Memoari Karle Del Ponte III

Ubistvo Zorana Đinđića

Upozorila sam Zorana Đinđića da bude oprezan. Dala sam mu jedan interni izvještaj Suda – dva lista – u kojem se govorilo o planiranju njegovog ubistva. Dokument su sačinile osobe koje su u Beogradu bile „moje uši i oči“. Tu je bio i spisak osoba koje su radile na njegovom ubistvu.

„Za ovo znam“, rekao je Zoran smijući se. „Ne žele da napravim reforme. Ali nemoj paničiti, biću oprezan“.

„Slušaj“, rekla sam mu, „nemoj to da potcjenjuješ. Te prijetnje bi trebalo da shvatiš ozbiljno. Iskustvo mi govori da čovjek nikada ne može biti siguran. Mnogo toga može biti izmišljeno, ali u svemu tome može biti i istine“.

Četiri dana kasnije, na Zorana Đinđića je izvršen bezuspješan atentat. Plaćeni ubica je inscenirao sudar kamiona i premijerovog auta. Međutim, 12. marta 2003. godine, nekoliko minuta nakon podneva, u jednoj kući nasuprot zgrade Vlade Srbije, dvije ruke su uperile cijev snajperske puške u kičmu Zorana Đinđića i jedan prst je potegao obarač…

Bila sam u kancelariji kada mi je moj pomoćnik Anton Nikiforov saopštio vijest da su na Đinđića pucali. Malo kasnije saznali smo da je podlegao. Bio je to šok, ali ne i iznenađenje. I nije me toliko pogodilo kao ubistvo Falconea (italijanski sudac kojeg je ubila mafija). Falcone je bio kolega iz istog tima.

Đinđić je bio jedini srpski političar koji je svjesno prihvatio rizik saradnje za Sudom. On je bio taj koji nam je otkrio vijesti o leševima Albanca sa Kosova zakopanim u masovnoj grobnici u vojnoj bazi kod Beograda. Radio je na tome da se započne dobrovoljna predaja optuženika Sudu. Za mene je Đinđić zauvijek ostao čovjek sa kojim sam pregovarala, čovjek na kojeg nisam morala vršiti pritisak da bih postigla hapšenja ili predaju dokumenta.

Željela sam prisustvovati njegovoj sahrani. Htjela sam mu odati poštu, kao i hiljade drugih koji su došli da ga posljednji put pozdrave. Tim činom sam željela demonstrirati odvratnost koju sam osjećala prema mafiji koja je uništavala Srbiju, njenu ekonomiju, vladine institucije i prije svega organe sigurnosti.

Svilanović je bio prvi koji mi je savjetovao da ne idem na sahranu. Moje prisustvo na sahrani bi, po njemu, bilo provokacija i dodatno komplikovalo buduću saradnju sa Sudom. Otpravniku poslova Švajcarske u Beogradu Jean-Daniel Ruschu je rekao da je moja želja da prisustvujem pogrebu ciničan pokušaj da privučem pažnju medija. To me je uvrijedilo.

Telefonirala sam ministru unutrašnjih poslova Dušanu Mihajloviću i on me je pozvao na sahranu. Međutim, odmah zatim, Beograd me je obavijestio da porodica Đinđić ne želi moje prisustvo. Nisam mogla da vjerujem.

Moj pomoćnik Anton Nikiforov se povezao sa Zoranovom ženom Ružicom i ona mi je rekla, u ime porodice, da bi, naprotiv, moje prisustvo na sahrani cijenila. Nakon toga, Mihajlović je tvrdio da je „cijela vlada odlučila da me isključi iz ceremonije“.

Svilanović me je upozorio da bih na bilo kojoj srpskoj granici bila tretirana kao nepoželjna osoba.

Izgleda da su Svilanović i drugi u Beogradu pomislili da mogu iskoristiti ubistvo premijera da opravdaju izostanak saradnje Srbije sa Sudom, tvrdeći da je Đinđić ubijen zato što je sarađivao. Međutim, ta tvrdnja je smiješna.

Motivi Zoranovih ubica su bili jasni. Oni su prije svega htjeli da zadrže privilegovane pozicije zahvaljujući kojima su mogli da se nekažnjeno posvete svojim kriminalnim aktivnostima. Atentat su izvršili pripadnici Crvenih beretki. Ta vojna jedinica je okupljala ljude izabrane od strane Miloševićevih tajnih službi koji su počinili mnoge zločine u Hrvatskoj, koji su učestvovali u genocidu u Bosni i Hercegovini i masakrima civila na Kosovu, a koji su paradirali ulicama Beograda kao heroji.

Ti isti ljudi su bili dio mafijaške mreže, koja se bavila ucjenama, iznudama, prisiljavanjem na prostituciju, trgovinom narkoticima, oružjem, koja je organizovala plaćena ubistva i slične aktivnosti, iz kojih su razni kriminalci izvlačili profit. Njihov komandant je bio Milorad Ulemek Luković, zvani Legija, dezerter iz Legije stranaca. Upravo on je organizovao atentat na Đinđića.

U godinama prije pada Miloševića, Legijini šefovi su bili Frenki Simatović i Jovica Stanišić, jedni od glavnih aktera užasnog nasilja koje je imalo za cilj stvaranje velike Srbije.

Nakon Đinđićevog ubistva, srpske vlasti su pokrenule masivnu akciju protiv organizovanog kriminala, koja je nosila naziv Sablja. Rezultirala je stotinama uhapšenih i osvjetljavanjem mnoštva neriješenih zločina, između ostalog i veze između grupe izvršilaca atentata na političare i Miloševića, njegove supruge i drugih aktera njegovog režima.

Četiri generala

Dana 12. aprila 2003. godine ministar vanjskih poslova Goran Svilanović i ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović – čovjek kojem više nisam vjerovala – tajno su doputovali u Hag. Sreli smo se kasno popodne u rezidenciji srpske ambasadorke. Govorili su o „međusobnoj pomoći“, „zajedničkom interesu“, „saradnji“… Nisam bila iznenađena njihovom retorikom.

Svilanović je tvrdio da je neophodno utvrditi zajedničke interese Kancelarije tužilaštva i beogradskih vlasti. Tražio je pomoć Suda, uz konstataciju da je došao trenutak da se postigne dogovor o optuženim osobama visokog ranga. Ambasadorka lično nas je služila sokovima i kafom. Očigledno nije htjela da osoblje čuje naš razgovor.

Nakon malo oklijevanja, pristala sam da otkrijem imena osoba za koje smo pripremali optužbe. Radilo se ogeneralima Pavkoviću, Đorđeviću, Lazareviću i Lukiću za Kosovo, Goranu Hadžiću za Hrvatsku, kao i Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću i generalu Perišiću za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Obavijestila sam ih i o tome da je istražiteljski tim sastavio i listu tzv. „drugorazrednih“ optuženika.

