Dok mi je previjao ranu, zaspao sam mu na krilu,
jer dugo, dugo nisam spavao. Ostali smo tako do jutra.
Probudio me je i pitao – gde ćemo sada,
a ja sam rekao – ne znam.

13.04.2000, suđenje Radislavu Krstiću,
svedočenje svedoka O,
koji je preživeo streljanje u Srebrenici i
pobegao sa drugim preživelim.

Posvećeno mojoj majci Anđeli

Godišnje odmore, i po neki vikend, obično sam provodila na Azurnoj Obali, u Toskani ili Africi. Sada mi je žao što nikada prije ratova devedesetih nisam bila u bivšoj Jugoslaviji, u Dalmaciji. Kao bilo koji obrazovani Evropljanin, znala sam po nešto o Jugoslaviji zahvaljujući onome što sam pročitala u školskim knjigama ili što bih čula na TV vijestima za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U mnogim Evropljanima uključujući i mene Jugoslavija je budila nostalgiju. Doživljavali smo je kao veliki eksperiment, romantični pokušaj da se uredi zajednički život konglomerata južnoslovenskih naroda, pokušaj da se prevaziđu kulturne i religiozne razlike i izgradi multietničko društvo – baš kao u Švajcarskoj – da bi ti narodi, a ne neki stranci u njihovo ime, izvlačili profit iz bogatstva svoje zemlje i rezultata svoga rada.

Jugoslavija se, kao mnoge evropske zemlje, pojavila na ruševinama Prvog Svjetskog rata. Zapadne republike – Slovenija, Hrvatska i BiH, uključujući i neke dijelove Srbije – jednom su bile dio nestalog Austrougarskog carstva. Istočne republike – Crna Gora, Makedonija i najveći dio Srbije uključujući i pokrajinu Kosovo – pripadali su jednom drugom svijetu, takođe nestalom, Otomanskom carstvu, mješavini jezika, religija i naroda, kojim je vladao svemogući sultan.

Kao što je slučaj u bilo kojem dijelu svijeta, veliki broj građana stare Jugoslavije – Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Albanci, Muslimani iz BIH, Crne Gore i dijela Kosova, kao i sve moguće kombinacije između njih – gledali su na svijet i njegove stanovnike kroz etničku prizmu. Pri tome sami sebe nisu ocjenjivali na osnovu onoga šta su postigli, već na osnovu kulturnih, ekonomskih i naslijeđenih religijskih razlika i uzajamne ljubomore. Traume balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine, Prvog svjetskog rata i opasnost od dominacije jedne strane sile, doprinjeli su stvaranju, 1918. godine, jedinstvene države Jugoslavije.

Nacistička Njemačka je 1941. godine okupirala i podijelila Jugoslaviju, dajući nacionalistima i ekstremistima kontrolu nad velikim dijelovima podijeljene zemlje, uglavnom redukujući Srbiju i povećavajući teritorij Hrvatske. Ekstremisti su manipulisali razlikama koje su dijelile narodne bivše Jugoslavije – iskoristili su strasti i mržnju da okrenu narode jedne protiv drugih, Srbe protiv Hrvata i Srbe protiv Muslimana. Rezultat je bio krvoproliće, naročito od strane Hrvata protiv Srba: više od polovine jugoslovenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu pale su od ruke drugih jugoslovenskih naroda.

Nakon rata, komunistička vlada sa Josipom Brozom Titom na čelu, koristeći kombinaciju političke represije i ekonomskih subvencija, uspjela je da harmonizuje međuetničke odnose. Godinama su mnoge zapadne diplomate, naučnici i novinari ocjenjivali ove metode kao ispravne.

Sjećam se kako su za vrijeme ratova devedesetih godina televizijski programi u Italiji i Švajcarskoj podžavali tezu da se radi o “antičkoj mržnji”, duboko ukorijenjenoj kroz vijekove između Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca i da je to glavni uzrok raspada Jugoslavije. Ono što sam ja zaključila na osnovu literature, potvrdilo je ono što sam i očekivala da ću naći: da kulturne i socijalne okolnosti same po sebi ne proizvode ratne zločine. Ljudi su ti koji čine zlodjela, ljudi podstaknuti političkim i vojnim vođama.

Jugoslavija je devedesetih godina srušena od relativno malog broja ljudi i žena, od kojih su mnogi bili korumpirani i spremni da podstaknu vlasiti narod da počini masovne zločine. Glavni krivci za to su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman i njihovi poslušnici: muškarci i žene koji su ovaploćenje onoga što je Spinoza prezirao: osvojili su vlast i težeći da je sačuvaju i prošire usmjeravali su strah vlastitih naroda ka histeriji, pujdajući ih jedne na druge.

To se jednom već odigralo 1914. godine. U uvodu moga izlaganja na procesu Slobodanu Miloševiću citirala sam predsjednika Međunarodne komisije, koja je istraživala uzroke i posljedice balkanskih ratova, barona D’Estournelles de Constant. U uvodnom dijelu Izvještaja Komisije o ratovima 1912-1913, baron je napisao:

“Istinski krivci su oni koji su zapalili javno mnijenje i koji su koristeći ljudsko neznanje i neobaviještenost širili uznemiravajuće vijesti, plašili narod, uzbudili vlastitu, čak i druge države u susjedstvu. Stvarni krivci su oni koji su, za vlastite interese i potrebe, izjavljivali bez prestanka da je rat neizbježan, čineći ga na kraju zaista neminovnim, tvrdeći da je nemoguće izbjeći sukob. Stvarni krivci su oni koji su žrtvovali opšte interese zarad vlastitih, ličnih interesa, oni koji su vezali državni interes za neplodnu politiku sukoba i odmazdi. U stvari, nema spasa, nema izlaza, ni za male ni za velike države, izvan saveza i koalicija”.

