Ako želite da shvatite kako u Rusiji funkcioniše sadašnji politički i društveni poredak, prvo morate da znate koja su to dva važna i međusobno zavisna uverenja na kojima ovaj poredak počiva.

Prvo uverenje je društveno prepoznavanje opšte korupcije na svim nivoima državnog i ekonomskog života, i slično prepoznavanje potpune neadekvatnosti postojećih institucija (u prvom redu pravosudnih). Ovo uverenje dele ljudi različitih političkih ubeđenja iz različitih društvenih staleža – trgovci, opozicionari, sitni činovnici i politički funkcioneri.

Drugo uverenje je podjednako rašireno. Iz različitih razloga, veruje se da je bilo kakva promena postojećeg poretka nemoguća. Drugim rečima, prepoznavanje užasnog stanja pravne regulacije ne dovodi do odgovarajućih zahteva za poboljšanjem situacije. Ovo nije nekakav novi paradoks, koji je nemoguće objasniti. Zapravo, u ekonomiji za tako nešto postoji i naziv –„institucionalna zamka“. Loše institucije izazivaju značajne gubitke u privredi i nedaće za ljude, ali generalno gledano, mase uspevaju da se prilagode situaciji. Štaviše, jedan deo društva uspeva da izvuče neku relativnu korist iz načina na koji ove loše institucije funkcionišu. Drugi deo društva sumnja da bi bio konkurentan u drugačijim, za sada nepoznatim i teško zamislivim uslovima. Imajući ovo u vidu, cena reformisanja institucija čini se prevelikom, a prednosti reforme nedovoljno jasnima. Ovo omogućava očuvanje statusa quo, uprkos njegovim očiglednim nedostacima.

Nešto kasnije ću pokušati da objasnim kako ova institucionalna zamka funkcioniše i da preispitam karakteristike političkog poretka koji se trenutno održava u stanju privremene ravnoteže. Prvo, predlažem da ovaj poredak nazovemo „režim mekih pravnih ograničenja“. Ovo je svesna referenca na termin Janoša Kornaja „meka budžetska ograničenja“, koji on upotrebljava da opiše osnovne odlike socijalističke privrede.

 
Meka budžetska ograničenja

Prema Kornaju, meka budžetska ograničenja su osnovni problem dirigovane ekonomije. Tim terminom se označava pojava kada preduzeća ne snose ekonomsku odgovornost za rezultate svog poslovanja i mogu da zloupotrebe državni budžet za pokrivanje svojih rastućih troškova. Krajem osamdesetih, Kornajev koncept je odigrao važnu ulogu u oblikovanju ideja o mogućim rešenjima (i problemima) u reformisanju socijalističke privrede. Ovaj koncept je doveo do neizbežnog kruga „liberalizacije – stabilizacije – privatizacije“, koji je trebalo da obezbedi prelazak sa režima mekih budžetskih ograničenja na režim čvrstih budžetskih ograničenja (i koji je izgledao kao recept za pokretanje kapitalizma u bivšim socijalističkim zemljama).

Koristeći termin sličan ovom Kornajevom, želeo sam da naglasim da problemi o kojima je reč u izvesnoj meri proističu iz problema aktuelnih u prethodnom krugu reformisanja dirigovane ekonomije. Ali pre nego što preciznije definišemo te probleme i objasnimo njihovu povezanost, prvo moramo da objasnimo na šta se tačno misli kada kažemo „režim mekih pravnih ograničenja“.

 
Meka pravna ograničenja

Ovo je režim u kojem pravila (pisani zakoni) ne postoje zato da bi se poštovala, već da bi se kršila; ili se pravila, u najmanju ruku, krše sistematski. Ne bi se moglo reći da pravila ne funkcionišu. Ona funkcionišu, ali na specifičan način.

U nekim kartaškim igrama, cilj je da se sakupi što je moguće više karata; u nekim drugima, treba se rešiti podeljenih karata. Isto tako, postoje režimi u kojima treba poštovati pravila i oni u kojima pravila treba kršiti. Ovde se pravila krše sistematski, ali po utvrđenim pravilima. To su nezvanična pravila za kršenje zvaničnih pravila.

