija – ili mnogo brutalnija – pošto će vrlo teško biti vratiti građane u stanje političke nesvijesti o kojoj svaka vlast, od slavjansko-nedemokratske pa do američko-televizijske, neprestano sanja.

Intenzitet i način na koji su plenumi u Bosni i Hercegovini napadnuti i sa ljevice i sa desnice, kako u domovini, tako i u inostranstvu, kako od strane tzv. intelektualaca tako od strane i tzv. medija, upravo ukazuje na raslojavanje između onih koji u dobro poznatom sistemu žive i funkcionišu i onih koji nemaju više šta da izgube, između onih koji se boje da će im raja upasti u palače, i onih koji će to prije ili kasnije i učiniti.

Kakav god da bude (nepredvidljivi) ishod društvenog pokreta u BiH koji predstavljaju plenumi, neporecivo je da se otvorio prostor za sazrijevanje političke svijesti koja je spremna da se upusti u nepoznato, preko granica dejtonskog kijameta, i da tamo zamišlja i zahtijeva bolju Bosnu i Hercegovinu, koja je onima na vlasti, kao i onima pod njihovom strehom, zastrašujuće nezamisliva. Kao što nam je to kijevski Mejdan još jednom dokazao, ničija nije do zore gorila. A kad se svijeće pogase, iz mraka će izaći samo oni koji mogu zamisliti svjetliju budućnost.

Radio Sarajevo, 25.02.2014.

Peščanik.net, 26.02.2014.

TEMA – UKRAJINA