Rat u BiH je počeo u proljeće 1992 godine, kada su članovi srbijanske tajne policije iz Beograda pustili sa lanca svoju bandu ubica koja je u Bijeljini posijala smrt. U sedmicama koje su slijedile, ova banda iz Beograda, zajedno sa paravojskom i odredima smrti srbijanske tajne policije, napadala je jedan za drugim gradove u istočnoj Bosni. Obrušili su se na Muslimane, koji su u tom regionu činili većinu stanovništva. Ubice, među kojima je bilo psihopata izvučenih za tu priliku iz ludnica i zatvora, radile su za platu, prisilni seks i otimačinu. Svaki Srbin koji je pokušao da se odupre ili je gledao da zaštiti svog prijatelja Muslimana, rizikovao je život. Komšije su se okrenule protiv komšija.

Užas Sarajeva, slike koncentracionih logora, ljudi, žena i djece natrpanih na željezničke vagone da bi bili deportovani, punili su televizijske vijesti svake večeri u toku tri i po godine rata.

Franjo Tuđman protivio se postojanju nezavisne Bosne i Hercegovine. Na jednom sastanku sa svojim savjetnicima i grupom hrvatskih nacionalista iz BiH, 27.decembra 1991. godine, on je ustvrdio kako predstojeća podjela Bosne i Hercegovine nije samo pitanje koje se tiče Srba, već je  rezultat srpsko-hrvatskog pokušaja da zavladaju njenom teritorijom.

Na tom sastanku Tuđman je podvukao da se ukazala prilika da se hrvatska država proširi na račun BiH. “Došao je čas”, obznanio je Tuđman, “da prihvatimo priliku da bi ujedinili hrvatski narod u okviru što je moguće širih granica.” Nakon ovoga sastanka počeli su napadi Hrvata na Muslimane u januaru 1993. godine i trajali su naredne tri godine.

Jedan od mojih osnovnih zadataka kao glavnog tužioca suda u Hagu bilo je traženje pravde za žrtve zločina.

Rat u Hrvatskoj 1991. godine prouzrokovao je između 10.000 i 15.000 mrtvih i nekoliko hiljada ranjenih.

Nakon nekoliko godina diskusije između političara i novinara o broju žrtava u ratu u BiH, procjene variraju od 25.000 do 329.000 poginulih.

Specijalisti za demografska pitanja iz moga ureda su ponudili najbolju procjenu koju sam imala prilike da vidim: 103.000 poginulih u BiH, od toga 55.261 civila.

U konfliktu na Kosovu 1998. i 1999, broj poginulih Albanaca se kreće između 9.000 i 12.100, a poginulih Srba, civila i vojnika, bilo je oko 3.000. Procjenjuje se takođe da je na Kosovu bilo 3.000 nestalih, što obuhvata 2.500 Albanaca, 400 Srba i 100 Roma.

NATO bombardovanje je prouzrokovalo ukupno 495 mrtvih civila, od kojih su svi Srbi.

Makedonija i Kosovo

Prvi put sam imala priliku da vidim Balkan uživo 26. oktobra 1999. godine. Avion švajcarske vlade nagnuo je krila i napravio spirtalni okret da bi spuštajući se obišao Šar planinu, masiv sačinjen od stijena, zemlje, šuma i lokalnih legendi, u zaleđu Skoplja, konfuznog glavnog grada Makedonije.

Najjužnija i najmanje razvijena od nekadašnjih jugoslovenskih republika, Makedonija je ostala nataknuta ratnim razaranjem. Za Haški sud bila je važna kao mjesto sastanaka njegovih istraživačkih timova i sakupljanja informacija o onome što se dešavalo u drugim zonama bivše Jugoslavije, naročito u Beogradu. Moj tim i ja proveli smo noć u jednoj vili na brdu iznad Skoplja, a narednog dana smo imali razgovor sa premijerom, bivšim rok-muzičarem, Ljubčom Georgijevskim i drugim političarima.

Razgovor sa Georgijevskim je bio prvi pokušaj da ubijedimo političke vođe na Balkanu da poštuju obavezu da sarađuju i pomažu Haški sud u njegovim naporima da istraži ratne zločine i uhapsi osobe koje su optužene za te zločine. Premijer Georgijevski i ministar unutrašnjih poslova Makedonije, Pavle Trajanov, gledali su me bezizrazno dok sam im objašnjavala da imamo vijesti da je Ratko Mladić viđen na teritoriji Makedonije.

Georgijevski nas uvjerava da Makedonija ne bi nikada, taman posla, onemogućila rad Suda. “Mladićeva žena je Makedonka”, dodao je prije nego što je priznao da je i on čuo tu vijest. Trajanov nas uvjerava da makedonska tajna služba nema vijesti o prisustvu Mladića, niti drugih haških bjegunaca.

“To su jako dobro poznate osobe”, kaže Trajanov, pokušavajući da nas uvjeri da bi policija već nešto uradila da je Mladić kojim slučajem došao u Makedoniju.

“Hapšenje tako poznate osobe imalo bi jako teške posljedice po nas, uključujući i terorističke napade”, potvrđuje Georgijevski. Trojanov dodaje da Makedonci nisu jedini koji se plaše hapšenja haških optuženika. Podvlači da čak i NATO jedinice u BiH i na Kosovu izbjegavaju tu obavezu. “Svako očekuje da neko drugi uradi taj posao”, kaže.

Podstičem Makedonce da urade sve što je u njihovoj moći da krenu u akciju. “Učinite to, poslaćemo vam avion. Za nas je važno, takođe, blokiranje njihovih bankovnih računa. Oni su još aktivni, imaju potrebu za novcem da bi nastavili svoje poslove”.

“Možete biti sigurni sto posto da imamo potpunu kontrolu nad njihovim računima. Možemo ih blokirati bez ikakvog problema”, obećava Trojanov. “Ne bojimo se da to uradimo”, uvjerava nas Georgijevski.