Svilanović je tražio da se sa liste isključe Lukić, Pavković, Lazarević i Perišić i da se procesuiraju u Srbiji.Pitala sam Svilanovića da li to znači da zapravo traži da te osobe ne budu kažnjene. Odgovorio mi je potvrdno, uz objašnjenje da Beograd o izručenju Lukića i Lazarevića neće ni diskutovati, kao i da je važno izostaviti Pavkovića, jer bi on obezbijedio podršku vojske.

Bilo mi je jasno da je ono što je ove ministre motivisalo da sačuvaju Lukića, Pavkovića, Lazarevića i druge zapravo bila politička računica. Ti generali su vjerovatno učestvovali u operaciji Sablja.

U jednom trenutku je ministar Svilanović skrenuo razgovor sa generala. Saopštio mi je da Vlada namjerava da Hagu izruči dvije ključne osobe, ljude koji su godinama davali naređenja Lukiću i Crvenim beretkama – Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića. Obojica su bili uhapšeni u operaciji Sablja.

„Ne možemo ih dugo držati“, objašnjavao je Svilanović podstičući nas da ih optužimo. „Ubrzajte proceduru, pa da ih pošaljemo u Hag“.

Svilanović nam je dalje pojasnio da će Skupština uskoro usvojiti Zakon o saradnji sa Sudom i da će član Zakona koji zabranjuje hapšenje i izručenje optuženih proglasiti nevažećim.

Prihvatila sam da ubrzam proceduru kompletiranja optužbe protiv Stanišića i Simatovića, ali sam odbila da odustanem od optužbe protiv generala.

I Đinđićev nasljednik, novi predsjednik Vlade Zoran Živković je tražio da se ne podižu optužnice protiv generala Perišića, Pavkovića, Lazarevića i Lukića, uz objašnjenje da bi to ugrozilo stabilnost države.

„To nije moguće“, objasnila sam. „Ne mogu obećati da ćemo odustati od optužbi protiv bilo koga, pa ni protiv ove četvorice“.

Francuski piloti

Karadžić i Mladić nisu prestali da budu u centru pažnje ni u ljeto 2003. godine. U Parizu sam se 25. juna sastala sa predsjednikom Jacquesom Chiracom u njegovoj kancelariji.

Prilikom našeg prethodnog susreta predsjednik Chirac mi je citirao ruskog predsjednika Jeljcina, koji mu je saopštio da Rusija neće dozvoliti da Sud uhapsi Radovana Karadžića. Takođe mu je rekao da je Karadžiću savjetovao da napusti Srbiju i da se sakrije u Bjelorusiji. „Spreman sam da ga izvučem iz Srbije i helikopterom“, rekao mu je Jeljcin.

Ovoga puta sam francuskom predsjedniku donijela na uvid delikatna dokumenta i zamolila ga za komentar. Nisam, međutim, željela da ga dovedem u situaciju da reaguje u prisustvu mojih saradnika. Ti dokumenti su do tada bili tajni.

Tužilaštvo je, međutim, imalo namjeru da ih predoči Slobodanu Miloševiću, jer su sudije koje prate suđenje ocijenile da njihov sadržaj može ići Miloševiću u korist. On i njegov tim branilaca bi ta dokumenta sigurno uvrstili u njegovu odbranu i na taj način ih učinili javnim.

Htjela sam da Chiracu učinim uslugu pokazujući mu ta dokumenta unaprijed. Radilo se o stenogramskim bilješkama razgovora između tadašnjeg predsjednika Srbije Zorana Lilića i generala Momčila Perišića, tada komandanta Jugoslovenske vojske.

Razgovor je vođen 10. decembra 1995. godine, dva dana nakon što su Srbi oslobodili francuske pilote. Ono što je u tom razgovoru govorio Perišić odnosilo se na optužbu protiv Mladića:

Perišić: Važno je da (Mladiću) skinemo taj teret (Suda). Razumiješ šta hožu da kažem?

Lilić: Dobro, dođavola, svi su mu to obećali.

Perišić: Čuješ šta se govori. Ako odmah odustanu od optužbe protiv njega, nema problema. Spreman je da riješi problem odmah. Rekao sam mu…

Lilić: Moja i tvoja riječ nisu dovoljne. A riječ Chiraca i Slobodana Miloševića?

Perišić: Da, to je dobro. Ja ću prekontrolisati…

Pitala sam Chiraca da li je tačno to što se u tom dokumentu navodi – da je obećao da neće uhapsiti Mladića u zamjenu za pilote. Chirac ima dva iskrena oka, koja žene obožavaju.

Priznao je da je razgovarao sa Miloševićem o oslobađanju pilota, ali je negirao da je postignut bilo kakav dogovor, a ponajmanje onaj koji bi Mladiću, čovjeku optuženom za masakr osam hiljada mladića i muškaraca u Srebrenici, garantovao imunitet.

„Kako bih mogao uraditi tako nešto?“, postavio je retoričko pitanje.

Objasnio mi je da Francuska nije ni bila u prilici da ponudi imunitet Mladiću, jer je u Bosni i Hercegovini, nakon Dejtonskog sporazuma, trebalo da budu NATO snage, a ne francuske.

Međutim, aluzija na eventualni dogovor sa Mladićem je Chiraca prilično zaintrigirala. I kao da je želio da pokaže da ni o kakvom dogovoru nije bilo riječi, telefonirao je komandantu Francuske vojske:

„Generale, Mladić je još uvijek na slobodi. To je nedopustivo! Treba ga odmah uhapsiti!“ Naredio je istragu na jednom određenom mjestu.

Nakon te posjete Elisejskoj palati, hitno se vraćam u Hag, puna nade koju mi je ulio Chiracov ton, ubjedljivost njegovih riječi, naređenja i uputstva koja je dao… Bila sam sigurna da će se Mladić naći u Hagu, možda čak i prije mene.

Međutim, ono „Halo, generale“ je bilo samo „paravan za pasivnost“ na francuski način.

Četiri generala 2

Prilikom susreta sa premijerom Zoranom Živkovićem pokazujem mu dosijea i predajem potvrde četiri nove optužbe – protiv generala Lukića, Pavkovića, Đorđevića i Lazarevića – za zločine počinjene u vrijeme masovnog etničkog čišćenja na Kosovu, za nasilno protjerivanje stotine hiljada civila pred očima televizijskih gledalaca širom svijeta.

Tražila sam da Živković svojim potpisom primi k znanju optužbe i nalog za hapšenje generala. Živković je djelovao kao da će eksplodirati:

„Šta je to?“, pitao je praveći se da je iznenađen. „Nakon ovoga biće teško surađivati,“ rekao je.

Nakon toga je počeo da govori, na srpskom, tako brzo da moj prevodilac i pomoćnik, Rus, Nikiforov, nije stizao da prevodi. Živković je tvrdio da je Đinđić sa mnom razjasnio probleme koji mogu iskrsnuti ukoliko se uhapsi Lukić, čovjek „broj jedan“ srpske policije, uključen u mnoge delikatne operacije uključujući i hapšenje Đinđićevih ubica.

„Ukoliko se Lukić optuži, više niko u policiji neće htjeti da sarađuje sa Sudom“, kazao je Živković. Pokušavao je na sve moguće načine da izbjegne ono što je bilo neminovno – da potpiše ta dokumenta.

