Mržnja prema knjizi

Tko zna kako se osjećao akademik Dalibor Brozović kada je devedesetih, kao šef nacionalne leksikografske institucije, poslao u rezalište 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije. Postoji velika mogućnost da je akademik Brozović strasno vjerovao kako, uništavajući enciklopediju u 40.000 kopija, uništava samu Jugoslaviju. Ali Jugoslavija je u tom trenutku već bila temeljito uništena; već je bila sitno nasjeckana u stroju koji je radio na krvni pogon.

Zašto je akademik Brozović imao potrebu usmrćivati već usmrćenu Jugoslaviju? Otkud želja za tim magijskim obredom? Što je motiviralo barda hrvatske kulture da poduzme tu akademsku gestu, dohvati glogov kolac i krene u obračun s lešom?

Jedan od odgovora koji se nudi skoro da je banalan: dok god kucaju srca najžučljivijih hrvatskih nacionalista Jugoslavija će biti neuništiva! Državotvorna ideja koja je zasijana na ovome izdašnom tlu poučava da nacionalna sloboda vrijedi samo kao naličje latentne prijetnje, a u drugim okolnostima gubi svaki smisao. Hrvatska, elem, živi vječno utoliko što je Jugoslavija besmrtna.

Važnije od toga, akademik Brozović svojim je postupkom demonstrirao koncept novoga utemeljenja nacionalne kulture, takvoga gdje je uništavanje zadobilo status središnjega stvaralačkog čina. Dok god ima onoga što mora biti odstranjeno, zatrto, zabranjeno, narezano ili spaljeno, bujanje nacionalne kulture je zajamčeno. Sakralna tekovina državnosti – nacionalna kultura – gradi se planskom razgradnjom.

Avantura nije lišena rizika: ponestane li prijetećega Drugog – odnosno njegove Knjige, koja ga presudno definira – prelazi se na uništenje samoga sebe, što je zapravo i bio zatajeni početni poriv. Štoviše, misionarski antagonizam prema Drugome nije ništa drugo nego manifestacija prikrivenog samoprezira. Akademik Brozović, na primjer, bio je u nekadašnjoj Jugoslaviji suradnik tajne policije, dakle vrlo aktivan u opsluživanju omraženog režima, i jedva može biti sumnje u to da je on u devedesetima, vjerujući kako uništava Jugoslaviju, slao u rezalište vlastitu biografiju sa svim njenim dotadašnjim kopijama.

Knjiga Ante Lešaje „Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“, u izdanju SNV-a, po mnogo čemu je herojsko djelo. U njoj su sabrani svi dosad raspoloživi podaci o opsežnoj operaciji koja je trebala biti obavljena u tajnosti – o knjigocidu, masovnome čišćenju hrvatskih biblioteka od nepoželjnih knjiga, provedenom prema striktnome kriteriju: zato jer su one tiskane na srpskome jeziku i(li) ćirilici, ili zato jer su ih objavili srpski izdavači, ili zato jer su im autori Srbi ili ideološki nepoćudni pisci. Sve što je u zadnja dva desetljeća napisano ili rečeno o tom fenomenu zastupljeno je u Lešajinoj knjizi, pa će ona za buduće istraživače – ako ih bude! – predstavljati nezaobilazno gradivo, a sam autor u uvodu veli kako je želio ostaviti „svojevrsni memento generacijama koje dolaze“.

Rezultat otklanja sve dvojbe: čišćenje hrvatskih knjižnica od „tuđe“ literature, praćeno barbarskim činovima uništavanja, nije bilo ekscesivne prirode, nego se radilo o organiziranome, sveobuhvatnom i temeljito provedenom podvigu. Tako uz ovu knjigu imamo jedinstvenu priliku da projekt (re)definiranja hrvatske nacionalne kulture suočimo s jednom pogolemom masovnom grobnicom, s tim da mračna rupa nakrcana ostacima štetne knjižne građe nije locirana negdje na periferiji, nego zauzima središnje mjesto u tom projektu, kao izvorište njegova vitaliteta, eliminacija kao kreacija.

(Sasvim slično aktivnosti u bibliotekama, uzgred budi rečeno, stvarao se nacionalni jezični standard: trijebljenjem „tuđica“. Ništa ne pridonosi afirmaciji nacionalne kulture koliko odlučnost policijskog uma.)

Ukoliko analizu Gerarda Haddada – koji je napisao fascinantnu knjigu o biblioklastima – primijenimo na Lešajine podatke, postaje jasno da je hrvatski državotvorni marš s početka pretprošloga desetljeća imao sve osobine mesijanskog pokreta. Haddad tvrdi, i argumentira to mnogim primjerima, da je zajednički kriterij i nazivnik mesijanskih ili milenarističkih pokreta upravo želja za uništenjem Knjige i zakona koji ona utjelovljuje, a sami ti pokreti uvijek teže uspostavi totalitarističke tiranije.

„Mesijanizam se pokazuje kao kult čija bi središnja žrtva bio holokaust Knjige.“ Ako je individualna psihoza rezultat prvobitnog odbacivanja, neupisivanja simbola oca koje se vraća delirijem, objašnjava Haddad, to odbacivanje na razini grupa očituje se jednim činom: autodafeom. „Nema ni jednog mesijanskog pokreta koji ne sadrži taj barbarski obred.“ Središnja opsesija pripadnika sekte – hranjena antiintelektualizmom i veličanjem neznanja koje će ih približiti Bogu ili utopliti u njedrima Nacije – jest Knjiga kao objekt mržnje.

