Smrt Ranka Panića je, kao i svaka nasilna smrt (ukoliko se takvom pokaže), užasan događaj. Nekoliko dana posle radikalskog mitinga od 29. jula čovek je umro. Kao moguć, čak verovatan uzrok smrti, navodi se policijska brutalnost. Mesta bilo kakvom komprimisu ili relavitizovanju tu nema: ako se utvrdi da je uzrok smrti Ranka Panića policijska brutalnost, ne postoji izgovor za nepostupanje po zakonu, odnosno za nepokretanje postupka protiv odgovornih policajaca i njihovih starešina. Utoliko su u pravu svi, počev od političkih partija i medija, do javnih i privatnih ličnosti, koji skreću pažnju na ovaj slučaj i koji, na taj način, mobilišu javnost. Utoliko reakcija javnosti ne samo da je legitimna, nego je i nužna. Utoliko je opravdano i prozivanje policije što reaguje neodlučno i sporo.

Ono što javnost nipošto ne bi smela da proguta jeste čuvena tehnika relativizovanja: policija, eto, svugde bije, čovek (Ranko Panić) nije imao sreće; četvorica policajaca su se, na primer, ostrvila na jednu osobu, eno ga snimak, ubila su boga u njemu, pa je ta osoba preživela (premda bi odlično bilo i taj slučaj propitati), a Ranko je, nažalost, imao loš dan, ’ajde da ne dižemo prašinu. To, međutim, ne pije vodu. I mog prijatelja Aleksandra B. je, sredinom osamdesetih godina policijska patrola iznenadila dok je, pred zoru, krao mleko, pa ga je jedan od policajaca ritnuo u stomak. Aleksandar B. je živ i sasvim zdrav, ali Ranko Panić nije. Najmanje što se za njega i njegove bližnje može uraditi jeste da se na čistac istera zašto je umro: da li ga je ubila policijska brutalnost, ili ne. Ako nije, počivaće u miru. Ako se pokaže da jeste i ako krivci za to budu kažnjeni, možda će neki policajac, u budućnosti, kada mu noga krene, onako čisto policijski, ka nečijem stomaku, da zastane i odustane od tog udarca. Samo u tom slučaju smrt Ranka Panića neće ostati tek karika u upornom ulančavanju besmisla.

To je onaj prvi, tragični, jezivi deo priče.

Drugi je jadan i uglavnom odvratan.

Smrt Ranka Panića patriotsko-patrijarhalni pogled na svet upotrebljava za rehabilitaciju „diskursa kloake“ (op. cit. Teofil Pančić,Urbani bušmani, XX vek, 2001) i za nebulozne konstrukcije političko-kuloarskog tipa. Ovoga puta su se istakli urednik NIN-a Petar Ignja i novinar tog nedeljnika Nikola Vrzić (NIN, 4. 9. 2008). Imalo bi se, naravno, štošta primetiti i o načinu na koji radikali (zlo)upotrebljavaju ovu smrt, pre svega bi se mogla skrenuti pažnja na njihov cinizam i njihovo besramno skrivanje iza smrti Ranka Panića kako ne bi preuzeli odgovornost za ono što se događalo tog 29. jula, ali o besramnosti radikalskog žargona i postupanja zna se, manje-više, sve. Ovoga puta su, međutim, članovi redakcije NIN-a, a da im nije prvi put (naprotiv), žestoko nasrnuli na zdrav razum i elementarnu logiku.

U standardno nepismenim i do zla boga zbrkanim tekstovima, Nikola su Vrzić i Petar Ignja, svako za sebe, ustvrdili da „ignorisanje smrti Ranka Panića, ignorisanje njegovog prava da izrazi svoj politički stav bez bojazni od posledica, zapravo je negiranje njegovog prava da postoji zbog toga što misli drugačije“ (Vrzić), te da je „srpska policija (…) ubila čoveka koji nije prekršio zakon“ (Ignja). Potom g. Ignja primećuje da se mitinzi protiv vlasti koja radi loše ne mogu zabraniti (tačno, ali ko je zabranio miting protiv vlasti koja radi loše?), i pita se kako ćemo osvojiti demokratski duh („postati demokrate“) „ako ne budemo slobodni, ako imamo strah od države [na srpskom: ako se plašimo države – I.M.], od njene policije i odmazde koja visi u vazduhu?“.