Ova fraza, prazno obećanje – “sarađivaćemo” – nastaviće da nam se vraća poput refrena i ponavljaće je na kraju zvaničnih razgovora gotovo svi na Balkanu, pa i izvan njega, kasnije, za vrijeme mojih osam godina rada u Sudu. Sve vlade, predstavnici raznih organizacija, svaki komandant NATO-a, razni diplomati, uvijek su govorili da su više nego spremni da sarađuju. Toliko su bili spremni da nikada nisu preduzeli ni jedan korak, ni jednu mjeru da uhapse Karadžića ili Mladića, koji su se šetali slobodni već više od tri godine i ostaće na slobodi još mnogo narednih godina.

Previše često sam čula ova prazna obećanja na kraju pregovora. Bio je to signal da se ispred nas podiže “gumeni zid”.

Polazimo za Prištinu slijedećeg jutra, 28 oktobra, cestom, da bi se zadržali nekoliko sati u glavnom gradu Kosova; rudarski region koji srpski nacionalisti drže za koljevku svoje nacije i na osnovu toga traže srpski suverenitet nad pokrajinom, iako su stanovnici gotovo u potpunosti Albanci. Prolazimo pored pravih porodičnih utvrđenja, sa visokim zidovima i djecom koja tjeraju stada ovaca i koza.

Prisjećam se članaka o siromaštvu, nepismenosti, neuhranjenosti, bolestima, smrtnosti novorođenčadi, o bandama kriminalaca koje drže u zarobljeništvu žene porijeklom iz cijele Evrope, prisiljavajući ih na prostituciju ili da bi ih prodali kao životinje. Ljudi iz ovoga kraja nikada nisu upoznali autoritet zakona, već samo tradicionalnu osvetu koja nalaže: “Oko za oko, život za život.”

Nakon godina srpskog represivnog režima i masovnog etničkog čišćenja u proljeće 1999. godine, žeđ za osvetom učinila je život na Kosovu opasnim. Srbi, prije svega stariji ljudi, našli su se u zamci, u raznim enklavama širom Pokrajine. Koristiti cestu da bi se prešlo iz jedne u drugu enklavu značilo je proći kroz zone pod kontrolom Albanaca.

Jedinice Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) djelovale su poput bandi za linč, otimale su i ubijale Srbe i pripadnike drugih etničkih grupa, prije svega

Rome, samo zato što su pripadali drugoj naciji. Albanci su napadali čak i Srbe koji su putovali u konvojima pod pratnjom Kfora. Oko 400 osoba, osumnjičenih za razne prestupe, od kojih 14 za ratne zločine, Kfor drži u pritvoru. Na Kosovu ne postoji sistem koji bi omogućio da ti ljudi budu procesuirani. Čak i da postoji, voditi takav proces na licu mjesta značilo bi izložiti se visokom sigurnosnom riziku.

Glasine da Haški sud ima namjeru da procesuira neke od vođa OVK zbog zločina nad Srbima, razjarile su Albance. OVK podstiče masovnu histeriju protiv Haškog suda, na isti način na koji to čini Slobodan Milošević u Beogradu.

Dolazimo u Prištinu oko podne i odmah krećemo prema glavnoj bazi Kfora.

Zaprepaštena sam haosom u gradu, gomilama ruševina uz cestu, ožiljcima koje je sukob ostavio na zgradama, hiljadama satelitskih antena uperenih prema nebu.

Prvi sastanak je sa njemačkim komandantom Kfora, generalom Klausom Reinhardtom. Opisuje mi zastrašujuće događaje pokušavajući da mi predstavi međunacionalnu mržnju koja vlada na Kosovu. Zabrinut je posljedicama koje mogu proizvesti optužbe protiv članova OVK i traži da ga, svakako, unaprijed obavijestimo ako do toga dođe.

Objašnjavam da Sud ima namjeru da procesuira samo zločince najvišeg ranga. Podvlačim da, bez obzira na ukupnu situaciju, bezbjednosni rizik i negativan stav OVK prema Sudu, imamo namjeru da istražimo sve zločine koje je počinila OVK i da nam treba maksimalna podrška Kfora na terenu. General Rajnhard me uvjerava da će se nam pružiti svu neophodnu pomoć.

Za manje od sat vremena shvatila sam da za istraživanje ratnih zločina i odbranu ljudskih prava treba podnijeti mnogo više od spavanja u prljavom krevetu, besane noći ili čekanja u redu za kupatilo. Takvi zadaci podrazumijevaju lični rizik, rizik one vrste koji pritiska dušu Nataše Kandić, osnivača Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.

Kandić se nije dala uplašiti barikadama srpske policije, niti bandama Albanaca u potrazi za osvetom. Kružila je autom po Kosovu za vrijeme NATO bombardovanja da bi mogla svjedočiti o progonu Albanaca. Čak i sada, mjesecima nakon što je sve prošlo, Kandić je fizički uništena. Pri prvom susretu joj kažem: “A za mene ovo traje tek jedan dan”.

Zatim mi Kandić opisuje katastrofalnu situaciju na Kosovu.

Kaže da je neophodno pritisnuti OVK. U Peći, gradiću koji su zapalili Srbi, postoje jasne indicije da je lokalna OVK upletena u ratne zločine. Albanci se jako plaše OVK, neće da svjedoče o njihovim zločinima, odbijaju da sarađuju sa UNMIK-om ili Haškim sudom.

Srbi-svjedoci počeli su da govore, ali i oni su uplašeni i moraju da bježe u susjednu Crnu Goru ili Makedoniju, mjesta koja su izvan domašaja istražitelja Suda. Takođe Kandić mi kaže da su Srbi počeli da priznaju zločine. Jedan svjedok, komandant čuvara u zatvoru, počeo je da priznaje ubistva stotina zatvorenika. Trebalo bi ga izvući van države, kaže Kandić. ”Jako je uplašen, čak i kada govori sa mojim advokatima.”