Mržnja prema Knjizi, projicirana na drugu grupu – drugi narod, drugu religiju – zadobiva pak oblik rasizma. Više od druge boje kože ili drukčijeg izgleda rasist se gnuša Knjige drugoga naroda, odnosno njegove kulture, nesposoban da sam sebi prizna mržnju koju gaji prema vlastitoj Knjizi. Zbog toga se težnja ka uništenju „tuđe“ Knjige naposljetku uvijek manifestira kroz vlastitu kulturnu regresiju.

No, nasuprot brutalno eksplicitnim primjerima iz devedesetih – kakvih, doduše, i dalje ne manjka – danas češće imamo posla s moderniziranom (ili postmoderniziranom?), građanski uljuđenom varijantom rasizma. Za razliku od sirovih eksplikacija mržnje, današnji je naš vladajući rasizam ambalažiran najrazličitijim izrazima razumijevanja i tolerancije prema tzv. drugim i drugačijim. Utoliko je mahom efikasniji od svoga nepriznatog pećinskog uzora.

Ako se ispravno čita, knjiga Ante Lešaje, posvećena zbivanjima od prije dvadesetak godina, vraća nas u sadašnjost, a to onda sluti i na mogućnost tipično hrvatske cinične recepcije. Moglo bi se, naime, dogoditi da hrvatska kulturna javnost – barem njezin „demokratski“ i „slobodoumni“ segment – ceremonijalnom ozbiljnošću i zabrinutošću pozdravi Lešajinu knjigu, a istovremeno punim plućima uživa u tekovinama zločina o kojem ta knjiga govori. Ne bi, naposljetku, bilo ništa novo da se totalitarna prošlost u aktualnom izdanju regenerira kao liberalno-demokratska travestija.

Danas, 2012. godine, praktički ni u jednoj knjižari u Hrvatskoj ne možemo kupiti knjige koje su objavljene u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Blokada je potpuna. Liberalni kulturni poslenici, puni sladunjavih fraza o multikulturalnosti i sličnim tricama, čak posvećeni kulturnoj razmjeni festivalskog tipa, u tome uopće ne vide naročiti problem. Ako nam je, međutim, organiziranim putem uskraćen dodir s „tuđim“ knjigama – premda su one na jeziku koji nam je svima savršeno razumljiv (odnosno baš zato!) – što je to nego nastavak knjigocida sredstvima kapitalističkog tržišta?

Ukoliko dakle Ante Lešaja računa da će svojom knjigom ostaviti „svojevrsni memento generacijama koje dolaze“, bogme ga je ostavio i akademik Brozović, svojim rezalištem. Impresionira temeljitost kojom se danas, i to od strane kulturnih pregalaca iz tobože suprotnog ideološkog tabora, provodi njegovo načelo kreacije eliminacijom. „Konzorova“ knjižara, oaza iz devedesetih gdje smo u najmračnijim vremenima mogli nabaviti ponešto od „literature iz susjedstva“, odavno ne postoji. „Booksa“ i knjižara „Prosvjete“, zadnje koje su povremeno dobavljale izdanja iz Srbije i Bosne i Hercegovine, odnedavno su također zatvorene.

Pritom će se ispostaviti da je tzv. slobodno kapitalističko tržište ideološki vješto modeliran pogon. Država više ne pravi formalne zapreke prekograničnom kolanju literature, knjige su čak oslobođene carine, već regulaciju „tržišta“ prepušta nakladnicima i trgovcima, a nakladnici, koji su ujedno i trgovci, jer su preuzeli sve knjižare, čuvaju svoje sitne interese i zapišane atare, održavaju higijenu i intaktnost „tržišta“, rukovodeći se – međutim – državnom politikom otkupa knjiga, koja je strogo nacionalizirana. Sistem se tako pokazuje savršenim – jer svi akteri imaju priliku slegnuti ramenima i posvjedočiti da su nevini – a koordinirana kulturna devastacija neizbježnom.

Svojedobno javno spaljivanje „Feral Tribunea“ u Splitu nisam promatrao uživo, nego na fotografijama, stegnuta srca, s osjećajem koji uopće ne bih umio opisati. Buktinja je gorjela na centralnome gradskom trgu, stotine i stotine primjeraka otimane su s okolnih kioska i bacane u vatru. Ritual je trajao punih nekoliko sati. Policajcima – koja su kroz sve to vrijeme nadzirali događanje na trgu – nije padalo na pamet ometati svetkovinu, niti se itko od građana usudio usprotiviti potpaljivačima lomače.

Danas razmišljam ovako: ako je „Feral“ u svome začetku bio obredno spaljen u centru grada, a zatim punih petnaest godina bivao izložen bojkotu oglašivača usprkos ozbiljnoj tiraži, da bi se naposljetku ugasio s većom nakladom nego što je danas ima ijedan politički tjednik u Hrvatskoj – je li to bilo išta drugo nego nastavak autodafea sredstvima kapitalističkog tržišta?

Treba dakle obratiti pažnju na totalitarnu jeku aplauza s kojim će – moguće, nikako sigurno – biti dočekana knjiga Ante Lešaje, koja je nesumnjivo od epohalnog značaja. Čak se i tišina čini boljom od pljeska opranih ruku.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 14.07.2012.

Peščanik.net, 13.07.2012.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”.

U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005.

Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”).

Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća “Novosti” i za “Peščanik”. Živi u Splitu.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)