Ovakva postavka stvari izdvaja sadašnji režim od drugačijeg poretka gde se pravila ne poštuju zato što su institucije prinude suviše slabe, kao što je bio slučaj u Rusiji tokom prve polovine devedesetih. U režimu mekih pravnih ograničenja, država raspolaže brojnim sredstvima prinude. Činjenica da se pravila krše na standardizovan način omogućava nam da ovaj sistem posmatramo kao poseban oblik poretka, koji se u svesti jednog društva može tumačiti i kao pogodnost (za razliku od kršenja pravila na neregulisan, haotičan način).

Ovaj režim usvaja pisana pravila tako da bi se ona mogla kršiti, i tako da njihovo kršenje ima logike. Time hoću da kažem da su pravila postavljena tako da je njihovo poštovanje teško i izuzetno skupo, dok mogućnost njihovog kršenja pruža značajnu konkurentnu prednost. Drugim rečima, pravila se kreiraju tako da izazivaju kršenje. Rezultat toga je da se čitav život našeg društva pretvara u neku vrstu kontinuiranog cenkanja oko pojedinačnih „prava“ da se krše pravila, čije kršenje donosi pogodnosti i prednosti. Država, oličena u birokratskoj mašini, igra ulogu specijalne „prodavnice“ gde se izdaju pojedinačne dozvole za kršenje pravila.

 
Uloga države

Svaki nivo državne uprave ovlašćen je da izdaje dozvole za kršenje određenih pravila, i naravno, mora da ima neophodnu snagu da kazni sve nedozvoljene prekršaje. Ovo se mora naglasiti: ni jedno ovlašćeno birokratsko telo ne vodi brigu o poštovanju pravila, već je zaduženo isključivo za kažnjavanje nedozvoljenih prekršaja. Zato i nema interesa za optimizaciju regulacije i kontrole, niti za minimalizovanje kršenja pravila ili podsticaja za kršenje pravila. Jedini zadatak tog tela je stvaranje prostora za pregovaranje oko prekršaja.

Ovo možemo objasniti na primeru saobraćajne policije u Rusiji. Saobraćajnu policiju nije briga ko i kako krši saobraćajne propise. Policajci nisu zaduženi za smanjenje broja prekršaja, tako što će otkloniti podsticaje za kršenje pravila ili koristiti automatizovane sisteme za nadgledanje. Za njih – kao ovlašćene državne organe – važno je da rasporede ljudstvo na razne lokacije gde se pravila obično krše i da oko tih prekršaja stvore prostor za pregovaranje. Za razliku od ostalih zemalja, gde saobraćajna policija nasumično patrolira ulicama i putevima, ruski saobraćajci se skoro uvek nalaze na stacionarnim položajima. Mnogo ih manje zanima sprečavanje prekršaja koji zaista ugrožavaju bezbednost (na primer, agresivna ili opasna vožnja), nego što ih interesuje provera poštovanja ograničenog niza propisa na određenim lokacijama. Propisi koje oni proveravaju samo su posredno u vezi sa pravim problemima bezbednosti u vožnji: da li vozači imaju dokumenta, vozačku i saobraćajnu dozvolu.

 
Svi krše pravila

Sistem osuđuje prekršaje, ali ih istovremeno i opravdava. Neformalna, svakodnevna praksa koegzistira sa formalnim, pisanim pravilima: kršenje formalnih pravila smatra se nepristojnim, ali i neizbežnim, rutinskim i razumljivim ponašanjem. Kršenje formalnih pravila se ne zataškava. Upravo obrnuto. Za legitimizaciju režima od vitalnog je značaja da svako veruje da se svi ostali ponašaju isto. Veruje se da je stanje i gore nego što jeste, ali taj utisak igra značajnu ulogu u formiranju društvenih stereotipa i normi ponašanja. Iz toga sledi da svaki pokušaj nekršenja pravila, i svaki zahtev da se pravila promene, deluje marginalno, pa čak i devijantno – kao besmisleni pokušaj borbe protiv tradicije.

Ideja o univerzalnom kršenju pravila je važan element u političkoj organizaciji i političkoj legitimizaciji ovde opisanog poretka. Viši i niži društveni ešaloni ujedinjeni su u korupciji (u najširem smislu), a ne podeljeni.To jedinstvo je uokvireno jedinstvenom hijerarhijom prilika za korupciju. Tako beskrajne diskusije o korupciji i tome kako je ona sveprisutna ne vode do delegitimizacije ustanovljene društvene hijerarhije i političkog poretka. Naprotiv, one jačaju , promovišu i legalizuju ovaj poredak kao nespornu činjenicu. Tako pravni poredak počinje da deluje veštački i nestvarno.

