U bosanskohercegovačkom političkom magazinu Dani postoji rubrika Nada i ništa u kojoj Ivan Lovrenović analizira društvenopolitička dešavanja u BiH i šire. Rubriku pokatkad preskočim zbog toga što me naslov, pomalo nihilistički obojen, odbije. Nada i ništa. Tog ništa ima već isuviše zadnjih desetak godina u realnopolitičkoj svakodnevnici regije tako da ga ne moram dodatno tražiti u kolumnama. Ovo što se jučer desilo na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj je, najjednostavnije rečeno, nagovještaj nečeg drugog. Nada i nešto.

Poštenje protiv korupcije je prva dihotomija koja se nameće pri bilo kakvoj analizi ovih predsjedničkih izbora. Kultura protiv nekulture je druga. Intelektualizam protiv populističkog podilaženja masama je treća. Sve tri, promatrane zajedno, jasno sugeriraju da se u Hrvatskoj situacija mijenja i da je masovnost te promjene možda najbolja stvar koja se u regionalnoj politici desila zadnjih desetak godina. Milan Bandić koji je u toku svoje kampanje zadesničario više nego što bi i ‘prirodni’ desni kandidat Andrija Hebrang bio u stanju, je svojim propagiranjem sebe kao čovjeka iz naroda, tako sličnom onome koje provodi gradonačelnik Splita, Željko Kerum, ukazao na to da i populizam ima svoj rok trajanja. Nije tu pomogao ni pomenuti Kerum koji je nakon što je izvršio svoju glasačku dužnost obznanio svijetu da je na nebu vidio dvije duge i da je to mnogo dobar znak. Bog se, uprkos Kerumovom teološkom tumačenju, ovaj put okrenuo na drugu stranu. Kao onda kad je dao Portugalcima pobjedu nad reprezentacijom BiH i pored toga što je reis uputio jednu direktnu dovu na njegov račun.

Za Josipovića je glasalo 60,29 posto, a za Bandića 39,71 posto građana u drugom krugu predsjedničkih izbora, kako izvještava Državno izborno povjerenstvo. Pobjeda, sasvim jasna i neupitna, je pobjeda novih struja u regiji. To što Josipović odmah poziva na jedinstvo sve glasače, bez obzira kako su glasali, u borbi za pravedniju i pošteniju Hrvatsku nije bez značaja. Jer, ruku na srce, korupcija je najveći problem današnje Hrvatske pa će mobilizacija svih snaga u borbi protiv nje biti neophodna. Otvara se tu mogućnost suradnje i sa strankama lijevog i desnog centra, kao i mogućnost poboljšanja odnosa sa Srbijom koji su u posljednje vrijeme opet ozbiljno narušeni. Koliko će Josipović uspjeti u obračunu sa korupcijom ovisi o mnogo faktora, između ostalog i o balansiranju između različitih stranaka kao i o odlučnosti, za koju mnogi smatraju da mu nedostaje. Preraspodjela moći i razračunavanje sa lošim stranama privatizacije su jedan dio zadatka, obračun sa mafijaškim strukturama drugi. Nijedan ni drugi zadatak ne zahtijevaju kulturu već čvrstu ruku.

Koliko je politički život u regiji obilježen populizmom pokazuje činjenica da je osnovna struja kritike protiv Josipovića (sem one dežurne: obojiće nam Lijepu Našu u crveno) to da je mlak, preblage naravi, mekušac, štreber i slični izrazi preispitivanja njegovog maskuliniteta. Na Facebooku, tom neumornom rasadniku pučke pameti, postoje čak dvije grupe koje se baziraju oko tvrdnje da je Josipović gay. Po principu jednostavne dihotomije, Josipović koji svira, komponuje, djeluje kulturno i ima mirnu, skandinavsku narav mora biti gay, dok je balkansko muško baš zamišljeno kao Milan Bandić. Kauboj koji bi znao tvrdom rukom i sa pederima i sa ženama, a nekmoli sa ostalim izrodima od patrijarhata. Sve domoljubno kao pravi Muškarac koji je uz to i Hrvat. Politička mirnoća Ive Josipovića koja mu je, između ostalih faktora, donijela pobjedu ipak sugerira nešto sasvim drugo. Sugerira čovjeka koji ima program. Istovremeno, pobjeda tog čovjeka nad Bandićem oslikava umor hrvatskog društva od hrvatanja koje se sve redovnije završavalo u lopovluku, od devalvacija desničarskih politika u kojima za mjesec dana izađeš iz SDP-a i postaneš Veliki Hrvat i najveći vjernik od vremena Mojsijevog džogiranja kroz Crveno more. 60 posto glasača ipak nije imalo toliko loše pamćenje. Narod voli jeftino, ali ovo je bilo prejeftino.

Katolička crkva, koja je implicitno podržala Bandića čijoj vjeri kraja nema je ovim, naravno, dobila jak udarac nakon što ju je zadnjih mjeseci Mesić nekoliko puta svojski išamarao. Hrvatska, koja je valjda uz Poljsku najkatoličkija od svih Papinih zemalja, je dobila predsjednika agnostika. Koliko će Josipović zauzeti distanciran stav prema crkvi pokazaće vrijeme. Zasad je, po ekstremističkim portalima, optužen da zloupotrebljava biblijske metafore svjetla i tame, da rashrvaćuje Hrvatsku, da je hibrid između bezvjerca i Antikrista i ponizni sluga Carle Del Ponte. U strahu su oči zaista velike.

Bandić, kao gradonačelnik Zagreba koji je dobio podršku od samo 37, 81 posto svojih sugrađana, nema lak zadatak ni u smislu kako izabrati put u nastavku svoje političke karijere. Možda ce doći i do prijevremene smjene sa pozicije gradonačelnika ako se stvari zakompliciraju, a sasvim sigurno Bandić koji je u ovoj kampanji pokazao svoje skriveno lice, nikad više neće biti izabran za to mjesto. Predsjednički kandidat koji je svoju kampanju strateški smjestio između puzanja po grobovima i natucanja stranih jezika na takav način da se preobrazio u dvorsku ludu za zabavljanje širokih narodnih masa, nije čovjek za napredak niti glasnik evropskih horizonata. Time je, naravno, izbor Josipovića ne samo politički izbor već definitivno i civilizacijski potez jedne države koja se počinje obračunavati sa prošlošću. Konzervirani  nacionalšovinizam, kamufliran u domoljublje, nije više u tolikoj modi. Manipulacija narodom nema više toliku snagu kao nekada. Bandić će, kako god, morati na nekom drugom mjestu raditi kao konj za Hrvatsku.

Ipak, po principu yina i yanga, u svakoj svjetlosti ima mrvica tame. Ono što se u zapadnjačkim medijima naziva landslide victory proevropskog kandidata Josipovića ipak nije tako sjajno kako se čini na prvi dojam. Činjenica da je gotovo 40 procenata od onih koji su uopće glasali glasalo za Bandića sugerira da je Hrvatska tek zakoračila na put ozdravljenja. Biće to dug put, vjerovatno nelinearnog toka sa brojnim zastojima. Činjenica da je gotovo 95 procenata bosanskohercegovačkih Hrvata glasalo za Batmana populizma jasno pokazuje dvije stvari: da po prvi put možemo sasvim jasno identificirati da građani Hrvatske glasaju znatno drugačije od Hrvata iz BiH te da bosanskohercegovački Hrvati bazaju naokolo u potpunoj političkoj tami. Tek pokatkad nazire se svjetlo. Iz njima susjedne zemlje. Svjetlost polako iz metaforičke prelazi u političku.


Biografija Ive Josipovića:

rođen 1957. u Zagrebu gdje je završio Prvu gimnaziju, 1980. diplomirao pravo, a 1983. kompoziciju na Muzičkoj akademiji kod Stanka Horvata, 1984. zaposlen na Pravnom fakultetu gdje predaje kazneno procesno pravo i međunarodno kazneno pravo, a od 1987. do 1997. predavao harmoniju na Muzičkoj akademiji, 1991. direktor Muzičkog biennala Zagreb, 1994. doktorirao iz pravnih znanosti, 2003. zastupnik u Hrvatskom saboru, član Državne komisije za ratne zločine i promatrač Vlade RH pri Međunarodnom sudu za ratne zločine, član Odbora za zakonodavstvo te za pravosuđe Hrvatskog Sabora, član Povjerenstva za sukob interesa, 2008. proglašen pravnikom godine, Nagrade: Nagrada Rektora sveučilišta, Sedam sekretara SKOJ-a za umjetnost, Odlikovovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, dvije nagrade Porin, “Boris Papandopulo” za skladbu “Tuba ludens”.

 
Peščanik.net, 11.01.2010