Tvrdio je da je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija zainteresovan samo za Karadžića, Mladića i Gotovinu. Bunio se što nema optužnica protiv Albanaca krivih za zločine nad Srbima:

„Lukić može da uhapsi nas“ upozorio me je Živković, „ali ja njega hapsiti ne mogu… Ova optužba će odjeknuti kao bomba… Ne dirajte Lukića.“

Informisala sam ga da je sudija optužnicu već potvrdio i da je ja ne mogu poništiti. „Vi niste neko ko samo uručuje dokumente“, odvratio mi je i dodao da ću uskoro morati da pregovaram sa novim premijerom, jer on „nije tako lud da hapsi vlastitu policiju i da stavlja u opasnost svoj život i život svojih ljudi“.

„Ako je Lukić nevin, zašto ste Vi kao premijer tako prestravljeni?“, pitala sam ga i dodala da sam duboko razočarana njegovim ponašanjem.

To je bilo u petak. Obavijestila sam ga da će optužbe biti objavljenje u naredni ponedjeljak. Na kraju je Živković priznao da ga je dan ranije Svilanović obavijestio o optužbama i da je glumio iznenađenje. Odbio je da potpiše potvrdu o prijemu optužnica, tvrdeći da on za to nije ovlašćen i poslao me je nazad kod Svilanovića.

Napuštam zgradu Vlade i odlazim u rezidenciju švajcarskog ambasadora, gdje treba da se sastanem sa grupom diplomata akreditovanih u Beogradu. Prije toga sam, na moj zahtjev, obavila privatni razgovor sa američkim ambasadorom Williamom Montgomeryjem.

Obavijestila sam ga o četiri nove optužbe i pitala ga za mišljenje da li da ih Sud drži u tajnosti. Po njegovom mišljenju je optužnice trebalo objaviti, jer će – kako je rekao – objavljivanje optužnica otkriti srpskom narodu ko su ljudi koji ih vode.

„Vlada će svakako pasti“, rekao je. „Objavljivanje optužnica je neizbježno i može samo da pomogne“.

Nakon razgovora sa ambasadorima sam se nakratko susrela sa ministrom odbrane Borisom Tadićem. Bio je okamenjen od straha dok je pričao o reformi vojske. Tvrdio je da ne zna gdje je Mladić, niti da li mu i ko u vojsci pomaže.

„Morate mi vjerovati“, rekao mi je. Nakon toga je potvrdio glasine da je Mladić ili u Bosni i Hercegovini ili u Rusiji. Bio je izgubljen i obeshrabren. Tražio je da nekako izbjegnem da kritikujem vojsku.

Nakon što je Boris Tadić otišao, došao je Svilanović. Rekao mi je da je Lukić odigrao glavnu ulogu u svim važnijim hapšenjima. Takođe me je upozorio da će podizanje optužnice protiv visokih oficira Pavkovića i Lazarevića otežati reformu vojske i saradnju sa Hagom.

Nakon pauze dolazi potpredsjednik Vlade Čeda Jovanović, bliski saradnik Zorana Đinđića. Trudio se da mi objasni da niko u Vladi nema namjeru da onemogućava saradnju sa Sudom i da je jedini problem – vrijeme.

Rekao mi je da je Vlada izložena užasnim pritiscima. „Koliko Vam je vremena potrebno“, pitala sam. Na to mi je Jovanović odgovorio da je „Vlada spremna da plati bilo kakvu cijenu samo da izbjegne suočavanje sa ove četiri optužnice“.

Ponovo je intervenisao Svilanović tražeći da odustanemo od optužnica protiv ta četiri generala. Rekla sam mu da je to nemoguće. „Mogu ih držati u tajnosti, ali koliko dugo?“, zanimalo me je.

Sudija me je informisao da će optužnice objaviti narednog ponedjeljka. Prihvatio je da do tada ništa ne objavljuje. Svilanović je uzeo papire i potpisao potvrdu da je primio optužnice. Odmah nakon toga Svilanović je prestao da se kontroliše i rekao mi:

„Htio bih da Vam kažem nešto lično. Vi nas ne poštuujete“.

„O čemu vi to govorite?“, pitam.

„Vi ste povisili glas! Ja sam ministar inostranih poslova jedne suverene države, a Vi na mene dižete glas!“

„Vi ste me na to natjerali“, insistiram.

Nakon toga Svilanović počinje da me optužuje da sam onemogućila da se Milanu Milutinoviću (koji se predao 2003. da bi se suočio sa optužbom zbog nasilja na Kosovu) odobri provizorna sloboda. Tvrdio je da sam sa prezirom odbacila garancije koje je Beograd bio predložio za Milutinovića.

Detaljno i po ne znam koji put objašnjavam Svilanoviću poziciju Kancelarije tužioca u slučaju odobravanja provizorne slobode optuženima:

„Preporučujemo puštanje na privremenu slobodu optuženika koji čekaju presudu, ali samo onih koji su sarađivali sa Sudom“. Dodala sam da mi je žao ako se uvrijedio, kao i da naš dogovor da ne objavljujemo optužbe protiv generala više ne važi.

„Bilo je dosta“, rekla sam svojim saradnicima, „idemo“.

Uzimam moju Louis Vuitton tašnu, ustajem i idem prema vratima. Svilanović je u čudu. Moji pomoćnici su ostali da sjede. „Dakle, idemo li?“ Optužbe sa nalozima za hapšenje su ostale u kancelariji, da ih Svilanović svari…

U narednu srijedu, jedan beogradski dnevni list je objavio moj razgovor sa američkim ambasadorom Montgomeryjem, tako da je jedan dio građana Srbije, iako u Srbiji novine čita prilično mali broj ljudi, saznao da su neki vojni čelnici optuženi i da ih Hag traži.

Tada su Lukić, Đorđević, Lazaravić i Pavković zasigurno obaviješteni da su „haški bjegunci“. Pitala sam se kome je bilo u interesu da se objavi moj razgovor sa američkim ambasadorom. Švajcarskoj i njenom ambasadoru zasigurno ne. Ni ambasadoru Montgomeryju nije bilo u interesu da se ta vijest razglasi.

Međutim nešto kasnije on je izjavio za novine kako sam se pokazala neosjetljivom za političku realnost u Srbiji, i to radeći upravo ono što mi je on savjetovao da uradim. Zaključila sam da više nema smisla držati optužnice tajnim.

Prije nego što sam poslala zahtev za skidanje pečata sa optužnica, telefonirao mi je – vjerovatno iz Vašingtona – ambasador Pierre Prosper iz Kancelarije američke vlade za ratne zločine i tražio da ne objavljujem optužnice, jer on pokušava da postigne neku vrstu dogovora sa Srbima – predaja Mladića u zamjenu za to da četiri generala budu procesuirana u Beogradu.

Prosper nikada nije obavijestio Tužilaštvo o tome da radi na postizanju takvog dogovora, nikada nas nije pitao za mišljenje i izgleda da mu nije ni palo na pamet da radeći tako nešto u stvari ugrožava nezavisnost Suda.

