Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Počelo je sa himnom, usiljeno, agresivno i tužno, izbijanjem na površinu sve bede ovdašnjeg buđavog identitarenja. Svakome sa gramom pameti i poštenja moralo bi biti jasno zašto je ta himna problematična, naročito imajući u vidu koliko je sve u vezi sa aktuelnim državnim znamenjima svojevremeno prošvercovano, akcijaški i nedostojno. I nikome nije palo na pamet da se u tekst himne unese i strofa (takve stvari se ponekad čine, nije to ništa ekstravagantno) koja bi predstavljala uvažavanje naših sugrađana nesrpske narodnosti, pa da se, na taj način, najsvečanija pesma učini prihvatljivijom makar sa tog stanovišta. To bi trebalo učiniti čak i da je ova himna imala kontinuitet, a tim pre što je njena upotreba početkom 2000-ih zapravo obnovljena. Pritom, ona je izmenu već pretrpela – reči „srpskog knjaza/kralja“ iz originalne verzije zamenjene su rečima „srpske zemlje“. Zaista je vrhunski cinizam iščuđavanje nad okolnošću da veliki deo građana ove zemlje himnu ne doživljava kao simbol sa kojim se može identifikovati – što iz etničkog centrizma, što iz monarhističkog sentimenta. Tema je dugo ostala prisutna u javnosti, pa se donekle preklopila i sa Danom srpskog jedinstva itd. sa kojim je sokačko identitarenje doživelo vrhunac. Do sledeće prilike…

Tokom septembra su okončani i tobožnji pregovori vlasti i opozicije o izbornim uslovima uz posredovanje predstavnika EU. Pregovori nisu dali nikakav rezultat jer to nisu ni mogli, imajući u vidu političku moru koja pritiska Srbiju. Ako nešto tako elementarno kao što su fer i slobodni izbori ne postoji zbog toga što vlast ne želi da ih omogući, onda je iluzorno bilo šta kroz takve pregovore i pokušavati. U famoznom dijalogu svi su učestvovali sa, na jedan ili drugi način, pogrešnim pristupom. Vladajuća većina je nastupala sa pozicije da je sve u najboljem redu, ona nema ni maglovitu ideju šta bi uopšte trebalo da se poboljša, ali pokazaće dobru volju da sasluša ekstravagantne zahteve bezobrazne opozicije. Opozicija je zahtevala nešto što bi bilo moguće ostvariti samo kada vladajuća pošast u Srbiji ne bi bila ovakva kakva jeste i za šta je unapred znala da neće ostvariti. Ali da vlast nije takva kakva je ne bi bilo ni problema o kojima se u ovakvom formatu „pregovara“. Konačno, evroparlamentarci su u svemu učestvovali znajući vrlo dobro sa kim imaju posla i do koje je mere vlast u Srbiji nedemokratska i zlikovačka, ali kada bi postupali zaista na osnovu takvog saznanja to ne bi vodilo pregovorima nego prekidu svake komunikacije sa Srbijom do daljnjeg. Dakle, pozicija evroparlamentaraca bila je najdelikatnija jer je podrazumevala, pre svega, pretvaranje da je režim u Srbiji makar pretežno normalan. Pored toga su u izvesnim krugovima postojala nerealna očekivanja da EU (koja ovaj režim tretira na pomenuti način) može nešto značajno da učini, što bi bilo tačno samo kada bi EU želela da nad Srbijom uspostavi starateljstvo. Ako je, pak, Srbija samostalna država, ne postoji način da EU nametne neki okvir za bilo šta, osim u domenu pristupa EU, ali i to samo ako Srbija (a to znači njena vlada) to želi. Ako ne želi, kao što ne želi – tu nema nikakvog mehanizma. Na kraju se sve okončalo bizarnom rezignacijom kako je, eto, EU na strani ovdašnjeg infamnog režima. A radi se o tome da bi EU mogla da se postavi kako bi neko očekivao samo ako bi njenu vladu, a time i Srbiju, jer se to u međunarodnim odnosima ne može razdvojiti, tretirala kao delinkventa, a to nije pristup koji je u odnosu na Srbiju usvojen. Srećom ili nažalost – teško je reći.