Šta, najpre, znači da je srpska policija „ubila čoveka koji nije prekršio zakon“? A šta ako je, ipak, prekršio zakon? Da li bi onda bilo opravdano što ga je ubila? Sve i da je Ranko Panić bio u prvim redovima napadača na policiju, što je i te kako kršenje zakona, da li bi bilo opravdano da ga policija ubije? Ne bi, naravno. Pa šta, onda, znači to da je policija ubila čoveka koji nije prekršio zakon? G. Ignja ne zna ni da li je čovek bio prekršio zakon, ili nije, niti zna da li ga je „srpska policija“ ubila, pa opet sasvim lagodno barata pretpostavkama kao da je reč o činjenicama. Može Petar Ignja da kaže kako nije mislio to što je napisao, ali zašto, zaboga, nije napisao to što misli? I šta, uopšte, misli?

Potom, ko to „ima strah od države, od njene policije i odmazde koja visi u vazduhu“? Milošević je, recimo, državu i njen aparat prinude bio okrenuo protiv građana te države, pa je utoliko zaista vladao strah od Miloševićeve policije (ne, dakle, „srpske policije“, nego Miloševićeve policije, njegove pretorijanske garde) i moguće odmazde. No, reći da je i danas to slučaj nema previše veze sa stvarnošću (dočim sa ideološkim, patriotsko-patrijahalnim pogledom na svet – ima). Biće da je g. Ignja propustio događaje od 29. jula, uveče. Kao da mu je promaklo da su neki, mahom mladi ljudi, puni inače razumevanja za radikalski pristup stvarnosti, počeli bili malo da nasrću na izloge, žardinjere i policiju. Da li g. Ignja sugeriše da je prisustvo policije tu bila pretnja (od odmazde) koja visi u vazduhu? Ono jeste, da kojim slučajem u blizini nije bilo policije, rečeni bi momci nasrtali samo na izloge, njihov sadržaj i prolaznike. Ovako, iskoristili su prisustvo policije pa su nasrnuli i na nju.

Najzad, sloboda jeste konstitutivna za demokratski duh, ali ko to, danas i ovde, nasrće na slobodu građana? Država, kako sugeriše g. Ignja? Teško. O svoj nesavršenosti srpske države možemo da se nadgornjavamo letnji dan do podne i da nam pena popadne po ustima, ali aludirati na to da baš ova, „Tadićeva država“ preti slobodi, te da ona uzurpira demokratski prostor u tolikoj meri da to izaziva strah kod građana, naprosto nije tačno (ali je probitačno za održavanje patriotsko-patrijarhalne kondicije i permanentne mobilizacije). Na slobodu, ako ćemo o tome, nasrću klero-fašističke i desničarske skupine ovdašnje, snažno uporište pronalazeći upravo u radikalima. Zato su mediji – što je, inače, osvežavajuća novina – nakon radikalskog „vudu festivala“ u skupštini (Boško Jakšić, „Politika“, 7. 9. 2008), odreagovali stavljajući akcenat na radikalski diskurs kloake, a ne na pornografski pristup smrti koji su radikali ponudili. G. Ignja sugeriše da ako postavimo smrt na jedan tas moralnih terazija, a diskurs kloake na drugi, smrt preteže, te su, u tom smislu, mediji podbacili što nisu dovoljno pažnje obratili na smrt. Iako se i taj uvid g. Ignje da dovesti u pitanje, načelno bismo se mogli složiti sa njegovim stavom, samo kada radikalski diskurs kloake ne bi bio u tesnoj vezi ne samo sa ovom smrću, nego sa smrću kao takvom. Diskurs kloake i ova smrt (radikalski diskurs kloake i smrt uopšte) isuviše su čvrsto povezani da bismo, u tumačenju ovog, na svaki način tragičnog događaja, smeli da se igramo patriotskih igara relativizovanja. Govor nije nevin, govor ubija, kao i udarac u stomak. Način na koji g. Ignja rehabilituje ubilački govor, upotrebljavajući za to smrt Ranka Panića, upravo je relativizovanje njegove smrti.