Poput drugih sistema kontrole, „borba protiv korupcije“ nema za cilj iskorenjivanje korupcije, već održavanje postojećeg sistema pregovaranja. „Borba protiv korupcije“ u suštini služi kao regulator odobrene korupcije, koji primorava izvršnu vlast da pravi dogovore sa najvišom (političkom) vlašću oko prava na izdavanje dozvola za kršenje pravila.

Ako je učešće u vertikalnom sistemu pregovaranja dovoljno rasprostranjeno, onda društvo nije zainteresovano za prelazak u drugo stanje. Svako ko dobije odobrenje za kršenje pravila – pa tako stekne i određenu prednost – ne samo što je indiferentan prema ideji optimizacije i olakšanja propisa, već je i aktivno nezainteresovan.

 
Da li ulagati u sadašnjost ili u budućnost?

Pravo na privatno vlasništvo obično se svodi na pravo korišćenja sredstava (profita). Sama sredstva mogu u svakom trenutku biti oduzeta. Novac koji se potroši na pojedinačne dozvole za kršenje pravila predstavlja direktnu investiciju u sadašnji profit. Ulaganje u povećanu ekonomsku efikasnost predstavlja investiciju u sredstva čija je glavna odlika to što u svakom trenutku mogu biti oduzeta. Ovo je mnogo rizičnija investicija, koja zapravo povećava rizik da sredstva budu oduzeta. Takođe ćete biti u obavezi da ulažete još više u zaštitu svojih prava da se lišite ovih sredstava.

Međutim, ako odlučite da investirate u dozvolu za kršenje pravila, time ne samo što povećavate svoj sadašnji profit, već i smanjujete rizik da će vam on biti oduzet. Takođe, što je više profit jedne kompanije uslovljen ekskluzivnim, ličnim dogovorima njenog vlasnika ili direktora, utoliko mu on više pripada.

Ovo je suština nesklada između ruskog režima mekih pravnih ograničenja i institucije privatnog vlasništva. Privatno vlasništvo podstiče investicije u sadašnji profit i sprečava investicije u budući profit. Međutim, formalni vlasnik, povećavajući svoj profit neekonomskim sredstvima (kršenjem pravila), podržava režim u kojem je njegovo pravo na vlasništvo po definiciji ograničeno.

Takođe, u situaciji kada povećani profit kompanije ne oslikava njenu ekonomsku efikasnost, vlasnici i direktori nemaju jasnu predstavu koliko je njihovo preduzeće zaista efikasno. Ako vaš profit raste od 15 do 30 procenata godišnje, a troškovi samo 5 do 7 procenata, to svakako izgleda kao dokaz da je kompanija efikasna. Ali ako izračunamo da su za 75% porasta profita zaslužni neekonomski faktori (meka pravna ograničenja), onda je jasno da efikasnost te kompanije zapravo opada.

Tako vlasnik/direktor postaje zavisan od sistema koji raspolaže pravima za kršenje pravila. On ne zna koliko bi bio konkurentan i da li bi uopšte mogao da pokrije dnevne troškove izvan ovog sistema. Što je preduzeće u režimu mekih pravnih ograničenja uspešnije, utoliko on više veruje da ne bi bio uspešan. Ovo ekonomisti zovu „efektom zlatnog kaveza“.

 
Preduzeće na tržištu

Najveću korist od režima mekih pravnih ograničenja nipošto nemaju ruski „oligarsi“. Oni su očito najuspešniji u kršenju pravila, ali kompanije im mogu biti oduzete u svakom trenutku. Najveću korist ima birokratija, koja izdaje dozvole za kršenje pravila. Njena moć se ne temelji na činjenici da postoje razni oligarsi, već na trajnom procesu „proizvodnje oligarha“. Da bi režim mekih pravnih ograničenja do kraja bio realizovan, s vremena na vreme pojedini oligarsi moraju da siđu sa scene.

 
Deo teksta Kirila Rogova, openDemocracy, 17.12.2010.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 04.01.2010.