21. maja trebam govoriti na debati čiji je naslov “Kako da nam se prošlost ne ponovi”. Od prvog trenutka, međutim, otkad sam čuo (odnosno pročitao) naslov koji debata nosi, ja ga i za samog sebe, i za one kojima sam debatu pominjao, spontano prekrstim u “Kako da nam se mračna prošlost ne ponovi”. Obično u istom trenu shvatim da je atribut mračna naslovu dodala moja podsvijest pa se pitam otkud ta frojdovska omaška.

S jedne strane odgovor je jednostavan. Naslov “Kako da nam se mračna prošlost ne ponovi” je zapravo tačniji od onog u kojem nema mraka. Prošlost koju na ovim prostorima dijelimo, naša zajednička prošlost, ne sastoji se isključivo od krvavih godina kakve ne bismo željeli da se ponove. Ima u toj prošlosti i lijepih godina i zvjezdanih trenutaka kakve bi bilo dobro ponoviti, u onom smislu u kojem je uopšte moguće ponavljati prošlost, kakva god bila da bila.

S druge pak strane, možda je omaška rezultat vrlo konkretnih okolnosti i vrlo konkretne koincidencije. U vrijeme kad sam dobio poziv da govorim na debati, ponovo sam čitao roman “Mrak” Davida Albaharija.  Ponovno čitanje romana s naslovom “Mrak” u mojoj je podsvijesti spojilo pojmove ponavljanja i mraka, pa sam zbog toga, spontano, naslov “Kako da nam se prošlost ne ponovi” pretvarao u “Kako da nam se mračna prošlost ne ponovi”.

“Mrak” sam prvi put čitao davno, prije više od deset godina, nedugo nakon što je premijerno objavljen. Bilo je to ono vrijeme, tek godinu-dvije nakon što je završio rat u Hrvatskoj i Bosni, kad knjige iz Srbije u Sarajevu nije bilo lako naći, vrijeme u kojem je objavljivanje Albaharijevog “Mamca” u Zagrebu bio incident skoro na razini skandala.

Možda su okolnosti jednostavno bile drukčije, možda sam ja bio mlađi, možda je to roman čija se veličina teško otkriva pri prvom čitanju, ne znam zapravo šta je razlog, ali meni je trebalo ponovno čitanje “Mraka” da shvatim kako se radi o malom remek-djelu.

Poslije više od deset godina, sjećao sam se dobro da roman nije, kao većina Albaharijevih napisan u onom jednom saramagovsko-bernhardovskom dugom dahu, nego da je podijeljen na poglavlja te da ima skoro trilerski siže. Čitajući ponovo “Mrak”, međutim, neke su se slike vraćale.

Roman je napisan u prvom licu. Narator i glavni protagonist je književni prevodilac iz Zemuna, prevodilac sa engleskog jezika, uglavnom američke književnosti. U romanu mu nećemo saznati ime, ali će nam, albaharijevski suptilno, biti nagoviješteno da je narator jevrejskog porijekla. Radnje romana obuhvata, najgrublje rečeno, vrijeme od sredine osamdesetih do sredine devedesetih godina dvadesetog vijeka, prati, dakle, rađanje i carevanje mraka.

Neću ovdje prepričavati roman koji je i prelijepa ljubavna priča i tragedija i meditacija o samoći, pisanju te smislu pisanja, a sve to u nekom blago ironičnom balkansko-osterovskom špijunskotrilerskom okviru. (Nije, mislim, slučajno da se u romanu na jednom mjestu i pominje Pol Oster.) Hoću samo, a povodom teme “Kako da nam se (mračna) prošlost ne ponovi”, da citiram jedan fragment i da ga na najsažetiji mogući način kontekstualiziram. Poslije prijema i večere kod američkog ambasadora sredinom osamdesetih, naratoru je pristupio jedan udbaš. I makar narator nije postao doušnik, ovaj mu se povremeno javljao, a kad je već sve otišlo do vraga, dostavio mu je nekoliko fascikli s dokumentima koji su nedvojben dokaz da su pojedine samozvane moralne vertikale, iz književnih, umjetničkih i medijskih krugova, bili, jednostavno rečeno, službini cinkaroši.

Kad je sistem pao, međutim, oni su bili najglasniji u njegovom sataniziranju. Albaharijev narator u jednom momentu razmišlja ovako: “Priznanje da je neko bio deo tog sistema i da se blagovremeno promenio delovalo mi je vrednije od tvrdnje, koju su stalno izricala imena sa fascikli, da se nikada nisu menjali, da su uspeli da izdrže svaki pritisak. Zašto niko od njih nije to rekao? Priznavši svoju laž, oni bi potvrdili lažnost prethodne zbilje i omogućili svakome da u sebi pronađe odgovarajuću meru oprosta od grehova i zabluda. Laganjem o svojoj laži samo su udarali temelje za izgradnju novog sistema laži, kulture laži koja se nimalo nije razlikovala od dotadašnje. Okruženi aurom navodne nepromenljivosti, ostavljali su druge u glibu uverenja da je njihova krivica neiskupljiva i da moraju da prođu kroz obred očišćenja vatrom.”

Naišavši na ovo mjesto čitajući ponovo “Mrak”, nekoliko puta sam se vraćao na njega i čitao ga iznova i iznova, naposljetku i naglas. Citiraću ga zato ponovo, tek kao spomen na to vraćanje i kao poziv da ga se pročita naglas: “Priznanje da je neko bio deo tog sistema i da se blagovremeno promenio delovalo mi je vrednije od tvrdnje, koju su stalno izricala imena sa fascikli, da se nikada nisu menjali, da su uspeli da izdrže svaki pritisak. Zašto niko od njih nije torekao? Priznavši svoju laž, oni bi potvrdili lažnost prethodne zbilje i omogućili svakome da u sebi pronađe odgovarajuću meru oprosta od grehova i zabluda. Laganjem o svojoj laži samo su udarali temelje za izgradnju novog sistema laži, kulture laži koja se nimalo nije razlikovala od dotadašnje. Okruženi aurom navodne nepromenljivosti, ostavljali su druge u glibu uverenja da je njihova krivica neiskupljiva i da moraju da prođu kroz obred očišćenja vatrom.”

To je, mislim, ono što je potrebno da nam se mračna prošlost ne bi ponovila: Treba priznati sopstvenu laž. Samo priznavanje vlastite laži može omogućiti svakome da u sebi pronađe odgovarajuću mjeru oprosta od grijehova i zabluda. Lako je rutinski verbalno osuditi i, kao u varijaciji na završetak “Casablance”, retorički za sve okriviti the usual suspects; ono što nije lako jest ne lagati o svojoj laži.

Ne rad, istina oslobađa.

 
Sarajevski nokturno

Peščanik.net, 20.05.2010.