Nakon toga sam otišla u Sjedinjene Američke Države, gdje sam u naredna četiri dana bila gost ambasadora Prospera i američke vlade. Nisam dozvolila da se na mene vrši pritisak da povučem optužnice, tako da sam prije polaska poslala zahtjev za skidanje pečata sa optužnica.

Ambasador Prosper je odmah pokrenuo pitanje optužnica protiv četiri generala. Rekla sam mu da su Srbi za optužnice unaprijed znali i da je Beograd te ljude, optužene za masovno etničko čišćenje, koje se dogodilo ispred nosa Sjedinjenih Američkih Država i u vrijeme NATO bombardovanja, čak i odlikovao.

Prosper mi je objasnio da Vašington vrši pritisak na Srbe da uhapse Mladića: „Želim da to pitanje bude riješeno do kraja godine“, rekao je. „Što se tiče Đorđevića, nema problema. Pavkovića bi trebali procesuirati Srbi. Međutim, Lukić i Lazarević su problem. Problem je u vremenu – moramo odgoditi skidanje pečata sa optužnica. To sabotira naše napore da se uhvati Mladić. Zar ne možete sačekati nekoliko mjeseci?“

„Političke razloge ne mogu da prihvatim“, odgovorila sam. „Optužnice smo držali ,u fioci‘ da bismo olakšali hapšenje generala, ali Srbi jednostavno neće da ih uhapse. Vlada je dopustila da se vijest o optužnicama objavi. Prema tome, nema više tajni“.

Čak me je i državni sekretar Colin Pawell obavjestio da su Živković i Svilanović obećali da će uhapsiti Mladića. Tražio je da uzmem u obzir političku situaciju u Srbiji i zahtijevao da privremeno odgodim objavljivanje optužnica.

Međutim, ja nisam odustajala od moje pozicije. Prije nego što sam napustila Vašington, rekla sam ambasadoru Prosperu da se nadam da general Lukić nije član tima – formiranog od strane srpske Vlade – koji treba da uhapsi Mladića. Bio bi vrhunac da član tog tima bude srpski general optužen za masovno etničko čišćenje, masakre i sakrivanje leševa, a da u tom timu ne bude nijedan član Suda!

Sudsko vijeće je 2. oktobra skinulo pečate sa optužnica protiv Lukića i drugih generala umiješanih u nasilje na Kosovu. Rano ujutro mi je iz Vašingtona telefonirao ambasador Prosper i izrazio protivljenje. Ubrzo zatim je i ambasador Montgomery počeo javno da kritikuje moju odluku, koju mi je on lično sugerisao. Zatim, 31. oktobra, Prosper dolazi u Hag.

Tom prilikom je rekao da su on i Vašington nezadovoljni, uz tvrdnju da je objavljivanje optužnica protiv četiri generala bilo nepotrebno i da je to urađeno u momentu kada je akcija hapšenja Mladića bila u toku.

„Do sada su vrata Vašingtona za Vas uvijek bila otvorena“, rekao mi je. „Međutim, od sada pa nadalje ćete morati da kucate“.

Što se tiče pitanja „vremena“ i „političke osjetljivosti“, prisjećam se koliko puta smo tražili od Sjedinjenih Država da sarađuju sa Kancelarijom tužilaštva u pokretanju inicijative za hapšenje bjegunaca.

Prisjećam se kako su mi u Vašingtonu govorili kako je teško izvesti jednu takvu operaciju. Prisjećam se kako su mi direktor CIA-e George Teneta i Colin Powell objašnjavali kako je bilo teško uhapsiti Manuela Noriegu nakon što je Amerika okupirala Panamu. Prisjećam se kako su mi tvrdili da Sjedinjenje Države nikome ne mogu dati informacije koje imaju, pa čak ni Sudu… Ista ta Amerika koja nije imala problema da razmijeni povjerljive informacije sa zvaničnicima Srbije i Crne Gore, u čijim tajnim službama sjede ljudi koji su počinili zločine protiv čovječnosti i koji su povezani sa organizovanim kriminalom. Kasnije su se nazirali neki pokušaji da Sud više uključe u akcije hapšenja bjegunaca.

Tri mjeseca kasnije, pružila se prilika da NATO pokaže koliko je sposoban da reaguje. Jedan naš saradnik je obavijestio člana Suda da je vidio Karadžića blizu bosanskog sela Zaovine, na granici sa Srbijom.

„Zovite NATO“, insistirao je, „ovoga puta je sigurno. Naš saradnik je vidio Karadžića i utvrdio da se krije u jednoj kući“. Tužilaštvo je odmah obavijestilo NATO. Međutim, oni su nam odgovorili, indirektno, preko jednog ambasadora, da se ne može učiniti ništa, da navodno nemaju potrebne detalje o toj kući, gdje se tačno nalazi, koliko ima vrata, koliko prozora… Ne mogu poslati helikoptere jer je loše vrijeme… Tako da se nije desilo ništa.

Nekoliko mjeseci kasnije NATO trupe su upale u kuću srpskog popa, Jeremije Starovlaha, u akciji hapšenja Karadžića. Vrata su provalili eksplozivom. Otac Starovlah i njegov sin Aleksandar su pri tom teško ranjeni. Morali su ih priključiti na mašine da bi ih održali u životu.

Stipe Mesić i Ivica Račan

Mnogi srpski političari, koje sam sretala tokom godina, otvoreno su napadali Sud. Stalno su ga negirali i otvoreno izazivali. Što su činjenice bile uvjerljivije, Srbi su sve više prelazili na direktan sukob, umjesto prikrivenih manevara i zabijanja noža u leđa. Na neki način sam osjećala poštovanje prema njihovoj izvrnutoj iskrenosti.

Na drugoj strani, hrvatske vlasti su ispoljavale odbojnost prema Sudu na drugi način. Prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i njegovi štićenici u Hrvatskoj i dijelovima Bosne i Hercegovine, godinama su se trudili da pokažu spremnost na saradnju sa Sudom. Smiješili su se, rukovali sa mnom, obećavali sve i svašta, stvarali privid saradnje, a zatim pribjegavali besmislenim izmišljotinama i napadima s leđa.

Optužbe Suda protiv Hrvata odnosile se na zločine počinjene tokom dvije vojne akcije. Prva nije bila prikrivena. Izvedena je od strane Republike Hrvatske s ciljem povrata teritorija koje su pobunjeni Srbi i Jugoslovenska vojska okupirali 1991. godine.

Drugu akciju je Republika Hrvatska izvela indirektno i tajno, preko Hrvatskog vijeća obrane (HVO), s ciljem otimanja teritorije od Bosne i Hercegovine i njenog pripajanja Hrvatskoj. Tuđman i drugi hrvatski političari su nastojali da finansijsku i vojnu pomoć HVO-u sačuvaju u tajnosti. Međutim, nisu uspjeli.