Zatim je javnost doživela ponovnu eksploziju najtupavijeg cinizma u vezi sa nekakvim psovanjem majke, što je podignuto na nivo državnog skandala. Čak i da je u slučaju SNS-a reč o političkoj organizaciji koja ima tradiciju obzirnosti prema bilo čemu što predstavlja nekakvu vrednost, hajka koja se podigla bila bi idiotizam i svojevrsno totalitarno puritanstvo. Zamislimo samo takvu političku organizaciju koja bi zabranila da se neko, zaboga, opsuje! A upravo takvu fašističku totalitarnost demonstrira SNS u odnosu na „incidentni“ događaj. U normalnom svetu, u najstrožem zamislivom scenariju, takvo ponašanje se završi privatnom tužbom uvređenog i to više niko živi ne pomene. A da mahnitanje vlasti u ovom „slučaju“ bude dovedeno do vrhunca potrudili su se mnogi iz njenih redova i iz medijske propagandne mašinerije, proglašavajući kritiku divljačkog preterivanja u napadima na psovača za podršku, inače ružnoj, ali benignoj praksi psovanja u javnosti. Dakle, ako bi neko ukrao šibicu, pa se pojavi vlast koja bi da takvom lopovu odseče ruku, kritika takve umobolne kazne je, prema ovdašnjim vlastodršcima i njihovim medijskim skutonošama – podrška kriminalu. Tako već čitavu deceniju ova ohlokratija manipuliše i budalasa i ne namerava da se zaustavi. Ali svemu tome distopijsku odvratnost daje činjenica da je upravo prvi i do sada jedini (meni poznati) psovač majke, javno, pa još u Narodnoj skupštini niko drugi nego Tomislav Nikolić, tada ni manje ni više nego predsednik SNS i, ni manje ni više, nego kandidat te stranke za predsednika, a potom i predsednik Srbije. Da bi se to zanemarilo, a ovako harangiralo u pomenutom slučaju potrebno je biti ništarija kakvu je rečima teško opisati.

Paralelno je tekla i saga o još jednom gorućem pitanju, a to je razbuktala epidemija koja je Srbiju dovela na sam vrh liste po broju zaraženih u svetu. Preživanje i lupetanje o toj temi od strane vlasti, naročito u pogledu „mera“ i „kovid propusnica“, predstavlja vrhunac glumatanja da se u pogledu jednog gorućeg problema tobože ima ili razvija neka strategija. To otužno pretvaranje da se tobož nešto ozbiljno „razmatra“, da se „analizira“, da se „prati situacija“, da se „traži najbolje rešenje“, da se u (dokle i taj cirkus?!) „kriznom štabu najozbiljnije pristupa problemu“, da se „razmatra ustavnost“ ovog ili onog rešenja i tako dalje, i tome slično… Dve izjave su paradigma stanja za koje zaista ne postoji više adekvatna kvalifikacija, izvan, eventualno, bogatstva psovki (premda je to bogatstvo puko siromaštvo u pogledu mogućnosti da izrazi odvratnost prema ponašanju vlasti). Prvopotčinjena Šefu ovako je objasnila trenutnu situaciju: „Ne verujem u mere, rekla sam to medicinskom delu Kriznog i ne slažemo se… Zašto onda imamo vakcine, zašto mi moramo da radimo nešto mimo sveta? Pokazale su nam neke druge države – kad vakcinišu 80 odsto populacije kako izgleda epidemiološka slika i da se vraćaju normalnom životu“. Pametnome, zaista, ali zaista dosta, naročito kada se ima u vidu šta sve Srbija radi mimo tog sveta, upravo krivicom ove vlasti… Istovremeno, doktorka ministarka, kojoj je lupetanje glavni posao još otkako je bila pridružena članica besmislenog „kriznog štaba“ izjavljuje: „Pogrešno se stvara utisak da postoji razdor između političkog i medicinskog dela Kriznog štaba. Svaka odluka je jednoglasna“. A komentarišući odluku Medicinskog fakulteta da, de facto, uvede kovid propusnice, pomenuta je izjavila: „Medicinski fakultet nije uveo kovid sertifikate već samo pre ulaska u kliniku treba da se dostavi potvrda da student nije nosilac infekcije, tj. potvrda o vakcinaciji, o preležanoj bolesti, ili da je student negativan na virus. Dakle nema nikakvih kovid propusnica već samo provere“. Dakle „potvrda o vakcinaciji, o preležanoj bolesti, ili da je student negativan na virus“, ali nije uveden „kovid sertifikat“. Baba šumom, deda drumom, šorom šajke, a Dunavom čeze…

Ovde su navedene samo neke teme koje su za jedno društvo i dugoročno i trenutno ključne: politike identiteta, integritet izbornog procesa, udar na demokratiju iz svih oruđa u vidu idiotske reakcije vlasti na minornu pojavu jednog verbalnog nevaljalstva običnog građanina i borba protiv epidemije koja je zahvatila čitavu planetu sa veoma neizvesnom perspektivom u pogledu njenog potpunog savladavanja. Samo tri teme u moru drugih koje su takođe mogle biti otvorene (kriminal, ekonomska situacija, ustavne promene… može se nizati u nedogled) i u vezi sa kojima osvrt ne bi bio ništa manje sumoran. Pokušavam da se setim narodne izreke, a psovao bih. Ko nas je kleo, nije dangubio!

Peščanik.net, 04.10.2021.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.