Za vreme poslednjeg divljanja one ljupke skupine mladih muškaraca sklone Radikalima i nasrtanju na izloge i policiju, narodni je poslanik, funkcioner Radikalne stranke, kik-bokser, profesor i blizak Arkanov saradnik Borislav Pelević, dobio gumeni metak u lice. Njegova verzija događaja izgleda ovako:

„Video sam policajca da nišani pravo u mene. Nisam verovao, nasmejao sam se i rekao mu da smo obojica Srbi i da nam to ne treba. U tom trenutku me je pogodio gumeni metak“ (NIN, 7. 8. 2008).

Iako ne uspevam da osetim žal zbog onoga što se dogodilo g. Peleviću, kao humanista, komunista, dobar drug i Srbin, ne mogu ni da likujem nad time što je nekoga gumeni metak spucao posred face, makar to bio i g. Pelević. No, ovde i nije reč o mome hladnom srcu, niti, stricto sensu, o kumu udovice Ražnjatović, već o jednom bizarnom pogledu na svet koji, zajedno s g. Pelevićem, deli i nezdravo veliki broj Srbalja. Konkretna osoba u ovom je slučaju svojevrsni simbol, ili možda medijum jednog opasnog fantazma koji, iako nešto posustao, i dalje pravi grdnu štetu: reč je, naravno, o fantazmu nacije.

Verzija događaja koju nudi g. Pelević simptomatična je koliko i urnebesna. U sveopštem krkljancu, dakle, u žešćoj tuči između gomile kretena i policije, uza sve specijalne dimne efekte i suzavac, g. Pelević se smireno, ljubazno i sa osmehom obraća policajcu koji, u tom trenutku, nišani u njega. Potpisnik ovih redova nije imao, u „ona vremena“, tako radikalno iskustvo sa policijom, pre svega zbog lukavog, pravovremenog i nadasve hitrog strateškog povlačenja pred napredujućim policijskim kordonima, ali čak i krajnje skromno iskustvo kaže da je malo blesavo smeškati se policajcu koji, u trenutku smeškanja, nišani u tebe. Pozivati se na vaskoliko srpstvo još je blesavije. Utoliko verzija g. Pelevića nije preterano ubedljiva. No, sve i da je izmišljena od početka do kraja, ona je, zapravo, autentična. Sve i da se nije dogodila, ona je savršen opis onoga što jednom o (ne)svešćenom pripadniku nacije može da padne na pamet.

Srpski nacionalizam više nije u onoj meri opasan po druge, kakvim je bio od kraja osamdesetih do dvehiljadite, ali, kako su dva mandata Koštunice Vojislava belodano pokazala, po zemlju Srbiju i dalje je poguban, a poguban je zbog toga što je u svome biću anti-političan. Kada se g. Pelević policajcu obrati sa „brate Srbine“, on tim činom suspenduje politički poredak i pokušava da pređe na pretpolitički nivo, pokušava da igra na kartu nacionalnog jedinstva, pokušava da izvrda poredak racionalnosti, odnosno racionalni poredak. Jer, policajac privatno može da bude šta god hoće: Srbin, Marsovac, peder, ribolovac, slikar, ali javno on je policajac i u tom smislu njemu je sasvim svejedno ko juriša na izloge. Na njemu je da to spreči. Policajac je državni službenik, on pripada javnom prostoru, a javni prostor konstituiše i o njemu brine politika. Pokušaj da se privatno ubaci u javno, da se policajac načini Srbinom, nije drugo do nerazumevanje političkog, ili nasrtaj na politiku.