Poslijepodne, vojnim helikopterom, odlazimo do mesta gdje jedan tim austrijskih ljekara otkopava masovnu grobnicu u Sićevu, selu blizu planine Prokletije. Ono što izranja iz zemlje su ljudski oblici, izgledaju poput skulptura od gipsa Georga Segala, jasnih kontura, sive ili braon boje. Insekti i milijarde bakterija su pojeli oči i druge dijelove lica leša na stolu.

Jedan patolog testerom reže kosti pred očima rodbine mrtvog čovjeka. Istraživači kažu da je imao 86 godina.

Svjedoci tvrde da su Srbi upali u kuću, prerezali mu grkljan, ubili još dvije žene i jednog pripadnika OVK.

Iskustvo ove masovne grobnice ne izaziva u meni posebnu emotivnu reakciju, barem ne svjesnu. Osjećam snažan zadah u nosnicama. Zubi i kosti koji izbijaju iz ostataka tijela u raspadanju su sablasan prizor, ali za mene su to samo materijalni dokazi, elementi budućeg dosijea za eventualni proces Slobodanu Miloševiću i ostalim okrivljenima za ratne zločine na Kosovu. Mogla bih tu ostati cijeli dan, baš kao što dan za danom rade patolozi. Mogla bih se vratiti na to mesto i najsparnijeg dana jula mjeseca. To je moj posao.

Potiskujem u podsvijest svaki strah i jezu koju ti prizori mogu provocirati. Ali naježim se kada mi predstavljaju rođaka ubijenog starca koga patolozi sekciraju na stolu. Zove se Jakub Beriša. Stežem mu ruku, gledam ga u oči i više se ne sjećam šta sam rekla. Njegov stisak ruke je dovoljan da mi prenese svu bol koju taj čovjek osjeća. I nadu koju polaže u Haški sud.

Bosna

Prvo lično iskustvo sa bosanskim apsurdima nakon Daytona doživjela sam u Sarajevu, u koje sam stigla 1. novembra 1999. Dva dana kasnije susrela sam se sa članovima BiH kolektivnog Predsjedništva – jedan Musliman, jedan Srbin i jedan Hrvat, koji su tražili da im se serviraju tri različite vrste kafe – u zgradi Predsjedništva u centru Sarajeva, u istoj onoj sali u kojoj su prije mene timovi diplomata godinama pokušavali da obustave sukobe. Odmah sam prepoznala muslimanskog lidera iz ratnog vremena, Aliju Izetbegovića i to me je podsjetilo na inspektore Haškog suda, koji su istraživali njegove aktivnosti u toku rata.

Izetbegovićeva dobrodošlica bila je kratko ponavljanje uobičajenih fraza i uvjeravanja o pomoći i podršci Sudu, naravno bez ograničenja i uslovljavanja.

Zatim je govorio Živko Radišić, koji je sa svoje strane, doveo u pitanje opravdanost tajnih optužbi i zapečaćenih naloga za hapšenje (naravno da ovakvi nalozi dovode u nezgodnu situaciju one koji imaju razloga da strepe, jer su učestvovali u ratnim zločinima i znaju da mogu očekivati, danju i noću, da neko pokuca na njihova vrata). Radišić kritikuje sporost pravnih postupaka i procesa, u čemu se slažem s njime, a zatim traži da se ubrza istraživanje zločina na Kosovu.

Pitam se, ko li stoji iza ovih Radišićevih riječi. Milošević, šef države optužen za zločine? Radovan Karadžić, bjegunac? Ili možda drugi članovi bande koja je vodila Karadžićevu SDS?

Ante Jelavić, Hrvat, tada je bio u svojstvu Predsjednika zajedničkog Predsjedništva BiH. Za njega sam čak i ja, sa tako malo iskustva o balkanskim stvarima, znala da govori u ime hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Kao što sam i predvidjela, Ante Jelavić je počeo izjavom protiv BiH, ali u korist bosanskih Hrvata obećavajući – čak i on – potpunu saradnju sa  Sudom. Jelavić je živi primjer problema sa kojima se susrećem kada tražim od lokalnih bosansko-hercegovačkih vođa da sarađuju sa Tužilaštvom.

U trenutku dok sam ja razgovarala sa Jelavićem, moji istražitelji i analitičari su prikupljali informacije za eventualnu optužbu protiv njega. Bio je pukovnik para-milicije bosanskih Hrvata, HVO-a, kojoj je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman eksplicitno naredio da zauzme dijelove BiH, da bi ih pripojio nezavisnoj Hrvatskoj.

Jelavić je u toku rata bio jedan od snabdjevača HVO-a i lično je nadgledao transfer novca iz hrvatskog budžeta u kasu HVO-a. Jelavić će poslije biti uhapšen i osuđen zbog korupcije na 10 godina zatvora, ali će pobjeći u Hrvatsku i zamesti svoje tragove.

Nekoliko minuta Jelavić je potrošio na lijepe riječi kao “harmonija”, “multietničko društvo”, “obnova”, “pomirenje”, prije nego je prešao na tvrde izjave o interesima Hrvata u BiH, nejasan izraz koji u stvari govori o napadu hercegovačkih Hrvata 1993. godine na bosanske muslimane. Jelavić tvrdi da “analize CIA procjenjuju da je 10 odsto svih zločina počinjenih u BiH počinjeno od strane Hrvata, dok su 50 odsto zatvorenih u Sudu Hrvati, uključujući i dvojicu njihovih vođa, Daria Kordića i Tihomira Blaškića”.

Haški sud je optužio ovu dvojicu, između ostalog, u vezi sa masakrom u selu Ahmići, počinjenog aprila 1993. godine.

“Hrvatski narod se pita, zašto samo Ahmići? Zašto ne i druga mjesta, gdje su počinjeni zločini protiv Hrvata”, pita Jelavić.

Ova vrsta retorike uvijek provocira moje strpljenje. Nakon što sam zahvalila članovima Predsjedništva, kažem Jelaviću: “Nemojte se igrati brojeva sa mnom”.