Ako g. Ignja misli da javnost nije na odgovarajući način reagovala na smrt jednog čoveka, na njemu je da to kaže. Ali ako se njegov tekst, metodski, ne razlikuje bitno od onoga što su radikali uradili u skupštini, dakle upotrebili smrt Ranka Panića da bi se okomili na Tadića i da bi skrenuli pažnju sa svoje odgovornosti za događanje od 29. jula, onda g. Ignja ima priličan problem.

Još jednom: ukoliko je uzrok smrti Ranka Panića policijsko nasilje – ne postoji mogućnost da se to relativizuje. Još jednom: upotreba smrti Ranka Panića za rehabilitaciju diskursa kloake relativizovanje je te smrti, to je zloupoteba tragedije.

Nikola Vrzić je, prema očekivanjima, još ubedljiviji. On piše: „Ignorisanje smrti Ranka Panića, ignorisanje njegovog prava da izrazi svoj politički stav bez bojazni od posledica, zapravo je negiranje njegovog prava da postoji zbog toga što misli drugačije“. S gledišta zdravog razuma, logike i uzimajući u obzir ono što se dogodilo 29. jula, uveče, ovaj Vrzićev iskaz je besmislen.

Ko to ignoriše smrt Ranka Panića?

Ko to ignoriše njegovo pravo da izrazi svoj politički stav bez bojazni od posledica? Ranko Panić je, na žalost, mrtav i on ne može više da izražava ništa. Zašto, onda, Vrzić piše u prezentu?

Ko to, kome, kada, kako, zbog čega, negira pravo da postoji zato što misli drugačije?

O čemu, uopšte, piše Vrzić?

Vrzić izriče besmislice. One su, međutim, kao ideološki fijuk bičem poželjne. Slično g. Ignji i g. Vrzić je propustio događaje od tog 29. jula, uveče. Dok su radikali slobodno iskazivali svoje političko mišljenje – ako je reč o mišljenju, to jest, pa još i političkom – dakle dok su radikali slobodno u etar širili govor mržnje, medijski neshvatljivo dobro pokriveni, grupa radikalskih simpatizera razbijala je grad. Policija je intervenisala. Ne protiv govornika, nego protiv rušilaca. Niko nikoga nije sprečavao da izražava svoj politički stav ni te večeri, niti posle nje, osim, dabome, ako g. Vrzić ne misli da je divljanje što smo ga videli te večeri izražavanje političkog stava. Ni reakcija javnosti, na koju g. Vrzić upozorava, nije negiranje bilo čijeg prava „da postoji zato što misli drugačije“. Reakcija javnosti je podložna kritici, svakako, naročito ako je bila mlaka. No, da reakcije nije bilo, odnosno da je smrt Ranka Panića ignorisana – nije tačno. Iz netačne tvrdnje, potom, izvoditi zaključke poput ovog da postoji bojazan od izražavanja političkog stava, u Srbiji, danas, takođe je besmislen, naročito kada su opoziciona štampa i opozicioni elektronski mediji ako ne uticajniji, a ono brojniji od medija bliskih vladi, ili nezavisnih medija.

Dodaju li se tome, kao specifična medološka invencija, hipotetički postavljene situacije koje se bave gatanjem, šta bi, naime, bilo da je bilo, ili kada bi bilo, iz kojih Vrzić, opet, izvodi besmislene zaključke, ostavlja mučan utisak upotrebe smrti u akciji rehabilitovanja diskursa kloake.

 
Peščanik.net, 08.09.2008.