Ako bismo rečeni događaj sa g. Pelevićem malo izmestili u vremenu i prostoru, odnosno prebacili ga kojih petnaestak godina ranije na Velebit (Hrvatska), da li bismo mogli da zamislimo sledeću scenu: uvaženi prof. Pelević na Velebitu u akciji istrage Nesrba, u jednom trenutku ugleda neprijateljskog vojnika kako nišani u njega. Međutim, umesto da istog trenutka zalegne, on skida čarapu sa lica, široko se osmehuje i izgovara sledeći tekst: ljudi smo, ne treba nam ovo. U sledećem trenutku, naravno, dobija metak u facu. Scena je, međutim, nezamisliva i to ne stoga što znamo da niko normalan usred bitke to ne bi uradio, nego zato što je ovde reč o Nesrbima, a oni, kao što je poznato, i nisu baš neki ljudi (naročito ako su Hrvati ili Albanci, ti su najgori).

U Beogradu se, dakle, g. Pelević policajcu obraća sa „Srbine“, uopštavajući na taj način susret dva pojedinca. Srbin je, naime, već nekakva opštost, ta reč označava izvesnu skupinu ljudi koja deli nekakve zajedničke vrednosti. No, „ljudi“ je oznaka još veće opštosti, što će reći da ona već uključuje u sebe i Srbe, ali džaba, g. Pelević je, kao i svaki pravi nacionalista, zainteresovan samo za Srbe, odnosno pre svega i pre svih za Srbe. Nije da on druge mrzi, ma jok, samo ih ne voli tako istrajno i duboko kao Srbe. Ali ukoliko se ljubav stavlja u istu ravan sa političkim, ili ispred njega, onda je političko u gadnoj nevolji. Ili pak onaj ko to radi.

Ovim se tekstom, naravno, ne želi reći da je g. Pelević zaslužio metak u facu – zaslužio je (barem) jedan iscrpan intervju sa bezbednosnim organima i to ne zbog metka u facu, nego zbog zanimljive prošlosti, što bi rekao Miloš Vasić, s gledišta bezbednosnih struktura, to da, ali baš metak u facu… – no se ovim tekstom svakako kaže da je gumeni metak što ga je (s)našao način, prilično brutalan doduše, na koji se politički poredak brani od uličnih nasrtaja. Ovde, dakle, nije u pitanju to što je g. Pelević bio međ’ svojim simpatizerima koji su rušili grad – on ih je, uostalom, onako goloruk, odvraćao od toga – nije u pitanju ni njegova politička, a najmanje privatna opcija, ali jeste fantazam koji on nosi i koji predstavlja. G. Pelević možda i nije zaslužio metak za na facu, ali fantazam koji on simboliše – jeste.

Jer, tek kada Srbija bude upokojila svoje vampire, kada se patriotsko-patrijarhalni blok bude sveo na svoju civilizacijsku meru, dakle na grupu čudaka koji se okuplja oko svog provincijskog lista u kojem iživljava svoje frustracije, a u parlamentu ne bude u prilici da pravi značajniju štetu, tada Srbija dobija šansu da ispliva iz govana u kojima je fantazam nacije već dve decenije drži zagnjurenu. Tek tada, kada ono političko bude konstituisalo prostor u kome se odvija institucionalno kontrolisani konflikt (interesa), kada mantra o nacionalnom jedinstvu bude još samo arheološko-etnološki kuriozitet, kada „biti Srbin“ postane stvar izbora, a ne nužnosti, kada poricanje genocida postane krivično delo, a nošenje značkica sa Karadžićevim likom sramota, kada banalnost ne bude vodeći princip za učestvovanje u javnom životu (nego samo neizbežni prateći element), tek tada će Srbija, možda, postati manje sumanuta sredina u kojoj se metak za na facu ne sprečava spremnošću za nacionalnim jedinstvom, već konstituisanjem prostora političkog.

PS. Ništa od normalnosti, naravno. Po najavama patriotsko-patrijarhalnog bloka već od sutra (1. septembar) nastavljaju se sranja. Ali, dame i gospodo, demokratija se osvaja i brani, prostor za politiku se stvara, pa ukoliko ga budemo pre osvojili, pre ćemo doći u šansu da živimo kao sav normalan svet.

 
Peščanik.net, 01.09.2008.