Jelavić, kao predsjednik Predsjedništva, zaključuje razgovor uvjeravajući me da nije imao namjeru da insistira na brojevima, već je samo želio da podvuče “jednaku odgovornost”. Pogrešan potez i loša namjera da sačuva obraz: znam odlično da srpske i hrvatske vođe u BiH pokušavaju da uvjere strance, diplomate, političare, novinare kako su i muslimani podjednako krivi za nasilje kao i srpska i hrvatska strana.

Znam takođe i da vođe bosanskih Srba i bosanskih Hrvata pokušavaju da na sve načine miniraju rad Suda. Njihovi mediji blate Sud, iskrivljuju činjenice, opisuju Sud kao oličenje zla, a optužene Srbe i Hrvate veličaju kao besprekorne vitezove, koji su žrtve progona.

Banjaluka je najveći grad srpskog entiteta, Republike Srpske. Nisam ni znala da ona postoji kao pravni entitet; to sam shvatila tek nakon preuzimanja dužnosti u Sudu. Ta regija je centar etničkog čišćenja u Bosni. Za vrijeme rata, vođe bosanskih Srba u Banjaluci i okolnim gradićima: Prijedoru, Čelincu, Kotor Varoši i drugima, obeščastili su svoj narod čineći nečuvene zločine. Stotine hljada muslimana je protjerano iz svojih pradjedovskih domova. Hiljade su ubijene ili bačene u koncentracione logore. Srpske vlasti u Čelincu su nametnule muslimanima ograničenja koja podsjećaju na rasističke zakone nacističke Njemačke.

Predsjednik Republike Srpske je Milorad Dodik. Neskriveno se zalaže za nesaradnju sa Sudom. Mislim da je izveo jednostavnu računicu da bi eventualna saradnja sa Sudom ostavila mrlju na njegovoj budućoj političkoj karijeri. ”Moja vlada”, kaze Dodik, “radi na tome da ukloni glavni problem Republike Srpske, Radovana Karadžića, koji mora da ide na Haški Sud po svaku cijenu”. Tvrdi da je Ratko Mladić u Beogradu i da već tri godine nije prešao granicu sa BiH (ovo je laž, kao što se kasnije i pokazalo).

Hrvatska

Tuđman i njegovi štićenici godinama se sistematski zalažu da zamagle rad Haškoga suda. Moj sagovornik u Zagrebu je zamjenik ministra spoljnih poslova, Ivo Sanader, koji će kasnije postati premijer. Očigledno je da mu je nezgodno da brani hrvatsku poziciju (nesaradnje sa Haškim sudom), što može navesti članove Savjeta bezbjednosti UN da smanje pomoć Hrvatskoj. Ono što nam on recituje o akcijama Oluja i Bljesak očigledno je samo kopija onoga što mu je neko izdiktirao: da su to bile delikatne operacije, te da hrvatska vlada ne može da podrži stav koji Haški Sud ima prema tim akcijama.

Interveniše jedan Sanaderov savjetnik: ”Ne možemo vam dati arhive na osnovu kojih ćete optužiti nekoga. Ne možemo dozvoliti da kriminalizirate našu legitimnu akciju.”

Nakon NATO bombardovanja Srbije, Slobodan Milošević i Vojska Jugoslavije naravno nisu htjeli ni da čuju za Haški sud. Iz bezbijednosnih razloga bilo je rizično za sudske istražitelje da posjete Crnu Goru. Zato smo odlučili da Crna Gora pošalje delegaciju u Hag.

Premijer Filip Vujanović došao je u središte Suda 4. februara 2000. Kažem mu da nam treba pomoć Crnogoraca, da smo dali prioritet istragama o zločinima počinjenim nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, ali da Beograd odbija saradnju.

Vujanović, smijući se, objašnjava da su odnosi Crna Gora – Srbija tako loši da ih eventualna saradnja sa Sudom ne može učiniti gorim. Ipak, iz opreza, traži da saradnja ostane tajna. Crna Gora je sprema da uhapsi bjegunce, razmijeni informacije i organizuje razgovore sa žrtvama, ukoliko su na njenoj teritoriji i sve drugo, izuzev da uhapsi “velike ribe”.

Vujanović tvrdi da niko ne može očekivati da Crna Gora uhapsi, na primjer, generala Dragoljuba Ojdanića ili ministra unutrašnjih poslova Vlajka Stojiljkovića, jer uhapsiti neke od njih dalo bi Miloševiću razlog da vojno interveniše i sruši crnogorsku vladu.

Vujanović kaže da se crnogorske vlasti plaše Miloševića, majstora u iskorištavanju i podsticanju krize, plaše se da bi on mogao podstaći nerede i sukobe među Crnogorcima, ne bi li sačuvao vlast u Beogradu i oslobodio se svojih rivala.

Srbija

Pismo ministru pravde Savezne Republike Jugoslavije, Petru Jojiću, tvrdokornom članu Srpske radikalne stranke, poslala sam 26. aprila 2000. godine. Počinjalo je uobičajenim diplomatskim ljubaznostima, iako sam, čitajuci ga naglas, osjetila laganu odvratnost.

“Ekselencijo”, počinjalo je moje pismo, ”Kancelarija tužioca ima čast da traži saradnju vlade Savezne Republike Jugoslavije.”

U nastavku tražim pomoć za uručivanje poziva za svjedočenje na Sudu izvjesnom pukovniku jugoslovenske vojske, kojeg sam namjeravala saslušati u vezi sa kršenjem ljudskih prava za vrijeme napada i okupacije zaštićene zone Srebrenica.

Sedam dana nakon isteka zakazanog termina za saslušanuje pukovnika, dobili smo pismo sa pečatom i potpisom ministra Jojića, koje je počinjalo ovako:

”Attn: Kurva Dell Ponte, takozvani tužilac Suda za ratne zločine Hag”.

