Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Pre par dana u emisiji „Direktno“ na TV N1 nekoliko predstavnika naših parlamentarnih stranaka komentarisalo je inauguraciju nedavno ponovno izabranog predsednika Republike.

Predstavnici opozicionih stranaka su očekivano, neki više neki manje, iznosili kritičke opservacije. Predstavnik vladajuće stranke je, takođe očekivano, izneo mnoštvo pohvala i za predsednikov konkretan nastup i za njegov lik i delo uopšte. Pored ostalog, što je za ovu priču posebno zanimljivo, rekao je i sledeće: „Vučića zovu diktatorom, a on je u tom svom obraćanju rekao, a ja pouzdano znam da i jeste tako – ovo je moj poslednji mandat predsednika Republike“.

Kad je voditeljka reagovala rečima „pa i ne može drugačije“ nastavio je kategorično i autoritativno, s visine: „Može, može. Naučite vi sa N1 da može. To je i juče vaša koleginica sa N1 isto govorila da on ne može. Može, može zato što je Boris Tadić i ta ekipa oko njega promenila zakon koji je ograničavao na dva mandata. I Boris Tadić je ako pamtite bio i treći put kandidat kad je izgubio od Tomislava Nikolića. Znači da može. Može i Aleksandar Vučić za 5 godina ponovo da bude kandidat, ali on to neće zato što to nije u duhu demokratije“.

Ovo je ostalo bez reakcije drugih učesnika. A i kasnije, mada su poslanikovu tiradu neki mediji preneli, komentari su izostali. Zato, mada mislim da bi trebalo da je to suvišno, poslanikove tvrdnje ipak vredi prokomentarisati.

„Niko ne može više od dva puta da bude biran za predsednika Republike“, izričito utvrđuje čl. 116 st. 3 važećeg Ustava. Dakle, sasvim nezavisno od toga da li hoće ili neće, to ne može ni Vučić.

Taj važeći Ustav Srbija je dobila u oktobru 2006. godine. Njegovo donošenje je bilo neophodno budući da je raspadom Državne zajednice Srbije i Crne Gore zemlja posle dugo vremena postala samostalna i nezavisna. Odmah nakon usvajanja novog Ustava, u novembru iste godine, donet je akt neophodan za njegovo sprovođenje, ustavni zakon. Ustavni zakon za sprovođenje Ustava Republike Srbije (Sl. glasnik RS br. 98/2006) je predvideo (čl. 3 st. 2) prevremeno raspisivanje izbora na svim nivoima – za poslanike Narodne skupštine, predsednika Republike, poslanike u skupštini AP Vojvodine i odbornike u skupštinama jedinica lokalne samouprave. A u vezi sa predsedničkim izborima, odnosno mandatom predsednika, Ustavni zakon je (čl. 18) utvrdio da će se taj izbor „smatrati prvim izborom u smislu čl. 116 st. 3 Ustava“.

Dakle, u smislu navedenih odredbi čl. 116 st. 3 Ustava i čl. 18 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava, Boris Tadić je u februaru 2008. izabran za predsednika Republike, prvi i jedini put.

Iza ustavnih promena, pa razume se i iza Ustavnog zakona, stajala je Vlada koju je činila koalicija DSS, G17 plus i SPO a koju je, iako nije imala ministre, u parlamentu podržavala SPS. U skupštini koja je usvojila Ustavni zakon od 250 poslanika samo 37 ih je bilo iz DS-a na čijem čelu je tada bio Tadić, i oni nisu imali niti mogli imati odlučujući uticaj.

Dakle, ne ulazeći u moguće razloge kojima su se rukovodili kreatori navedenog rešenja u ustavnom zakonu (verovatno time da je tad aktuelni predsednik izabran u skladu sa starim ustavom, a bio je tek na polovini svog prvog mandata, kao i da je bio biran za predsednika članice državne zajednice, a ne samostalne, nezavisne države) jasno je da „Boris Tadić i ekipa oko njega“ nisu menjali nikakav zakon koji ograničava broj mandata predsednika.

Emisija „Direktno“ indirektno me je podsetila na jedan stari, skoro zaboravljeni vic, smešno-gorku karikaturu svemoći partijskog i državnog vođe. Onaj u kome negde u Sibiru Serjoža i Vanja listaju „Pravdu“ na čijoj naslovnoj strani je slika Staljina okruženog grupom dece koju on nežno gleda i mazi po kosi. A Serjoža kaže – vidiš ti Vanja kako je divan i dobar čovek drug Staljin. Mazi ovu dečicu, a mogao bi sve da ih puobija. Ali on to neće.

Vremena o kojima govori vic su, naravno, odavno ostala iza nas. Utoliko je žalosnije, a to ilustruje ne samo bizarna epizoda o kojoj govorim već i mnoštvo drugih stvari svakodnevno, u kolikoj meri naša stvarnost i danas odražava uverenje da je za ono što se u državi i društvu dešava mnogo bitnije od Ustava i zakona, možda i jedino bitno, šta velike vođe hoće ili neće.

Peščanik.net, 04.06.2022.

Srodni link: Nadežda Milenković – O-pros-ti bo-že!


The following two tabs change content below.
Rodoljub Šabić (1955), advokat, prvi poverenik za informacije od javnog značaja Republike Srbije. Podsekretar za zakonodavstvo u vladi Ante Markovića, narodni poslanik i potpredsednik Narodne skupštine RS, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu u vladi Zorana Đinđića. Kao Poverenik dobio brojne nagrade kao što su: 2006. Specijalna povelja (Udruženja novinara Srbije), 2007. Ličnost godine u borbi za slobodu medija (Misija OEBS-a), 2008. Najevropljanin (Prva evropska kuća), 2009. Vitez poziva (Liga Eksperata – LEX), 2010. Reformator godine (Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj – NALED), 2011. Nagrada za doprinos borbi protiv korupcije (Misija EU i Savet za borbu protiv korupcije), Ličnost godine (Misija OEBS -a) i Počasni član Nezavisnog udruženja novinara Srbije. 2012. Nagrada za doprinos Evropi (Evropski pokret u Srbiji i Međunarodni evropski pokret), 2013. Nagrada za instituciju sa najvišim stepenom antikorupcijskog integriteta (BIRODI), 2014. Nagrada za toleranciju (AP Vojvodina, Opština Bačka Topola i Fondacija Plavi Dunav), 2015. Nagrada za unapređenje kulture ljudskih prava Konstantin Obradović (Beogradski centar za ljudska prava), 2015. Nagrada za doprinos unapređenju prava žrtava (Viktimološko društvo Srbije), 2016. Povelja za građansku hrabrost Dragoljub Stošić (Kuća pravde Strazbur), 2016 Dobar primer novog optimizma (Novi optimizam), 2017. uvršten na listu Heroji Balkana (Balkan Insight), 2018. Aprilska nagrada za razvoj demokratskih vrednosti i poštovanja ljudskih prava (Grad Šabac), 2018. Nagrada za poseban doprinos ljudskim pravima (Kuća ljudskih prava i demokratije).

Latest posts by Rodoljub Šabić (see all)