Nekoliko sedmica nakon Tuđmanove smrti, hrvatski birači su oduzeli vlast njegovoj nacionalističkoj partiji. Vladu je poveo Stipe Mesić, jedan od najglasnijih Tuđmanovih protivnika. Nekoliko sedmica nakon što je Mesić preuzeo vlast, hrvatski zvaničnici su nam otkrili da Vlada posjeduje ključna dokumenta koja potvrđuju umiješanost Hrvatske u rat u BiH, kao i u vojne operacije protiv hrvatskih Srba.

Taj materijal se po svojoj važnosti može uporediti sa tonskim trakama korištenim kao dokazni materijal u slučaju američkog predsjednika Nixona. Sastojao se od stenogramskih bilješki sa desetina sastanaka kojima je Tuđman predsjedavao u svojoj kancelariji od 1991, pa sve do svoje smrti.

Hrvatska Vlada nam je otkrila cjelokupnu vojnu arhivu bosanskih Hrvata, koja je bila sakrivena u jednoj vojnoj bazi u Splitu. Taj arhiv su Tuđmanovi poslušnici tajno prebacili iz Bosne i Hercegovine da bi onemogućili Sud da do tih dokumenata dođe.

Bio je to pravi „rudnik zlata“ koji je Tužilaštvo tražilo godinama. Sadržavao je detaljne podatke o zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Bosni i Hercegovini, uključujući zločin u Stupnom Dolu, etničko čišćenje u Mostaru, masakr u Ahmićima i na drugim područjima.

Dokumenti pronađeni u tom arhivu su između ostalog potvrdili i djelovanje Tuđmanove tajne službe s ciljem onemogućavanja istraživačkog rada Suda.

U aprilu 2000. sam došla u Zagreb na svoj prvi sastanak u predsjedničkoj palači sa Stipom Mesićem. Saopštila sam mu da nas je otkriće arhiva HVO-a oduševilo i da je sada, kada je utvrđeno postojanje tih dokumenata i način njihove zaštite, još preostalo pitanje kako ih učiniti dostupnim Sudu. Mesić me je prekinuo:

„Gospođo tužilac, moram Vas upozoriti da je Tuđman snimao sve što se u ovoj sobi govorilo. Moguće je da su aparati za prisluškivanje još uvijek ovdje. Neke smo pronašli, ali nisam siguran da smo otkrili sve. Dakle, treba biti oprezan kada se ovdje govori“, rekao je s osmijehom.

Njegov smisao za humor sam cijenila jednako kao i upozorenje koje mi je dao. Mesiću sam vjerovala, ali ne i ljudima koji su ga okruživali. Imala sam utisak da im ni on sam nije sasvim vjerovao. Govorio mi je o snimcima Tuđmanovih sastanaka i potvrdio da hrvatska tajna služba posjeduje arhiv HVO-a.

Nakon toga sam se srela sa Ivicom Račanom. Ponovio je zahtjev da toliko ne insistiramo na našim zahtjevima:

„Naša prva dva i po mjeseca na vlasti se čine kao cijela godina. Situacija je ekstremno teška i moramo tražiti radikalne odgovore. Vjerovatno ćemo na kraju izgubiti vlast, ali Hrvatskoj će biti bolje“. Potvrdio je da će nam dati na raspolaganje arhiv HVO-a.

Prilikom susreta u četiri oka sa Račanom, obavijestila sam ga da ćemo uskoro objaviti optužnicu protiv generala Janka Bobetka, čovjeka koji je za mnoge Hrvate bio heroj. Znali smo da je Bobetko bio star čovjek, međutim to u utvrđivanju nečije krivice nije igralo ulogu.

Optužba protiv njega je uključivala teško kršenje običaja rata, zločine protiv čovječnosti, ubistva srpskih civila i zarobljenika koji su se bili predali, pljačke i rušenja. Bobetko je bio komandant Hrvatske vojske kada su njegove jedinice u septembru 1993. godine napale Srbe u Krajini. Tužba je tvrdila da je Bobetko znao da je Hrvatska vojska, pod njegovim zapovjedništvom, počinila zločine, međutim nije preduzeo nikakve mjere da to spriječi.

Čim sam spomenula Bobetka, Račan se uhvatio za glavu i uzviknuo: „O, ne!“. Rekla sam mu da je njegova obaveza da stavi Bobetka pod prismotru i da osigura da ne pobjegne.

Nekoliko godina nakon „patriotskog rata“ Bobetko je napisao knjigu u kojoj je priznao svoju umiješanost u ratne zločine. Priznao je da je kao komandant Hrvatske vojske komandovao i HVO-u, što je Tuđmana, koji je svim snagama nastojao da sakrije povezanost Hrvatske vojske i HVO-a, tada jako razljutilo. Račan je potvrdio da je Bobetko priznao svoju odgovornost, ali je oklijevao da preduzme bilo kakvu akciju protiv starog generala:

„Ako u ovom slučaju budemo sa vama sarađivali, vlada će pasti. Želite li da ova vlada padne?“

„Kada bih morala da vodim računa o Vašoj političkoj situaciji, nikada ne bih završila svoj posao,“ odgovorila sam.

Račan mi je nakon toga rekao da više nikada neće pristati na privatni razgovor sa mnom.

Preuzimanje arhiva HVO-a se pokazalo kao tehnički teško izvodljiv zadatak. Arhiv se nalazio u posjedu hrvatske tajne policije i neki stari članovi tajne službe, još uvijek vjerni Tuđmanu i njegovom sinu Miroslavu, protivili su se predaji dokumenata Sudu.

Analitičari Suda su 2. maja kombijem transportovali dio arhiva iz Zagreba u Samobor, smjestili ga na sigurno – u zgradu hrvatske Vlade, i tajno počeli s proučavanjem dokumenata. Svakog jutra su pripadnici tajne službe, odani novoj hrvatskoj Vladi, transportovali dio arhiva u Samobor.

Sudski stručnjaci su bili upozoreni da ne napuštaju zgradu u Samoboru, pa čak ni da bi pojeli sendvič, jer bi agenti vjerni Tuđmanu mogli otkriti čitavu operaciju.

Ipak, 23. maja tajna je otkrivena. Zagrebačke novine su objavile tekst o operaciji prenošenja dokumenata, zajedno sa slikom zgrade u Samoboru. Kratko nakon toga, policija je opkolila štab i komandu tajne policije u Zagrebu. Vlasti su se plašile da će neko od Tuđmanovih agenata pokušati da uništi dokumenta.

Nakon toga je preuzimanje dokumenata stopirano. Hrvatska Vlada je odbila da preda dokumenta o masakru u Ahmićima, koje su stručnjaci Suda pregledali prethodne sedmice.

Hitno sam se vratila u Zagreb. Račan i drugi iz Vlade su mi saopštili da se suočavaju sa ozbiljnim problemima koje im prave pripadnici tajne službe, kao i da namjeravaju da raspuste njen dio:

„Otpustićemo oko dvjesto agenata“, rekao je Račan i dodao da će vlasti prebaciti arhiv HVO-a i svu dokumentaciju u Državni arhiv Hrvatske i da će dokumenta biti dostupni Sudu. Održao je riječ.

Narednih godina, Tužilaštvo je ispitalo stotine hiljada dokumenata koji su sadržavali izuzetno važan dokazni materijal.