Slijedi 25 gusto kucanih stranica izmišljotina.

“Želim da Vas informišem da znam za Vaše nečasne namjere. Za razliku od onoga što radite Vi, ja poštujem međunarodno pravo, naročito akta koja se odnose na međunarodni kriminal, i želim Vam pokazati da postoje ljudi koji se ne prodaju, koji ne gaze nauku koju su izučili, koji vjeruju u Boga i nemaju ruke okrvavljene nevinim žrtvama.

Zatvor kojim Vi upravljate, kao najbeščasnija od svih prostitutki koja se prodala Amerikancima, zatvor u koji, koristeći se živom silom, Vi odvlačite nevine Srbe, takozvani Međunarodni sud pravde je ilegalna ustanova osnovana na kršenju normi statuta UN i međunarodnog prava u cjelini”.

Na kraju 25 stranica prijetnji i izliva bijesa, Jojić mi nudi da se sretnemo u sobi jednog hotela u Moskvi, zajedno sa generalom Dragoljubom Ojdanićem, ministrom unutrašnjih poslova Jugoslavije, čovjekom koji, uvjerava me Jojić, ima uza se prave Srbe, a ne prevrtljivce.

U suštini, Jojićevo pismo je strasni apel da se osude i kazne vojnici i političari zbog NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore, od 24. marta do 9. juna 1999.

Najzad mi neko iskreno govori ono što misli.

NATO bombardovanje

Moje interesovanje za slučaj NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore ne proizlazi samo iz moga mandata kao tužioca.

Izvještaji o jednom posebnom slučaju – bombardovanju putničkog voza koji je upravo prelazio željeznički most – kopkaju me. Zašto se pilot, pitam se, nakon što je jednom pogodio putnički voz, vratio i ponovo bombardovao most?

Oformili smo Komisiju sa zadatkom da utvrdi da li činjenice kojima raspolažemo omogućavaju temeljnu istragu. Imala sam potrebu da utvrdim da li su napadi na putnički voz i zgradu RTV Srbije bili zločini za koje odgovornost, slijedeći komandni lanac, mogu da snose visoko pozicionirane osobe koje mogu biti u nadležnosti Suda. Bili su nam potrebni detalji, činjenice.

Ono sto smo dobili bile su samo tri stranice uopštenih uvjeravanja da je NATO preduzeo sve mjere da bi ograničio civilne žrtve prilikom bombardovanja vojnih ciljeva. I meni i mom osoblju je bilo jasno da NATO ne želi da nam pruži informacije o izboru ciljeva za bombardovanje i drugim odlukama.

Sjećam se i jedne diskusije o kasetnim bombama koje je NATO koristio. Radi se o avionskim bombama koje se, prije nego što dotaknu zemlju, rasprše u kišu hiljada sitnih zvončića koji ostanu na zemlji, a ne eksplodiraju, što znači da funkcionišu kao mine.

”Nemoguće je da je korištenje tih bombi legalno”, tvrdila sam. Nekoliko dana kasnije došao je do mene Fenrick sa ubjedljivom pravnom dokumentacijom koja je pokazivala da je upotreba kasetnih bombi legalna. Takođe mi je pokazao dokumenta koja potvrđuju da ne postoji nikakav ugovor koji zabranjuje korištenje projektila sa osiromašenim uranijumom.

Moja Komisija nikada nije pokrenula generalno pitanje zakonitosti upotrebe sile od strane NATO-a protiv Jugoslavije, jer čak i da se dokaže nelegalnost bombardovanja, ta akcija spada pod takozvani “zločin protiv mira”, što nije u nadležnosti Suda.

Godinama kasnije Slobodan Milošević je podnio Sudu tekst – transkript razgovora pilota koji je bombardovao putnički voz sa komandom u bazi Aviano. Tražila sam od NATO komande u Briselu da mi dostave njihov snimak razgovora, ali su mi rekli da to ne postoji.

Preko jednoga savjetnika odbrane S. Miloševića, tražila sam da razgovaram sa Miloševićem o NATO bombardovanju, nadajući se da će mi on dati nove činjenice o napadu na putnički voz. Nekoliko sedmica kasnije dobila sam odgovor: Milošević je odbio da pruži bilo kakve podatke.

Koštunica i Đinđić

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam prihvatila ono što su mi savjetnici govorili o Koštunici, prije nego što sam shvatila da se za Koštunicu etničko čišćenje nikada nije desilo, da nikada nije bilo masakra u Srebrenici, da stotine hiljada Albanaca nikada nije bilo protjerano sa Kosova u Albaniju i Makedoniju. On je tvrdokorni dogmata i nacionalista, istoga tipa kao i Karadžić.

Razgovor sa mnom počinje praznom pričom o tome kako on ne može da u potpunosti odgovori na naše zahtjeve, jer su druge državne institucije zadužene za saradnju sa Sudom. Rat u bivšoj Jugoslaviji, kaže, previše je komplikovan za jedan ad hoc sud. Tvrdi da formiranje Komisije o istini i pomirenju – institucije za koju mislim da nema odgovarajuću moć, koja eventualno može sakupiti činjenice o ratu, ali ne i izvesti optužbe – da bi takva komisija omogućila pravi sistematski, naučno-analitički pristup istraživanju zločina o ratu.

Kada ga pitam zašto jugoslovenske vlasti nisu izručile sudu neke od optuženih bosanskih i hrvatskih Srba, kao što su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Milan Martić, čovjek koji je optužen da je neselektivno gađao

Zagreb, Koštunica tvrdi da to nije u njegovoj, već u nadležnosti jugoslovenske vlade.

Umjesto da koristi činjenice, Koštunica bazira svoje mišljenje na dezinformacijama i prosipa propagandu. Poslije 20 minuta dosta mi je njegove besplodne retorike. Ustajem, uzimam svoju Luis Vuitton tašnu i kažem: ”Gospodine predsjedniče, mislim da treba da prekinemo ovaj razgovor”.

