Nikad nisam volila lektiru čitat, a ipak pamtim, prva lektira u gimnaziji nam je bila Antigona. Dosadna mi je malo bila, ali sam je pročitala. Slabo se čega sjećam, osim onog da Antigona najebe jer sahrani svog brata koji je proglašen izdajnikom. I znala je da će najebat, a opet je sahranila brata. Nije da je mislila da ovaj nije izdajnik, on joj je drugog brata ubio, ali mrtav je, jebiga, a mrtve valja sahraniti i ožaliti. Antigonu onda hoće za kaznu živu da sahrane, a ona se objesi. Kad se ona objesi, ubije se i sin tipa koji je nju osudio, jer je sin u nju bio zaljubljen. Sin se zvao, pamtim i to, Hemon, ko onaj naš pisac.
Ne izlazi mi Antigona iz glave otkad sam na televiziji vidjela kako familijama onih što su poginuli u Dobrovoljačkoj psuju majku četničku. Dvadeset punih godina prošlo, dvije decenije, od svega toga, ljudi došli cvijeće položit i svijeće zapalit, a ovi im se rugaju i psuju. Gledam onu mater nesretnu, sin joj imo osamnaest godina kad je pogino, služio vojni rok u JNA, prije dvadeset godina ubijen, duže je mrtav nego je živ bio i ne daju joj da mu svijeću za dušu zapali. Vidim da se ovi naši brane, te oni nisu vrijeđali familije nego političare, te njih nervira što se, kao, pokušava mijenjati istorija, te ko je prvi počeo, te ko je čijih više ubio, a to ovdje ništa nije važno. Na stranu i priča o ratnom zločinu, o procesu, o tome ko je hapšen, pa pušten, ovdje je jedna stvar najbitnija, ona iz Antigone, ona o univerzalnim ljudskim i Božijim zakonima da mrtve valja sahraniti i ožaliti. I znaš šta mi se kod naših najviše gadi? To što znaju cmizdrit i pomagat, moralisat i srat kad se nešto slično desi u Republici Srpskoj, a sad šute ko pičke. Jedino se Čegar izvinio. Sve ono po čemu je Sarajevo nekad bilo drukčije i bolje su upropastili. Jedina stvar za koju su sposobni je relativizacija. A relativišeš kad nemaš srca ni kolko je crnog pod noktima. Nema ni mjesec dana da su na Titovoj ulici bile one crvene stolice. Pričale smo onda, sjećaš se, kako je svakog normalnog duša morala zabolit kad ono vidi. Sve su stolice bile iste, za muškarce i za žene, za vojnike i civile, za Bošnjake, Srbe, Hrvate, jedino su za djecu, za mlađe od osamnaest valjda, bile one male. I sad imaš ubijenog klinca koji ni godišnjicu svog punoljetstva nije doživio kojem mater ne može cvijeće na mjesto pogibije položit. A ovi ovdje se gađaju brojevima, najčešće isti oni koju često citiraju Kur’an da jedan život vrijedi koliko i čitav svijet. Licemjeri su veliki. Kao, smeta im što žrtve instrumentaliziraju političari iz Republike Srpske. A jel to naši političari ne instrumentaliziraju žrtve? Ma, nemoj mi reć?! To mi je, vjeruj mi, u svemu najgore. Dobro što su u politici kod nas svi prvo Bošnjaci, Srbi, Hrvati, pa tek onda ljudi, nego što je tako i u životu. Kod nas se logoraši i žrtve lakše identifikuju sa mučiteljima “svoje” nacije, nego s logorašima i žrtvama iz “tuđe”. Kod nas se sve svodi na statistiku. Najzaboravljeniji su oni koji ispadaju iz statistike.
Evo, među onima koji su poginuli u Dobrovoljačkoj je i Nurmela Šuko, žena koju su prema imenu i prezimenu u statistikama vjerovatno uvrstili među bošnjačke žrtve. Ne znam koliko je godina imala, nikad prije nisam čula za ime Nurmela, a bio je jedan dečko s prezimenom Šuko što je sa mnom išao u razred u osnovnoj školi. Radila je u JNA Nurmela Šuko, pa nešto ne vjerujem da je bila vjernica, ali još manje vjerujem da su vjernici sve one žrtve rata kojima se redovno uči Fatiha, a nešto ne znam uči li iko Fatihu za Nurmelu Šuko. Ne vjerujem ni da se bilo ko moli za nju kad drže pomen za žrtve Dobrovoljačke u crkvi u Miljevićima. Eto, u takvim se sudbinama za mene najbolje ogleda tragedija našeg rata. Ili ono što sam ti već pričala: čitala sam u specijalnom broju Oslobođenja od petog aprila ove godine preštampani tekst Šefke Hodžića izvorno objavljen u julu 1992. Tekst se zvao “Drama na grbavičkoj cesti” i govorio je o Peki Stanišiću, Srbinu koji je s Grbavice prebjegao u slobodni dio Sarajeva, a koji je na Grbavici ostavio ženu i dvije kćeri. Organizovana je razmjena, pa je jedna kćerka prešla ocu. Šta je bilo sa Pekom Stanišićem, pitala sam se. U istom broju, samo nekoliko stranica poslije, objavljen je, premijerno, tekst Hajdara Arifagića o Fabrici duhana Sarajevo u ratu, a unutar njega i spisak radnika FDS-a u ratu poginulih kao pripadnici Armije BiH. Na spisku tih imena i prezimena je i – Peko Stanišić. Misli li iko na njega u silnim našim pričama o šehidima?
Ništa od nas sviju neće bit, nikad na zelenu granu nećemo izić, ko država, ko zemlja, ko društvo, ko grad, dok ne budemo ljudi, dok se mrtvi, koji god i čiji god, ne budu mogli na miru sahranit i ožalit i dok ne shvatimo da se ne možeš nad drugim zgražat ako mu radiš isto ono što i on tebi radi. Biće, evo sad, još prije Srebrenice, kolko hoćeš godišnjica zločina nad Bošnjacima u istočnoj Bosni. Svi smo mi ista đubrad, biće i tamo, bojim se, pljuvanja i psovki. Bilo je i prije, ali sam ja živjela u iluziji da je tu Sarajevo drukčije. A nije drukčije. Ako jest drukčije, gore je. Grad je ipak neki, jebiga, i zna imat saučešća, samo kad hoće. Pa kontam nešto, možda dogodine trećeg maja, kad bude godišnjica Dobrovoljačke, da ove familije ponesu sa sobom prazne stolice. Zna se da smo mi, Sarajlije, merhametli prema stolicama.
Oslobođenje, 08.05.2012.
Peščanik.net, 08.05.2012.