Mjesec dana kasnije sam obavijestila Zagreb da će Sud podići tajnu optužnicu protiv generala Ante Gotovine, držeći ga odgovornim za zločine počinjene u vrijeme operacije „Oluja“. Optužnica se između ostalog odnosila na protjerivanje Srba iz Krajine, na progon zbog etničke i vjerske pripadnosti, deportaciju, prisilno iseljavanje, uništavanje sela i gradova, ubistva, nehumane postupke, okrutan tretman. Međutim, Gotovina je brzo nakon toga pobjegao. Moje povjerenje u hrvatske političare je bilo iznevjereno. Uskoro smo dobili informacije da Gotovina, pod lažnim imenom, vodi ugodan život.

U martu 2004. godine, nova hrvatska Vlada (desnog centra), sa Ivom Sanaderom na čelu, odigrala je ključnu ulogu u dobrovoljnoj predaji dvojice hrvatskih generala u penziji – Mladena Markača i Ivana Čermaka – optuženih za učešće u zločinima počinjenim tokom operacije „Oluja“. Na početku aprila ova vlada je pomogla da u Hag dođu pripadnici političkog i vojnog vrha bosanskih Hrvata: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoje Petković. Isporučen je i Valentin Ćorić, koji je učestvovao u razmjeni zatvorenika i bio odgovoran za pribavljanje dokumenata muslimanima prisiljenim da se isele u treće zemlje.

Prema optužnici, ovi ljudi i još četvorica koji su u međuvremenu umrli (predsjednik Franjo Tuđman, bivši hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, vođa bosanskih Hrvata Mate Boban i general Janko Bobetko) pripremali su i učestvovali u zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se zauvijek protjeraju muslimani i drugi nehrvati sa teritorije samoproglašene „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“.

Svakom ko je bio u prilici da pročita ovu optužbu je bilo jasno da bi Tuđman, Šušak, Bobetko i Boban, da su još živi, bili procesuirani pred Sudom.

Vatikan

Zahvalila sam se Sanaderu na saradnji i pitala ga da li je Hrvatska spremna da pretraži franjevačke samostane, kojih je bilo na stotine i čiji smo spisak probali napraviti. Sanaderov odgovor je bio pozitivan. Uz njegovu podršku i pomoću informacija koje su nam stigle od jedne prijateljske tajne službe da se Gotovina sakriva u samostanu, odlazim u Rim na razgovor sa ministrom inostranih poslova Vatikana kardinalom Giovanni Lajolom. Htjela sam saznati šta Katolička crkva može učiniti da pomogne napore u hvatanju Gotovine.

Pitala sam ljubazno da li Vatikan može da traži od Episkopske konferencije Hrvatske da spriječi svoje članove u pomaganju Gotovini. Monsignor Lajola mi je rekao da Vatikan nije država i da ne može učiniti ništa.

„Izvinite, to što mi govorite, za mene je novo. Zar ne govorimo uvijek o Vatikanu kao državi?“

Monsignor Lajolo mi je objasnio da papa nema uticaja na Hrvatsku katoličku crkvu. Odgovorila sam mu da sam mislila da su hrvatski katolici podređeni papi. Lajola je tvrdio da nisu.

Tražila sam da me primi papa lično, međutim monsinjor Lajola mi je rekao da papa prima samo ministre i predsjednike. Govorim mu da sam dan ranije pročitala da je papa Benedikt primio predsjednika jedne partije, koji nije ni ministar, ni predsjednik države. Kardinal Lajola me je pogledao u oči i rekao:

„Ako želite da vidite papu, otiđite u subotu na Trg svetoga Petra.“

Htio mi je reći da mogu, zajedno sa hiljadama papinih obožavalaca, otići na Trg svetog Petra, rukovati se s papom, poljubiti papski prsten i pri tome pitati da nam pomogne da uhvatimo Gotovinu.

„Ne, hvala,“ odgovorila sam. „Nisam ovdje kao hodočasnik, već kao tužilac. Čuli smo da se Gotovina skriva u katoličkim samostanima u Hrvatskoj. Znam takođe da Vatikan ima najbolju tajnu službu na svijetu. Dakle, vjerujem da bi za Vas bilo lako utvrditi da li se i u kojem samostanu Gotovina krije.“

Sanader mi je javio da su članovi hrvatske tajne službe lokalizirali Gotovinu. Dan-dva ranije, Gotovina je razgovarao sa jednog od svojih dvadesetak mobilnih telefona sa svojom ženom. Hrvatska policija je uspjela da otkrije da je zvao sa Kanarskih ostrva. „Neće me nikada uhvatiti,“ hvalio se Gotovina svojoj ženi.

Saznali smo da je na nekoj jahti i bojali smo se da bi mogao opet pobjeći. Moja glasnogovornica Florence Hartmann je upravo tih dana čitala Gotovininu knjigu, u kojoj je opisivao mjesto na Kanarskim ostrvima gdje je, kako je napisao, imao poznanike. Obavijestili smo španjolsku policiju. Gotovinu su uhapsili 7. decembra, u jednom restoranu na Tenerifama.

Tihomir Blaškić i slučaj Ahmići

Arhiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i milicije bosanskih Hrvata, koji je Tuđmanov režim tako dugo sakrivao, prebačen je u Hag, ali nažalost previše kasno da bi ga Sudsko vijeće moglo uzeti u obzir pri pripremanju optužbe protiv komandanta Vojske bosanskih Hrvata Tihomira Blaškića. Prošle su godine prije nego što smo shvatili u kojoj mjeri je Tuđmanova kampanja opstruiranja rada Suda uticala na proces Tihomiru Blaškiću. Taj proces ocjenjujem kao najslabiju tačku u svojoj karijeri glavnog tužioca.

Međutim, prije toga smo postigli pobjedu, zbog koje smo bili euforični.

Proces s Blaškićem je trajao dvije godine. Saslušano je 150 svjedoka i ispitano više od 1300 dokaznih činjenica. U martu 2000. godine Sudsko vijeće je utvrdilo da je policija bosanskih Hrvata, kojom je komandovao Tihomir Blaskić, napala muslimansko selo Amići (mjesto od male ili nikakve vojne važnosti) dok su njegovi stanovnici spavali ili su bili zauzeti jutarnjom molitvom.

Sudije su utvrdile da stanovnici Amića nisu preduzeli nikakve mjere samoodbrane. Pokušali su da pobjegnu ili su se sakrili u kućama i podrumima. Grupe od po pet ili deset pripadnika HVO-a su išle od kuće do kuće i – uz psovke – na licu mjesta ubijali sve mladiće i muškarce koji su teoretski mogli biti regrutovani. Zatim su zapalili selo, gađajući ga granatama i zapaljivim projektilima.

Britanci, pripadnici UNPROFOR-a, koji su istraživali zločin u Ahmićima, našli su ostatke destina ubijenih Muslimana, od kojih su jedna trećina bili djeca i žene. U jednoj kući su našli dva tijela, napola spaljena. Jedno je bilo tijelo odraslog čovjeka, drugo tijelo dječaka koji je – kako je opisao oficir Bob Stewart – imao zgrčene i ispred sebe sklopljene ruke kao da se molio.