Oko 3 popodne srećem se sa Zoranom Đinđićem koji će uskoro biti izabran za srpskog premijera. “Osjećamo veliku potrebu da predamo pravdi odgovorne za rat. Narod mora da zna šta se desilo”, kaže Zoran. Pitam ga kako može početi naša saradnja. Njegov odgovor je prava bomba.

Aludira na tajne izvještaje prema kojima je srpska tajna policija, nastojeći da sakrije tragove masovnih zločina na Kosovu, transportovala leševe ubijenih Albanaca, među kojima i žena i djece, i tajno ih zakopala unutar vojne baze u Batajnici.

Naredba za jednu takvu operaciju mogla je doći samo od visoko pozicioniranih vojnih i političkih osoba. Takva akcija podrazumijeva učešće policije i vojske.

Po odlasku iz Beograda Joris i ja učestvujemo na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Izgleda da su svi optimisti u pogledu Koštunice, kao da je on taj koji je svrgnuo Miloševića. Čujem kako pričaju “Koštunica vizionar”, “umjereni Koštunica”, “Koštunica čovjek mira”. Carl Bildt, političko čudo od djeteta, Šveđanin, koji je dijelio predsjedavanje jednim promašenim pokušajem uspostavljanja mira za vrijeme rata u BiH, nije jedini koji mi prebacuje kako moji napori mogu da destabiliziraju Jugoslaviju.

Nekoliko dana kasnije Đinđić traži da se tajno sastanemo. Predlažem 3. mart 2001. u Luganu. Poslijepodne Đinđić i njegova supruga sletjeli su u Lugano. Sreli smo se na aerodromu. Predlažem Ružici da iskoristi priliku za šoping. Đinđić je energičan političar i optimista, znam da nije došao čak do Lugana da bi gubio vrijeme. Dva sata pričamo na njemačkom o Srbiji i problemima. Đinđić tvrdi da Milošević i dalje upravlja SPS-om i pokušava da politički preživi kao opozicija. Jasno mu je da Miloševića treba neutralisati.

Obavještava me o pokušajima Koštunice i njegovog tima, naročito Ljiljane Nedeljković, da ga obore. Priznaje da ga nadgledaju i kontrolišu njegove telefone. Kaže da je Koštunica napravio dogovor sa Miloševićem, noć prije nego što će ovaj napustiti položaj, ali mi ne kaže ništa o sadržaju pakta.

Kada ga pitam zašto je prihvatio da podrži kandidaturu Koštunice, odgovara da drugačije nije mogao postupiti, iako je znao da je to “ugovor sa đavolom”.

Đinđić je tražio ovaj sastanak da bi mi saopštio svoj akcioni plan. Njegova strategija je da usvoji zakon koji ce omogućiti srpskoj vladi da ponudi kompenzaciju onima koji se spontano predaju. To Koštunica neće moći da blokira.

Đinđić kaže da je njegova vlada već napravila dogovor sa Blagojem Simićem, optuženim za deportaciju ne-Srba u Bosanskom Šamcu (na kraju će biti osuđen na 15 godina zatvora).

Srpska vlada prihvatila je da Simićevoj porodici isplaćuje mjesečno sumu u iznosu od 500 njemackih maraka. Odvratni su mi ovakvi dogovori i plaćanje. Među osobama koje tražimo ima optuženih za masakr hiljada nevinih žrtava. I onda porodice zločinaca i onih koji su masovno silovali, primaju mjesečnu platu. Naspram njih su žrtve genocida, žene iz Srebrenice, na primjer. A da i ne govorimo o desetinama hiljada srpskih izbjeglica koje su izgubile sve i prepuštene su same sebi i jedva uspijevaju da prežive. Ali, bez obzira na nemoralnost ovakve prakse, ona je legalna.

Hapšenje Miloševića

U utorak 29. marta sam u Makedoniji, završavam još jedan krug posjeta zemljama Balkana. Đinđić me zove na mobilni telefon i kaže da je poslao svog glavnog savjetnika, Vladimira Popovića, zvanog Beba, sa jednom veoma važnom porukom. Popovića srećem u hotelu

Alexander Palace u Skoplju. Poruka je kratka i delikatna.

Istraga srpskih vlasti o korupciji i zloupotrebi vlasti od strane Miloševića dala je prve rezultate. Postoji dovoljno indikacija za privođenje Miloševića. “Nije odgovorio na poziv sudije”, kaže Beba, “biće uhapšen.”

Kasnije poslijepodne, policija je opkolila kuću Miloševićevih na Dedinju, zaštićenu danju i noću njegovom ličnom gardom. Došlo je do pucnjave, ali sve je završeno brzo.

Đinđić mi kaže da je Koštunica unaprijed bio obaviješten o hapšenju Miloševića, ali je odlučio otputovati na neki sastanak u Ženevu. Tamo je, na pitanje Shiraca, da li je neizbježno Miloševićevo hapšenje, Koštunica odgovorio negativno. Kasno uveče Koštunica se vratio Beograd, pokušao intervenisati u korist Miloševića, ali se pomirio s hapšenjem, u zamjenu za garancije da Milošević neće biti isporučen Hagu.

Prvoga maja dala sam intervju za Le Monde, u kojem tražim da Srbija odmah prebaci Miloševića u Hag. Intervju je pripremio moj susret sa francuskim ministrom spoljnih poslova Hubert Vedrinom i ministrom odbrane Alainom Rishardom. Obojica su ljuti. Vedrine, isti onaj koji je otišao čestitati Koštunici na izboru, prije nego bilo koji drugi evropski političar, tvrdi da Miloševića treba procesuirati pred lokalnim sudom u Beogradu i dodaje bez uvijanja:

”Francuska ima namjeru da uvede Jugoslaviju u Evropsku uniju. Čineći to, mi imamo u vidu jednu dalekosežnu i dugoročnu perspektivu, za razliku od male baštice kojom se bavi sud u Hagu. Ja, kao francuski ministar, imam viziju budućnosti, a Vi i Vaši mali drugovi se bavite ograničenim i kratkovidim ciljevima.”

Oba ministra tvrde da Evropa ne želi nametnuti ograničenja Srbiji za eventualno međunarodno suđenje Miloševiću; ubijeđeni su da bi to moglo dalje destabilizovati zemlju. Ova pozicija je jasna kopija Koštuničinog stava “držite lopova”.

Evropa je morala da se čuje prvih dana rata 90-tih godina, da se suoči sa uzrocima koji su doveli do rata i nasilja u Jugoslaviji. Umjesto da insistira na odlučnoj akciji, Evropa je pravila brojne greške dozvoljavajući da trijumfuje nedostatak volje.

Nekoliko dana kasnije, Đinđićeva vlada je ponovo šokirala Srbe otkrivajući postojanje masovnih grobnica sa leševima kosovskih Albanaca u okolini Beograda. Prvi put Milošević se pokazuje pred očima Srba kao običan ratni zločinac.

Javno mnjenje se priprema da prihvati njegovo prebacivanje u Hag.

Čovjek koji je 10 godina prolijevao krv nevinih žrtava, koji je zapalio jugoistočni dio Evrope, uskoro će se naći pred Međunarodnim sudom, zahvaljujući prije svega čvrstoj poziciji Amerike i djelimično Britanije. Na žalost, najvažnije evropske zemlje, Njemačka i Francuska, ne učestvuju u naporima privođenja Miloševića Međunarodnom sudu i to me ostavlja zbunjenom.

”Vi niste osoba pogodna za jedan sud-alibi,” kaže mi njemački kancelar Schroeder. “U redu, tražićemo od Koštunice da se potrudi napraviti važne korake ka saradnji.”

Telefonom razgovaram s francuskim predsjednikom Shiracom. Njegova ovlaštenja su manja u odnosu na ona njemačkog kancelara, a njegov ministar Vedrine je na strani Koštunice. “Nemojte dozvoliti da sve zasluge idu Americancima,” kažem Shiraku i dodajem “da su Nijemci već pristali.” Shirac pristaje i obavezuje se da će utjecati na Koštunicu.

I tako prvi put dvije glavne kontinentalne zemlje Evrope podržavaju zahtjev da se Slobodan Milošević procesuira.

Prvi put u istoriji Njemačka i Francuska su pristale ujediniti svoje napore da jedan šef države ne izmakne pravdi. Nove vlasti u Beogradu su pod snažnim međunarodnim pritiskom, koji je bez presedana, da izruče Miloševića.

U četvrtak, na Vidovdan 2001. jugoslavenske vlasti su izručile S. Miloševića Hagu.

On odbija prihvatiti dokumenta o izručenju. Jedan član osiguranja ga pretesa. Curtis, prevodilac, i Milošević se ukrcavaju u helikopter i lete prema vojnoj bazi u BiH.

Milošević pokušava započeti s Curtisom razgovor na engleskom. Silazeći iz helikoptera traži od Curtisa da na tlo prostre maramicu kako ne bi stao na bosansku zemlju.

Bezuspješno pokušava razgovarati sa nekima od vojnika koji ga prate. Malo poslije 10 sati, sa lisicama na rukama i naredbom da šuti, ukrcan je na avion C-130 koji će ga odvesti u Eindhoven.

Tu se popeo na mali holandski helikopter, koji ga je odvezao do Scheveningena, gdje će ostati sve do svojih zadnjih dana.

Prije prvog saslušanja tražila sam da u četiri oka, na nekoliko minuta, razgovaram sa Miloševićem.

U salu su unijeli jedan sto,

mali poput onih za igranje. Ja sam sjela s jedne strane i čekala da dva-tri stražara uvedu Miloševića.

Ulazi i na trenutak gleda okolo, izbjegavajući moj pogled.

Predstavljam se. Objašnjavam mu pravila i proceduru i moje pravo da ga ispitam.

“Spremna sam da vas odmah saslušam,” kažem, “jer Vi imate mnogo toga za reći.” Milošević me sada gleda u oči. Pokušava ostaviti utisak nekoga ko dominira razgovorom, ko još uvijek komanduje, kao da je još uvijek predsjednik države, glavnokomandujući vojske, vođa, i kao da je on taj koji je primio mene, jer drugačije ne može biti.

“Poznajem odlično pravila,” kaže na engleskom. “Znam da mogu da odbijem da odgovaram na vaša pitanja.” Zatim nastavlja da govori na srpskom ponavljajući svoje već poznate napade na Sud. Uzbuđen je, njegov glas je ljutit. Izgleda siguran u sebe, lucidan, nikako slab.

Ali to više nije čovjek koji imponuje, čije je samopouzdanje prevarilo toliko diplomata i političara. Izgleda kao razmaženo dijete koje se ljuti, jer se ne ispunjavaju njegove želje.

Ja sam iskoristila moje pravo da ga ispitam. On je iskoristio svoje pravo da odbije. Nemam potrebu da ga dalje slušam. “Odvedite ga,” kažem čuvarima.

Radio Free Europe/Radio

Liberty © 2008 RFE/RL, Inc. izbor i prevod sa italijanskog: Azra Nuhefendić

prvo izdanje knjige: La Caccia: Io e i criminali di guerra, Editore Milano, 2008.

izdanje na engleskom: Madamprosecutor: Confrontations with Humanity’s Worst Criminals and the Culture of Impunity, A Memoir By Carla Del Ponte With Chuck Sudetic, Other Press,

New York, 2008.

Peščanik.net, 07.08.2008.

Nastavci:

Memoari Karle Del Ponte II

Memoari Karle Del Ponte III

Memoari Karle Del Ponte IV

Memoari Karle Del Ponte V

TEMA – SREBRENICA