U jednom podrumu su našli masu ljudskih, napola izgorjelih tijela. Na podu su ležala i dva mala tjelašca, s izvrnutim glavama i napola izgorjelim očima.

Sudsko vijeće je zaključilo da je napad na Ahmiće bio planiran od strane vođa bosanskih Hrvata. U njemu je učestvovala i paravojna grupacija Džokeri, kao i regularne jedinice bosanskih Hrvata, između ostalih i brigada Vitez.

Dan prije napada, Blaškić je izdao tri pismena naređenja iz kojih se vidi namjera da se akcija prikaže kao samoodbrana, a u stvari se radilo o čistom napadu. Blaškić je u najmanju ruku morao znati da postoji rizik da će se zločini počiniti i taj rizik je prihvatio. Sud je proglasio Blaškića krivim za naredbu zločina protiv čovječnosti i nepreduzimanje odgovarajućih mjera da spriječi zločine i kazni krivce.

Bila sam zadovoljna presudom. Kazna od 45 godina zatvora, na koliko ga je Sud osudio, odgovarala je počinjenom zločinu. Nakon izricanja presude, u hodniku Suda sam srela zamjenika tužioca Marka Harmona i čestitala mu. Rekao mi je da sačekam sa čestitkama dok Apelaciono vijeće ne izrekne svoju odluku.

Slučaj Blaškić se nastavio i 2003. godine, dakle nakon što ga je Sudsko vijeće osudilo na 45 godina zatvora. Blaškićeva odbrana je Apelacionom vijeću predstavila stotine stranica novih dokaza, nakon čega je Apelaciono vijeće sazvalo sjednicu na kojoj se trebalo odučiti o obnovi procesa. Tužilac Norman Farrell je bio protiv. Smatrao je da Apelaciono vijeće može samo da procijeni novi dokazni materijal i da odbrana ne može da uživa nikakve povlastice, jer je prethodna hrvatska Vlada sakrivala dokazni materijal.

U to vrijeme smo već raspolagali velikim dijelom tajnog arhiva HVO-a. U jednom izvještaju policije bosanskih Hrvata je stajalo da je HVO 1993. godine bila pod kontrolom Tihomira Blaškića, uključujući 16. april te godine kada je napala selo Ahmići. Taj dokumenat je bio nepobitan dokaz. Blaškićevi advokati su, međutim, tvrdili da u to vrijeme HVO nije bio pod njegovom komandom.

Odbrana je priložila i jedan, u najmanju ruku neobičan dokumenat. Radilo se o dvadesetak stranica materijala koji je pripremilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske nakon što je Sudsko vijeće Blaškića osudilo. U tom materijalu se tvrdilo – bez ikakvih dokaza koji bi to poduprli –da je dan prije napada na Ahmiće održan sastanak političkih vođa bosanskih Hrvata, koji su organizovali napad na Ahmiće, ali da na tom sastanku nije bio prisutan Blaskić.

Nekoliko sedmica kasnije, 29. Jula, Apelaciono vijeće je poništilo presudu protiv Blaškića i utvrdilo da on nije komandovao HVO-om u momentu kada su oni napali selo Ahmiće. Glasovima četiri prema jedan, Apelaciono vijeće je odlučilo da nije dokazana Blaškićeva krivica niti u jednom slučaju, izuzev optužbe za maltretiranje zarobljenika. Sudije su utvrdile da pripadnici milicije bosanskih Hrvata, koji su počinili zločin u Ahmićima, nisu bili pod direktnom komandom Tihomira Blaškića, te da naređenja, koja je Blaškić izdao napismeno, predviđaju „odbrambenu“ akciju.

Apelaciono vijeće je čak utvrdilo da je Blaškić pokušao da prijavi i ispita počinjene zločine. Još veći šok za nas je bila činjenica da je Apelaciono vijeće prihvatilo kao dokazni materijal 20 stranica „izvještaja“ koji je pripremilo hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, a koji se ne bazira ni na kakvom pouzdanom izvoru ili činjenici.

Te noći kada su pustili Blaškića u Zagrebu i Vitezu su slavili. Ivo Sanader, koji je ocijenio da bi iz toga mogao izvući političku korist, lično ga je dočekao. Odluka Apelacionog vijeća je bila skandalozna. Apelacioni postupak se praktično pretvorio u novi sudski proces, u kojem sudije nisu ocijenile pouzdanost i tačnost dokaza, niti su ikada vidjele i čule brojne svjedoke koji su se pojavili na procesu.

Nekoliko sedmica kasnije, nakon oslobađajuće odluke Apelacionog vijeća, analitičari Tužilaštva su otkrili kopiju dokumenta iz kojeg je bilo jasno da je jutro prije napada na Ahmiće održan sastanak vođa bosanskih Hrvata. Na tom sastanku je izdato usmeno naređenje da se Hrvati iz okolnih sela pripreme za napad na Ahmiće.

Jedan od učesnika tog sastanka, direktor fabrike, posvjedočio je da je sam Tihomir Blaškić izdao usmeno naređenje za napad. Po svjedočenju direktora fabrike, politički lideri bosanskih Hrvata su ocijenili da je usmeno naređenje neprihvatljivo i pokušali su da Blaškića ubijede da ga izda napismeno. Međutim, nisu uspjeli, te su pokušali da odgode napad zabrinuti zbog eventualnih „katastrofalnih posljedica“.

Svjedok je takođe otkrio da su lokalne vlasti bile zabrinute zbog tog naređenja, o kojem su obavijestile Darija Kordića i generala Slobodana Praljka, u namjeri da ponište Blaškićevu naredbu. Koridic i Praljak su odlučili da ne intervenišu.

Analitičari Suda su 2005. u Zagrebu otkrili još jedan dokumenat od 40 stranica, koji je u stvari bio integralna verzija izvještaja Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske o napadu na selo Ahmići, a čiji je jedan dio (20 stranica) ranije dostavljen Sudu kao dio Blaškićeve odbrane, na kojem je Apelaciono vijeće baziralo svoju oslobađajuću presudu.

Integralni izvještaj je sadržio izvore informacija i podatke koji su u skraćenoj verziji izostavljeni.

Na osnovu tog dokumenta, Tužilaštvo je utvrdilo da je Tihomir Blaškić dejstvovao u saradnji i dogovoru sa političkim vođom bosanskohercegovačkih Hrvata Darijom Kordićem, koji je osuđen na 25 godina zatvora, i da su obojica bili uključeni u pripremanje napada na selo Ahmiće.

Dok Kancelarija tužioca nastavlja da skuplja dokazni materijal o Blaškićevoj umiješanosti u masakr u Ahmićima, članovi Apelacionog vijeća i ja diskutujemo o mogućnosti podnošenja zahtjeva za reviziju odluke Apelacionog vijeća. Nove činjenice kojima smo raspolagali su bile jake. Bila sam spremna da idem naprijed, ali članovi Tužilaštva su me podsjetili da, prema pravilima, Sud ima na raspolaganju jednu godinu za podnošenje zahtjev za reviziju i da nam je to vrijeme potrebnije za analizu tajnog arhiva HVO-a.

Apelaciono vijeće je 26. novembra predstavilo svoju definitivnu odluku u slučaju Blaškić. Sudije su ocijenile da, navodno, Tužilaštvo nije dostavilo nikakvu novu činjenicu ili dokaz da je Tihomir Blaškić izdao usmeno naređenje o napadu na Ahmice. Sudije su, štaviše, tvrdile da integralni dokumenat hrvatskog Ministarstva unutrašnjih poslova, sa stanovišta sudskih normi ne sadrži nove činjenice.

Mislim da je slučaj Tihomira Blaškića potpuno jasno pokazao u kojoj mjeri su pritisci na Sud da zaključi svoj rad do 2010. godine, u osnovi politički, uticali na pravdu.

Na kraju, Tihomir Blaškić je osuđen na devet godina zatvora, ali ne zbog učešća u masakru u Ahmićima ili zločina počinjenih u drugim selima u srednjoj Bosni, već zbog mučenja i nehumanog tretmana muslimanskih zatvorenika koje je koristio kao ljudski štit. Tuđman, koji je tada bio mrtav već pet godina, uspio je da neutralizira rad Suda.

Sramotno male kazne

Godine 2005. proces Ivici Rajiću se bližio kraju. Rajić je priznao krivicu u četiri od ukupno deset tačaka optužbe. Sadržaj Rajićevog priznanja bi prestravio svakog normalnog čovjeka. Priznao je da je 23. oktobra 1993. godine vojni zapovjednik bosanskih Hrvata, Slobodan Praljak, naredio Rajiću i drugima da „riješe situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome“.

Rajić je otvoreno priznao da su u Stupnom Dolu vojnici HVO-a, pod njegovom komandom, istjerali muslimane civile iz kuća, oteli im sve što je bilo vrijedno, muškarce i djecu poubijali, a žene prije ubijanja silovali. Radilo se o najmanje 37 muslimanske djece, staraca i žena i sedmorici muškaraca. Jedna žena i dvije starice, od kojih je jedna bila invalid, ubijene su u svojim kućama. Jedan muškarac je ubijen vatrenim oružjem pucnjima iz neposredne blizine. A jedan muškarac, devet žena i troje djece su ubijeni u pokušaju bijega. Tri mlade žene su se sakrile u podrum, međutim otkrivene su i ubijene. Sedam članova jedne porodice, među njima i troje djece u dobi od dvije do tri godine, zapaljeni su u kući. Jedan čovjek, teško povrijeđen, premješten je u kuću koja je zatim bila zapaljena. Jednu mladu ženu su zatvorili u sobu, a zatim je njena kuća zapaljena.

Za komandovanje operacijom u kojoj je sve ovo počinjeno, Sudsko vijeće je osudilo Ivicu Rajića na 12 godina zatvora. Samo na 12 godina za 37 na takav način ubijenih ljudi, žena i djece. Tužilaštvo je za Rajića tražilo 15 godina zatvora. Smanjiti tu kaznu je bilo pogrešno.

Moguće je da sudije nisu bile dovoljno sigurne u sebe, zbog nedostatka presedana i zbog neiskustva u suđenju za ratne zločine. Moguće je da je sudijama, od kojih su mnogi bili naučnici i profesori, nedostajalo iskustvo. Međutim, ništa ne može opravdati tako niske kazne. Mislim da se radilo o slabosti i nedostatku hrabrosti da se „zlo pogleda u lice“.

U uobičajenoj praksi za ubistvo majke i dvoje djece rutinska kazna je doživotni zatvor. A ovdje smo imali ljude koji su učestvovali u ubijanju destina, stotina pa čak i hiljada nevinih i prolazili sa desetak godina kazne.

U oktobru 2007. godine je osuđen Veselin Šljivančanin, komandant JNA, za podsticanje i učešće u deportaciji, torturi i ubijanje 200 ranjenika izvučenih iz bolnice u Vukovaru. Osuđen je na smiješnu kaznu od pet godina.

Komandant trupa koje su streljale ranjenike iz vukovarske bolnice, Mile Mrkšić, kriv i za torturu i ubistva, „izvukao“ se sa samo 20 godina zatvora. To je sramota i Hrvati su bili u pravu kada su se bunili i bili frstrirani zbog tako niskih kazni.

Izgleda da su neke sudije smatrale žrtve manje vrijednim od zločinaca. Doživotni zatvor znači boravak u zatvoru do smrti, a ne da nakon pet ili deset godina osuđeni šetaju slobodni ili se vraćaju kući „iz zdravstvenih razloga“.

U aprilu 2006. godine Sud je otvorio proces protiv šest bosanskih Hrvata, optuženih za učešće, kao politički i vojni zapovjednici, u ratnim operacijama koje je započeo Tuđman u namjeri da rasparča Bosnu i Hercegovinu. Jednog od optuženih – Jadranka Prlića – sam upoznala ranije, pri obilježavanju petogodišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, gdje je on bio prisutan kao tadašnji ministar inostranih poslova BiH.

Bio je to tvrdokoran, ali na izgled sofisticiran čovjek. Govorio je sa mnom na talijanskom i poklonio mi je svoju knjigu o ratu. Tada mu nisam otkrila da je jedan od osumnjičenih. Međutim, on je to sigurno znao, kao i da je svaka optužba protiv njega i ostalih vođa bosanskih Hrvata zapravo bila indirektna optužba preminulim Tuđmanu, Šušku, Bobetku i Bobanu.

Dokumenti koje je Tuđman pokušavao da sakrije – tajni arhiv HVO-a i stenogramske bilješke sastanaka održavanih u njegovoj kancelariji – pružali su mnoštvo dokaza za proces protiv šestorce vođa bosanskih Hrvata. Suđenje je trajalo još mjesecima nakon mog odlaska sa mjesta glavnog tužioca.

Vjerovala sam da će bar u ovom slučaju, za razliku od slučaja Blaškić, Ahmića, Stupnog Dola, Mostara i drugih mjesta u kojima su stradali nevini ljudi u vrijeme hrvatskog napada na Bosnu i Hercegovinu, koji je imao za cilj otimanje teritorije, pravda biti zadovoljena.

Vjerovala sam da će dokazi, koji su jasno pokazivali karakter hrvatskog napada na BiH, jednom za svagda opovrgnuti ono što su Tuđman i njegovi štićenici ostavili u naslijeđe – negiranje i laži.

Radio Free Europe/Radio Liberty © 2008 RFE/RL, Inc.

Izbor i prevod sa italijanskog: Azra Nuhefendić

Prvo izdanje knjige: La Caccia: Io e i criminali di guerra, Editore Milano, 2008.

izdanje na engleskom: Madamprosecutor: Confrontations with Humanity’s Worst Criminals and the Culture of Impunity A Memoir By Carla Del Ponte With Chuck Sudetic Other Press, New York, 2008.

Peščanik.net, 12.08.2008.

Nastavci: